7 redateljica koje su u tijesnoj utrci za Zlatnu palmu u Cannesu

Sjećamo se radosti s kojom smo prošle godine otkrivali filmove redateljica odabranih za službenu natjecateljsku selekciju Filmskog festivala u Cannesu. Bilo je tu euforije pomiješane s jezom zbog horora The Substance Coralie Fargeat, tihe radosti oko susreta s poetičnim svijetom Andree Arnold u filmu Bird, pa sve do očaravajuće topline koju je donijela sestrinska saga All We Imagine As Light redateljice Payal Kapadia. Tu je i zadovoljstvo što su žene oblikovane i opčinjene svijetom realityja konačno dobile svoj filmski izraz kroz Diamant brut Agathe Riedinger.

Ove godine broj redateljica je u porastu… iako su i dalje bolno u manjini (7 redateljica naspram 15 redatelja). Među njima su i poznata imena (Kelly Reichardt, Julia Ducournau), ali i neka koja jedva čekamo upoznati (Mascha Schilinski, Carla Simón). No prije svega – upoznajmo ih.

Carla Simón (Romería)

Školovala se na Autonomnom sveučilištu u Barceloni, Sveučilištu Kalifornije i London Film School. Carla Simón privukla je pažnju svojim prvim filmom Été 93 (2017), u kojem spaja stvarnost i fikciju. Film je inspiriran njezinim djetinjstvom i smrću roditelja, koji su početkom devedesetih preminuli od side. Ostvarenje je postiglo veliki uspjeh i bilo je odabrano da predstavlja Španjolsku na Oscarima. Taj uspjeh potaknuo je ovu katalonsku redateljicu i scenaristicu da snimi svoj drugi dugometražni film, Nos soleils (Alcarràs, 2022), koji je osvojio Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. Film prati jednu obitelj seljaka tijekom njihova posljednjeg ljeta u voćnjacima u ravnici Alcarràs, prije nego što ih zamijene solarni paneli.

S filmom Romería, Simón bi ponovno mogla zablistati svojim sunčanim i čulnim filmskim jezikom – ovaj put i izvan granica svoje zemlje. “Iznenađena sam jer je film vrlo osoban, bez poznatih glumaca”, izjavila je za El País dan nakon objave službene selekcije za Festival u Cannesu 2025. “Sve se dogodilo u posljednji trenutak, pod kompliciranim rokovima. Sumnjala sam do samog kraja”, dodala je redateljica, koja će ove godine predstavljati Španjolsku rame uz rame s Olivierom Laxejem, koji se također natječe za nagradu s filmom Sirat.

© Quim Vives – Elastica Films

Chie Hayakawa (Renoir)

Chie Hayakawa nije nepoznanica u Cannesu. Još 2014. godine njezin studentski film bio je uvršten u selekciju Cinéfondation. Zatim je 2022. njezin prvi dugometražni film Plan 75 privukao pažnju selekcijskog odbora, koji ga je uvrstio u program Un Certain Regard. Te godine filmski zaljubljenici na Croisetteu otkrili su uznemirujuću dramu na granici distopije, koja se bavi temom starenja populacije u Japanu. Fokusiran na skupinu žena u sedamdesetim godinama, projekt je zaintrigirao i svojom originalnom temom i izuzetnom režijom, zbog čega je nagrađen posebnom pohvalom u okviru nagrade Caméra d’or.

Ove godine japanska redateljica i scenaristica vraća se na festival sa svojim drugim filmom – Renoir.

© Loaded Films

Hafsia Herzi (La petite dernière)

Dobitnica nagrade za najbolju glumicu na dodjeli nagrada César 2025. godine, koja je održana ove zime, Hafsia Herzi s pravom nosi titulu jedne od najsvestranijih figura suvremenog francuskog filma. Samo tijekom 2024. godine glumila je u čak tri filma: Les Gens d’à côté Andréa Téchinéa, La Prisonnière de Bordeaux Patricije Mazuy i Borgo Stéphanea Demoustiera.

Ove se godine na Festival u Cannesu vraća kao redateljica. Nakon dirljivog i preciznog prvijenca Tu mérites un amour (2019) i nagrađivanog Bonne mère (2021), Herzi predstavlja svoj treći dugometražni film – La petite dernière, adaptaciju autofikcionalnog romana Fatime Daas iz 2020. godine. U tom tekstu Daas s izraženom intimnošću i lucidnošću istražuje vlastiti odnos prema islamu u kojem je odrasla, kao i vlastitu seksualnost – konkretno, svoje lezbijsko iskustvo. Film prati unutarnju borbu i suživot tih identiteta, ističući složenu dinamiku između vjere, pripadnosti i osobne slobode.

©️ June Films – Katuh Studio – Arte France – mk2 Films

Julia Ducournau (Alpha)

Ona je vjerojatno najiščekivanija redateljica ovogodišnjeg, 78. izdanja Filmskog festivala u Cannesu. Julia Ducournau — druga žena koja je osvojila Zlatnu palmu (nakon Jane Campion za Leçon de piano 1993. i prije Justine Triet za Anatomy of a Fall 2023.) — ostavila je snažan trag u Cannesu zahvaljujući svom radikalnom, horor-autorskom pristupu kojim neumoljivo istražuje granice filmskog žanra. Četiri godine nakon šoka koji je izazvao Titane, Ducournau se vraća na crveni tepih s filmom Alpha, koji će imati svjetsku premijeru u Palais des Festivals. U ovom ostvarenju, smještenom u New York osamdesetih godina — u vrijeme kada sida počinje razarati grad i društvo — sučeljavaju se Golshifteh Farahani i Tahar Rahim.

Produkcijske kuće FilmNation i Charades otkrile su da je riječ o “najintimnijem i najdubljem Julijinom filmu do sada” — djelu koje obećava da će još jednom potresti publiku, i emocionalno i vizualno, donoseći njezinu prepoznatljivu kombinaciju boli, tijela i neizbježne preobrazbe.

© Mandarin & Compagnie – Kallouche Cinéma – Frakas Productions – France 3 Cinéma

Kelly Reichardt (The Mastermind)

“Volim raditi u tišini”, jednostavno priznaje Kelly Reichardt, danas jedna od najznačajnijih autorica američkog nezavisnog filma. Podrijetlom iz Oregona, Reichardt s posebnom pažnjom i smirenošću, ali i zagonetnom distancom, proučava krajolike i ljude oko sebe. Taj minimalizam postao je njezin zaštitni znak, zahvaljujući kojem je stvorila suptilne, ali snažne filmske portrete poput Old Joy, Certain Women ili Wendy and Lucy. Upravo se s Wendy and Lucy prvi put pojavila na Filmskom festivalu u Cannesu 2008. godine. Vratila se 2019. kao članica žirija, a zatim i 2022. kada joj je film Showing Up uvršten u službenu konkurenciju.

Ove se godine natječe za Zlatnu palmu sa svojim devetim dugometražnim filmom, The Mastermind, u kojem glavne uloge tumače Alana Haim i Josh O’Connor. Radnja je smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća, u sjeni Vijetnamskog rata i uzleta pokreta za prava žena — okvir koji obećava Reichardtino najpolitičnije i možda najambicioznije ostvarenje do sada.

© 2025 Mastermind Movie Inc All Rights Reserved

Lynne Ramsay (Die My Love)

“Lynne Ramsay smatra se jednom od najoriginalnijih i najzanimljivijih figura suvremenog britanskog nezavisnog filma”, stoji u službenoj biografiji redateljice na web stranici Filmskog festivala u Cannesu. Stara znanica festivala, Ramsay je još 1996. godine osvojila Nagradu žirija za svoj diplomski film Small Deaths, a dvije godine kasnije ista joj je nagrada dodijeljena za kratki film Gasman.

Njezin prvi dugometražni film Ratcatcher također je naišao na sjajan prijem u Cannesu, gdje je prikazan u selekciji Un Certain Regard i nagrađen Specijalnom nagradom žirija. Nakon moćnih ostvarenja poput We Need to Talk About Kevin i You Were Never Really Here (A Beautiful Day), koji je 2017. godine osvojio nagradu za najbolji scenarij, Ramsay se ove godine vraća na Croisette s filmom Die My Love, adaptacijom istoimenog romana argentinske spisateljice Ariane Harwicz — uznemirujuće i sirove studije žene na rubu sloma.

© Kimberly French

Mascha Schilinski (Sound of Falling)

Mascha Schilinski po prvi put dolazi na Filmski festival u Cannesu. Redateljica iz Berlina predstavit će svoj drugi film Sound of Falling. Ovaj film prati četiri generacije žena u jednom njemačkom selu, a najavljen je kao snažna vizualna priča koja se bavi sjećanjem, identitetom i vremenom, istražujući kako boli i iskustva prošlih generacija utječu na sadašnjost.

© Fabian Gamper – Studio Zentral

Vogue.fr