Studija pokazuje: miljenici doista postoje. Psihološke posljedice pritom ne pogađaju samo djecu koja su zanemarena, nego i onu koja su u središtu pozornosti.
Desireé Oostland2 siječnja, 2026
Mnogi bi roditelji za sebe rekli da jednako vole svu svoju djecu. Uostalom, ta ideja pripada temeljnim idealima roditeljstva. No u stvarnosti, često to nije slučaj. „Riječ miljenik na prvu zvuči prilično grubo“, kaže dr. Inés Brock-Harder, predsjednica Saveznog udruženja za dječju i adolescentsku psihoterapiju. „No u biti to nije ništa loše i nešto što nijedan roditelj ne može u potpunosti izbjeći.“
Doista, istraživanja pokazuju da oko 70 do 80 posto roditelja otvoreno priznaje da ima sklonost prema jednom djetetu. Često se to ne događa svjesno. „Ideja da roditelji mogu svu djecu tretirati potpuno jednako zapravo je iluzija“, objašnjava Brock-Harder. „Djeca se razlikuju po dobi, karakteru, spolu, talentima i potrebama.“
Jedna često citirana dugoročna studija iz SAD-a pokazuje da roditeljsko favoriziranje nije samo subjektivan osjećaj, nego ima mjerljive posljedice. Tijekom više godina istraživači su pratili obitelji s dvoje djece i analizirali kako različito doživljena bliskost, toplina i podrška dugoročno djeluju. Rezultat: djeca koja u usporedbi sa svojom braćom ili sestrama dobivaju manje emocionalne pažnje češće razvijaju depresivne simptome i svoje odnose s braćom i sestrama doživljavaju hladnijima i konfliktnijima.
Suprotno tome, relativno favoriziranje povezano je s manjim unutarnjim psihičkim opterećenjima. Pritom je ključno da ti obrasci nisu tek trenutačne pojave: oni se pokazuju kroz dulje vremensko razdoblje, čak i kada se uzmu u obzir čimbenici poput dobi, spola ili subjektivnog osjećaja pravednosti. Favoriziranje (kako studija sugerira) oblikuje obiteljske odnose dugoročnije nego što mnogi roditelji pretpostavljaju.
No važno je naglasiti jednu stvar – to hoće li neko dijete postati miljenik nema veze s objektivnim kriterijima. Favoriziranje se mnogo češće javlja ondje gdje međusobna bliskost dolazi prirodnije, kaže Brock-Harder. „Roditelji se često osjećaju sličnijima jednom djetetu, po osobnosti ili temperamentu.“
Ulogu pritom igraju i klasične rodne uloge te obiteljska dinamika. „Primjerice, često se može primijetiti da očevi posebno vole svoje najmlađe kćeri, a majke svoje najstarije sinove“, kaže Brock-Harder. Istodobno naglašava da za to ne postoji čvrsto pravilo. „Potpuno je različito hoće li se više favorizirati najmlađe ili najstarije dijete.“ Često su to i djeca s kojima ima manje sukoba. „Uravnotežena djeca, s kojima je svakodnevica lakša, brže se doživljavaju kao miljenici“, dodaje.
@gigihadid
Imati miljenika, prema mišljenju stručnjakinje, samo po sebi nije problematično. Problem nastaje tek onda kada se blaga sklonost pretvori u trajnu nejednakost u postupanju. Brock-Harder tada govori o takozvanom fenomenu djeteta iz sjene koji iz toga proizlazi. „Dijete iz sjene doživljava stvarnu roditeljsku zakinutost“, objašnjava. „I to više nije bezazleno.“
U tom je kontekstu važno jasno razlikovati situacije, jer ne stvara svaka nejednakost dijete iz sjene. „Ako četrnaestogodišnjakinja ide u krevet u devet sati, a osmogodišnjakinja u osam, to je primjereno dobi i nema veze s favoriziranjem“, pojašnjava Brock-Harder. Opasno za dobrobit postaje tek kada jedno dijete sustavno dobiva manje od svoje braće i sestara, i to na sljedeće načine: „Ako je dijete isključeno iz obiteljskih aktivnosti, dobiva manje emocionalnih ili materijalnih resursa, stalno je kritizirano ili pretjerano kontrolirano, tada govorimo o latentnoj zakinutosti“, kaže stručnjakinja. U nekim slučajevima dodatno se događa da dijete bude izloženo zlostavljanju od strane braće ili sestara. „Tada nastaje pravo dijete iz sjene.“ No pritom vrijedi jedno važno pravilo: „Dijete iz sjene ne nastaje automatski samo zato što postoji miljenik. Nastaje tek onda kada zakinutost postane preintenzivna.“
Učinci na mentalno zdravlje djeteta iz sjene jasno su vidljivi u gore navedenim rezultatima istraživanja. No ono što se u tom kontekstu, prema Brock, često zanemaruje jest činjenica da i miljenik plaća psihološku cijenu, iako ne u istoj mjeri. „U takvoj dinamici zapravo pate sva braća i sestre“, kaže Brock. „Pa i ona koja su navodni miljenici.“
Naime, favorizirano dijete često živi s osjećajem nesigurnosti. „Ono doživljava da roditeljska pažnja nije nešto što se podrazumijeva i da se može izgubiti u svakom trenutku“, objašnjava ona. Uz to, miljenik promatra izostanak nježnosti prema svojoj braći ili sestrama. Istodobno, mnoga omiljena djeca razvijaju empatiju prema zakinutom djetetu. „Upadaju u unutarnju dinamiku sažaljenja ili osjećaja krivnje.“
No bez sumnje, za dijete iz sjene situacija je posebno opterećujuća. „Zakinuto dijete zapravo je ljuto na svoje roditelje“, kaže Brock-Harder. „No roditelji su doživljeni kao svemoćni i idealizirani su.“ Kako ne bi riskiralo gubitak ljubavi, ta se ljutnja često preusmjerava. „Agresija se tada usmjerava prema braći i sestrama jer se oni doživljavaju kao manje moćni.“ To može imati dugoročne posljedice. „Takvi konfliktni odnosi među braćom i sestrama odražavaju se na cijelu životnu biografiju i često narušavaju samopoštovanje sve do odrasle dobi“, objašnjava Brock-Harder.
Tema je posebno osjetljiva u obiteljima s kronično bolesnom ili djecom s invaliditetom. „U tim slučajevima fenomen djeteta iz sjene često ne nastaje zbog svjesnog zanemarivanja“, kaže Brock-Harder, već zato što bolesno dijete jednostavno zahtijeva više pažnje, a roditelji naposljetku nisu nadljudi. U takvim je situacijama važno rasteretiti obiteljski sustav. „Bake i djedovi, tetke ili ujaci mogu pomoći u ublažavanju neravnoteže“, objašnjava. Primjerice, tako da tom djetetu posvete više pažnje, provode više vremena s njim i pokažu mu da je i ono viđeno i važno.
Poznato je da izazovi mogu osnažiti osobu. No vrijedi li to i za djecu koja unutar vlastite obitelji trajno ostaju u sjeni? Prema Inés Brock-Harder, odgovor zahtijeva nijansiranje. Razvoj osobnosti, naglašava, „nikada nije jednodimenzionalan“. Ovisi o temperamentu, društvenim okolnostima i konkretnim uvjetima razvoja. Doista postoje ljudi koji iz nepovoljnog djetinjstva izlaze osnaženi jer su rano naučili zauzeti se za sebe ili zadovoljiti vlastite potrebe na druge načine. Ipak, jedno ostaje jasno: „Biti dijete iz sjene unutar skupine braće i sestara u načelu predstavlja rizik za razvoj psihičkih poteškoća.“
@kyliejenner
No kako roditelji mogu spriječiti da se (često nesvjesna) sklonost jednom djetetu pretvori u strukturnu zakinutost koja dugoročno oblikuje dinamiku među braćom i sestrama? Najvažniji korak jest svjesna refleksija. „Roditelji bi svoju djecu trebali promatrati kao pojedince i aktivno tražiti njihove osobne snage“, kaže Brock-Harder. Čak i kada roditelji ne dijele interese nekog djeteta, važno je da ih podržavaju, kako bi se održala povezanost, ali i radi dobrobiti samog djeteta. „Riječ je o temeljnoj roditeljskoj sposobnosti da se uvijek iznova užive u potrebe svakog pojedinog djeteta“, objašnjava.
Favoriziranje postaje posebno problematično kada ostane neosviješteno. Otvorena komunikacija također može pomoći, ističe stručnjakinja. Ako je sklonost poznata i drugi roditelj djeluje uravnotežujuće, to je često manje štetno od neizgovorene neravnoteže. Istodobno, Brock-Harder upozorava na opasnost da se dijete pretvori u projekcijsku površinu roditeljskih očekivanja. „Stalno uzdizanje jednog djeteta u nebesa pojačava rivalstvo i agresiju među braćom i sestrama“, kaže.
Iako mnogi odrasli misle da su roditeljsko favoriziranje odavno ostavili iza sebe, često se tek godinama kasnije pokaže koliko su ta rana iskustva bila snažna. Posebno dolazi do izražaja u kontekstu nasljedstva ili darovanja, kada se stare neravnoteže ponovno aktiviraju. Iz svog rada u okviru nacionalne terapije za braću i sestre, Brock-Harder izvještava da nejednako raspoređena davanja često ponovno otvaraju stare rane, čak i tada kada pogođenima novac objektivno nije bio potreban. U tom je slučaju novac tek simbol nejednakog postupanja.
Miljenici, kaže Brock-Harder, postoje u mnogim obiteljima. Ključno nije poricati tu činjenicu, već se s njom odgovorno nositi. „Ne radi se o tome da budemo savršeni“, kaže ona. „Već o tome da prepoznamo vlastite obrasce i spriječimo da jedno dijete trajno ostane u sjeni.“
