Najbolji ljubavni roman u regiji posljednjih godina uopće nije ljubavni roman

Cimetna pisma, dijamantna stvorenja je novi roman bosanskog pisca Faruka Šehića. Ne bi mi to bila toliko velika vijest da ne znam kako i što Faruk piše. Ovaj pisac jedan je od rijetkih koji ima tu sposobnost učiniti čitanje transcendentalnim iskustvom i riječ je u njegovim knjigama neka vrsta šifre, kôda, s kojim se otvaraju i razbijaju najteže i najveće tajne, ali ne samo ovog svijeta i ovog života, već svih svjetova, svih dimenzija, svih vremena.

Primjerice, u njegovoj novoj knjizi lik Prvog rata ima ljudski oblik, muški, patrijarhalan i – muče ga želučane tegobe. Prvi rat ima djecu-gelere; Corteza Corteza i Cinnamon Girl, likovi koji su, rekla bih ovako laički, čista ljubav. Priča se dešava u apokaliptičnom svijetu, galaksijama sa svemirskim brodovima, u procjepu odnosa prostora i vremena. No ako zbog ovog kratkog opisa (namjerno kratkog, jer je radnju nemoguće staviti u ovako malo znakova) mislite da se radi o nekoj apokaliptičnoj priči, varate se. Ovdje se radi o vječnoj i neuništivoj ljubavi. Možda najvećem ljubavnom romanu regije zadnjih godina, a koji to nije.

U službenom opisu knjige stoji da Faruk Šehić s ovim djelom pokazuje sposobnost stavljanja čitatelja u poziciju sagledavanja svega iz jedne točke, referirajući se na Aleph, priču velikog Jorgea Luisa Borgesa. Njegov Aleph je točka koja sadržava sve točke. Mjesto gdje se iz jednog kuta mogu vidjeti svi kutevi svijeta, i nalazi se (prigodno) u podrumu jedne kuće. U opisu stoji i da se treba se ući u mrak kako bi se naučilo gledati, i da Faruk čini upravo to.

Apsolutno se slažem. I dodala bih da Faruk Šehić ima jednu prekrasnu, jedinstvenu sposobnost – sposobnost pretakanja emocija na papir, a da ga ne čine samo slova i rečenice, već da te emocije, dok tekst čitamo, vidimo, čujemo, osjećamo, čak na svojoj koži kao dodir, kao da su naše, kao da su od nama bliskih ljudi, kao da su od stranca. Možda bi u rječnicima uz riječi empatija i ljubav trebalo stajati za razumijevanje pročitati Cimetna pisma, dijamantna stvorenja Faruka Šehića. Zato sam odlučila razgovarati s njime, da iz prve ruke čujem (ili bolje rečeno osjetim) njega, o knjizi.

Krenula sam s prilično prizemnim pitanjem, zapravo komentarom, htjela sam rastaviti stvari na proste faktore. – Imam osjećaj kao da si uzeo prethodni rat i stavio ga u nekakav SF. – Toliko sam ovaj svoj komentar momentalno zažalila, jer bez obzira na to što ja, moj mozak, ima potrebu rastavljat stvari na proste faktore, toliko sam istovremeno pomislila da možda ovdje to ne vrijedi, ne smije se raditi, kako se važnost priče ne bi umanjila. Imala sam osjećaj kao da emocije ovog romana sa svojom rečenicom odvajam, režem, filetiram od gole radnje priče. I momentalno su me moje riječi zaboljele. No Faruk je prihvatio komentar bez da je trepnuo i krenuo pričati: Da, da, da. Može se s jedne strane reći da je to proširivanje u području borbe, odnosno literarne borbe, nekog napretka, rasta kao pisca, mene kao pisca, to je ono što mene zanima. S time da je zadnji, prijašnji mali roman, Greta, ipak malo različita, jer ona ipak ima neku kronologiju. Poljska književnica, nobelovka Olga Tokarczuk je jednom rekla da mi iz Istočne Europe pišemo takve, eksperimentalne knjige… Njezinu sam izjavu shvatio oslobađajuće, inspirativno i kao da je to moja misija. Roman Greta u tom smislu ima neki pravolinijski doživljaj, no ništa se u životu ne dešava na tako prekrasan pravolinijski način.

Ništa u životu ne ide pravolinijski.

Uvijek je to neki cik-cak, odemo daleko, pa se vratimo, pa je sve gore, pa ispod planina, ispod mora, je l’ tako? Ja ne odustajem od literarizirane stvarnosti i njezine kombinacije s fantazmagoričnom neopisanom maštom.

Kako onda izgled tvoj proces pisanja? – Pitala sam jer ako je pristup svemu ne linijski, odmah sam zamislila da se radi o ustroju plana pisanja koji izgleda poput paukove mreže i zanimalo me je kako izgleda kada se pletu ti zadnji, najširi krugovi oko mreže, kako se niti spajaju i od kuda ti dijelovi fantazmagorične mašte nastaju. Iako je paukova mreža uređena forma, struktura knjige mi izgleda kao da je načinjena od razno raznih pravaca koji kao da stihijski dolaze, na nekim mjestima križaju se, spajaju, prelaze jedan iznad i ispod drugoga i nastavljaju svaki za sebe, no zajedno čineći jednu čvrstu i stabilnu strukturu. Recimo, za ovaj roman sam imao neku skicu. – govori Faruk. – Koju sam radio u 2015. Napišem što želim: kakav bi bio zaplet, koji su likovi, tu su dva neka plaćenika, narator, tu je Cortez, killer, koji doživljava transformaciju u ljubavnoj vezi sa Cinnamon Girl. On prestaje biti on u smislu vojnika, on se mijenja i postaje puno modernija varijanta muškarca. Možda ne modernija, već drukčija. Imao sam taj neki osnovni nacrt, tko su, gdje trebaju ići, no ne znam koja im je misija.

Prošlost je čudna zemlja.

Faruk je nakon nacrta romana nastavio s objašnjavanjem radnje romana, što vam neću prenijeti, ne želim spojlati priču, no bitno za razumijevanje slojevitosti knjige jest njegovo objašnjenje vremena. Faruk citira jednog američkog pisca čijeg se imena nije u trenutku mogao sjetiti, no rečenica glasi – Prošlost je čudna zemlja. Ne možete se ne zamisliti. Vrijeme, a prostor je. Prošlost postoji. Sadašnjost koju mi poznajemo ne postoji u svemiru jer je to naša sadašnjost, koja je određena gravitacijom, tj. zakrivljenjem vremena i prostora. Pomislite samo, objašnjava Faruk, mi smo u jednoj vremenskoj zoni. Ali u New Yorku, Tokiju, neki su ispred nas, neki iza, a neki između. Na planeti Zemlji postoji nešto što mi zovemo stvarnost, no ne postoji generalna jednadžba s kojom se sadašnjost može objasniti. Zato postoje bezbrojne sadašnjosti. I to je ono što se Faruku sviđa, njegov roman je knjiga o – svemu. Kao što mu je i Knjiga o Uni, iz 2011. Spomenula sam ovaj roman, jer je između ova dva romana prošlo dosta vremena; zanimalo me koliko vremena treba za jedan ovakav kompleksan roman, piše li dugo? Da, pisanje traje dugo. Radim  i druge stvari istovremeno i između, pišem za novine, napisao sam Gretu. Radim više projekata istovremeno. No kada se radi o kompleksnoj materiji, treba puno vremena. Znao sam gdje idem s time, otprilike barem, isprva. No da, treba vremena. Ipak je to fikcija, treba stvorit sve te svjetove. Moram imati potpuni mir kada pišem. Ja kada uđem u pisanje romana, ja to sanjam. Ne mogu se isključiti.

Roman je stalno u mom backgroundu. Ja legnem, on pored mene stoji.

Faruk misli da će mnogi njegovi obožavatelji s ovom knjigom biti razočarani. Iskreno, nekako sumnjam, ali hajde, zanimalo me zašto: Ova knjiga malo iznevjerava horizont očekivanja, ima dosta likova, priče. Mislim da je u krivu, no na kraju krajeva nije niti bitno, ako nekoga i razočara, neke će oduševiti. Kao što je mene, na primjer.

Vratimo se na pitanje vremena. Za Faruka je prošlost važna, krucijalna, čak. Jer ako zamislimo da ta prošlost postoji, onda svi oni koji su mrtvi, postoje i dalje. Prošlost je memorija. Faruku su nedavno preminuli otac i bivša djevojka Marijana i napisao je knjigu o tome, slučajno. Nije planirao napisati je, desila se. I tako je neutralizirao tu traumu. Ista stvar se odnosi i na njegove ratne kolege. Tako da je jako bitno da postoji ta teorija, on literarno vjeruje u njih i da prošlost postoji, da nije nestala. – Oni su živi, naši voljeni. – Dok govori stvorila mi se knedla u grlu i osjećaj momentalnog olakšanja. Kao da Faruk u razgovoru prenosi i otkriva recept za život, za sadašnjost.

Prošlost nam je tu stalno, no iza leđa. Mi idemo naprijed, no ona je tu, iza.

Faruk spominje strijelu vremena, koja uvijek ide naprijed. Problem strijele vremena jedan je od najdubljih misterija fizike. S jedne strane imamo svijet u kojem vrijeme ima istaknuti smjer. S druge strane imamo temeljne zakone fizike koji su invarijantni na promjenu smjera vremena. Pitanje je kako pomiriti ovu dihotomiju. Slušajući Faruka kao da počinjem shvaćati da se to može. Prošlost su točkice u prostoru. – citira Faruk i nastavlja. – Sadašnjost i prošlost se odvajaju, prošlost silazi dolje i kao prošlost ide prije, onda se vraća i ide naprijed. Potpuno se odvojila i ona ima svoju sadašnjost. Tako je i u knjizi. Ona ima 11 završetaka, krajeva. Tako da mi je bitno da mogu zamišljati da prošlost postoji. Ako postoje ti paralelni svemiri, ako postojimo ti i ja u nekom drugom svemiru, nešto smo drugo, ne pričamo sada, ne poznajemo se, ne znam što radimo, tko smo, gdje smo i kada smo? To je ono što je meni zanimljivo.

Faruk pripada srednjoj generaciji pisaca Bosne i Hercegovine, regija buja s mladim novim piscima i zanimalo me vidi li u nekima tu mudrost koji traži i načima kod svojih utjecaja i u svojim djelima. Mislim da postoji dosta mladih odličnih pisaca i spisateljica. Radim i kao urednik i neke spisateljice bih istaknuo, poput Lane Bastašić i Elvire Mujčić. No momentalno se prebacuje na pitanje literarnog identiteta i identiteta općenito. Odrednice postjugoslavenski ili bosanskohercegovački su mu ograničavajuće, male. On se prvenstveno doživljava kao kozmopolitski, udio etničkog mu nije presudan. Moji uzori su globalni, nema tu granica. Meni to sve dođe na isto: hrvatski, srpski, bosanski. Razumijem Olgu Tokarczuk kada je čitam na poljskom. Razumijem kada čitam slavenske autore, nađem stvar koju razumijem. Nikada nisam bio u Latinskoj Americi, ali čitao sam Márqueza, svi smo uživali u njemu 80-ih, pa onda Borges kojeg sam otkrio u ratu, razumjeli smo knjige, prelazili smo te takozvane granice identiteta. Mislim da je osnovni problem danas ta zatvorenost u te nacionalne i državne granice. Što bi se desilo da nema države, da nema granica, da se možemo vratiti u neka stanja svijesti?

Cimetna pisma, dijamantna stvorenja, Fraktura

Photo: Amer Kuhinja (uvodna fotografija), Brigita Ercegović (naslovne fotografije), Fraktura (naslovnica knjige)