Tko danas ima pravo biti lijep?

“Ej, kaj se dogodilo s Lindsay Lohan?”, pitanje je koje se promigoljilo u moj živahni inbox prije nekoliko dana, upakirano s dokaznom fotografijom koja insinuira da glumica odjednom izgleda “neprepoznatljivo”. “Nemam pojma, veli da jede ukiseljenu ciklu”, odgovaram nakon brzopoteznog googlanja, izostavljajući čudotvorne sastojke koje je također nabrojala, a koji uključuju mrkvu, jabuku, limun, maslinovo ulje i đumbir. Ne spominjem niti hladan ručnik kojim si odmah nakon ustajanja razbuđuje obraze. Christina Aguilera isto izgleda senzacionalno. I Kris Jenner. Kao da dijele DNK s Benjaminom Buttonom.

Otkako svjedočimo promjenama na licima i tijelima zvijezda, slavne se žene kunu u moć korjenastog povrća i dosljedne skincare  rutine, a pod pritiscima radoznalog puka, kako bi dokazale da su posve “prirodne” pokazuju nam rezultate ultrazvuka, rendgenske slike svojih gluteusa pa čak i to da nisu ni trepnule na detektoru laži. Duguju li nam poznati i slavni javno izlistati sve specifikacije svojih kozmetičkih prilagodbi, pitanje je oko kojeg nikad nećemo pronaći konsenzus. Što se mene tiče, njihovo je pravo da odluče što će podijeliti i kada, ali teško mi je ozbiljno shvatiti tvrdnje da su za novu strukturu jagodičnih kostiju zaslužne chia sjemenke i mokri ručnici. S druge strane, Kylie Jenner na TikToku dijeli sve detalje svog boob joba koji meni, koja o tome nemam pojma, zvuče kao šifrirani kodovi koji su se slali preko Berlinskog zida. 445 cc, moderate profile, half under the muscle!!! Silicone!!! Garth Fisher!!!, otkriva Jenner vrckavo, a djevojke joj zahvaljuju i šalju joj virtualni high-five. Sveti gral savršenog poprsja koje ‘izgleda prirodno’, konačno je otkriven. 

Iako korisnice društvenih mreža smatraju potez Kylie Jenner plemenitim činom, činjenica je da si preuređivanje poprsja u luksuznoj klinici na Beverly Hillsu kod doktora Fishera ne može mnogo njih priuštiti. Upravo je to misao koja mi, poput rodea, jaše po glavi posljednjih dana. Dijelile slavne žene s nama specifikacije svojih estetskih updatea ili ne, sve vještiji kozmetički zahvati i ine intervencije podižu standarde ljepote do novih, frustrirajućih razina. Poput Chanela ili Prade, nositi “potpis” Dr. Fishera ili Dr. Levinea, u čije se zlatne ruke kune klan Jenner, statusni je simbol.

Da bi se zadovoljili minimalni standardi ljepote, potrebno je sve više vremena i novca. No ako je ljepotu moguće kupiti, a jest, što to znači za one koji si je ne mogu priuštiti? 

Iako društveni konstrukt, ljepota nije tek pitanje ukusa, već i svojevrsni društveni kapital. Brojna psihološka i sociološka istraživanja potvrđuju da je fizička privlačnost u direktnoj korelaciji s nizom društvenih privilegija. Ljudi koje drugi smatraju privlačnima lakše pronalaze posao, brže napreduju u karijeri, više zarađuju, rjeđe su strogo kažnjavani na sudovima i općenito su društveno prihvaćeniji od onih koje društvo ne percipira toliko oku ugodnima. Ako imate neku super zgodnu prijateljicu, onda vjerojatno znate da ne plaća kazne za prebrzu vožnju i da, nekim čudom, non-stop rješava nerješivo. Iako pretty privilege, kao oblik kognitivne pristranosti koji je najčešće nesvjestan, daje privlačnim osobama nezaslužene prednosti i povlašteni tretman, ono oko čega se možemo složiti jest da se radi o nejednakosti koje ne proizlaze iz truda, vještina ili osobnog izbora nego iz biološke slučajnosti. Ili, ako je riječ o ljepoti potpomognutoj estetskim zahvatima, onda to znači dodatno produbljivanje klasnih razlika. Nejednakost se više ne ogleda samo u broju nekretnina, arsenalu dizajnerskih torbica, pristupu boljem obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, već i u odsustvu bora i elegantnim konturama nosa. Oni koji si ljepotu mogu priuštiti, novcem kupuju još jedan društveni privilegij koji “manje sretnima” ostaje nedostupan. Možemo se praviti da nije tako, no u svijetu koji (previše) vrednuje ljepotu, značajno odstupanje od društvenih standarda može ozbiljno utjecati na životne ishode.

Ako je uloga socijalne države pomoći onima kojima je svemir podijelio “lošije karte”,  kako bi barem donekle izjednačio njihove šanse za uspjeh i sreću, mislim da je sasvim opravdano pitati: zašto je ljepota izuzeta iz tog okvira? 

Znam, na prvu zvuči provokativno. Svaki čovjek ima pravo na život, slobodu, sigurnost, i ugradnju noktiju jednom mjesečno. Kao da je riječ o sloganu kozmetičkog salona koji se “malo” previše zaigrao s reklamom. No, iako isprva može zvučati pomalo bizarno, pravo na ljepotu kao element društvene pravednosti nije nova ideja. Ideja da je ljepota ljudsko pravo seže još u pedesete godine prošlog stoljeća kada je kirurg Ivo Pitanguy uvjerio tadašnjeg brazilskog predsjednika Juscelina Kubitschka da je pravo na ljepotu jednako važno kao i bilo koja druga zdravstvena potreba. Poprilično uvjerljivo tvrdio je da odstupanje od standarda društveno prihvatljivog izgleda može biti izvor psihološke boli te da bi se država, ako želi biti pravedna, trebala pozabaviti sa ispravljanjem takvih nepravdi. U knjizi A Right to Beauty Alexander Edmonds prisjeća se ljepljivih ljeta u Rio de Janeiru i kako Pitanguy ima maltene status svetca. Njegov napor da “učini svijet boljim mjestom” i danas se slavi na karnevalima, “u procesijama samba plesačica u perju i bikinijima”.

No, za razliku od Brazila, gdje je pristup kozmetičkim zahvatima osiguran kroz javni zdravstveni sustav, u većini zemalja estetske se operacije odobravaju isključivo kada su medicinski indicirane. Recimo, operacija nosa izvodi se zbog devijacije septuma, a blefaroplastika samo ako spušteni kapci ometaju vidno polje. Uši koji su previše odmaknute od glave smatraju se estetskim problemom koji ne treba biti zdravstveno indiciran da bi se “popravljao”. Država će vam obično pružiti ruku i ponuditi rekonstrukciju ako ste zbog raka izgubili dojku ili ste preživjeli kakvu nesreću koja vam je narušila izgled lica, ali ako ste se s nekom „nepovoljnom“ značajkom naprosto rodili – a ona vam ne ugrožava zdravlje – jedino što možete učiniti je potražiti sreću u privatnoj klinici. O vlastitom trošku. Zašto? Jedna od uloga socijalne države je pokušati ublažiti posljedice nejednakih početnih pozicija. Znamo li da su neki zbog izgleda privilegirani, a drugi diskriminirati, zašto je fizički izgled izuzet iz te intervencije? S porastom popularnosti estetske kirurgije i fascinantnim mogućnostima koje ona danas nudi, za mene to samo znači da je rane koje je ostavio bič genetske lutrije moguće zacijeliti samo ako imate novac. 

Horst P. Horst, Vogue 1936

U svijetu koji često podsjeća na “diktaturu ljepote”, praviti se da fizički izgled nije važan bilo bi čisto ignoriranje stvarnosti. Mislite li da fizički izgled ne može biti izvor patnje, pitajte tinejdžerku s aknama što misli o tome. Ako socijalna država zbilja želi biti pravedna, možda bi trebala razmisliti o tome da redefinira pojam “nepravedne startne pozicije”, evaluira poziciju fizičkog izgleda u produbljivanju klasnog jaza, i postavi pitanje: postoji li neke kategorije koje su sada izuzete iz računice, a zaslužuju društvenu podršku?

No, iako ova ideja zvuči logično (nakon što smo prihvatili da i nije toliko provokativna), pravo na ljepotu dolazi s nizom etičkih zamki.

Tko bi i kako procjenjivao prema kome svemir nije bio dovoljno darežljiv samo je jedno od pitanja. Tko bi činio taj Odbor za ljepotu i što bi značio estetski bare minimum? Bi li takva mogućnost dodatno stigmatizirala one za koje bi procijenili da odgovaraju mjeri? Bi li veća dostupnost estetskih zahvata dodatno zacementirala postojeće kanone ljepote i pretvorila nas u kopije? A što je s resursima? U zemlji u kojoj se termin za magnetsku rezonancu u Gospiću čeka sedam mjeseci, postoji li financijski i vremenski okvir u koji stanu estetske operacije nosa? I naposljetku, gdje je granica između želje i potrebe? 

Pitanja ima pregršt, ali to ne znači da ideju treba u potpunosti odbaciti. Rješenje se možda nalazi u kombinaciji pristupa: u individualnoj procjeni slučajeva kod kojih je psihosocijalna šteta značajna (kao što već imamo u slučaju ušiju ili zečje usne), uz istodobno ulaganje u osvještavanje društva kako bi se destigmatizirale različitosti i smanjila težina postavljena na fizički izgled. Dok ovo pišem, čini mi se kao da sastavljam neki utopijski pamflet kojem se i sama podsmjehujem. Pazite, “treba smanjiti težinu postavljenu na fizički izgled”. Kako? Kako je to moguće učiniti kada živimo u svijetu u kojem je doseći standarde ljepote toliko važno da se estetski zahvati ukrašavaju feminističkom retorikom? Je li stvarno riječ o osnaživanju i izboru, ako je taj odabir dirigiran društvenim pritiscima, tema je koju ću ostaviti za neke kasnije pamflete. Izgled je naprosto važan. Toliko da ni moja umirovljena susjeda više ne stavlja fotku s unucima na Instagram ako se nije, kako ona veli, “malo spopeglala”. S druge strane, estetske operacije i danas često dolaze u paru s društvenom osudom. To je, uglavnom, i jedan od razloga zašto nisu svi otvoreni kao Kylie Jenner. Damned if you do, damned if you don’t – rekli bi naši stari. Možda je najpoštenije priznati da na većinu ovih dilema nemamo niti odgovore niti rješenja. Ako već znamo da živimo u društvu koje toliko vrednuje fizički izgled, jedino što možemo je pokušati promijeniti ga svojim izborom ili se prikloniti konvencijama većine i igrati mudro kako nas svijet ne bi šutnuo u stranu. Obje odluke dolaze s nekim setom posljedica. I jedna i druga mi se u ovoj nemilosrdnoj konstelaciji čine sasvim poštenima.