Knjiga „Backstage Dreams“ objedinjuje 200 fotografija koje je francuski fotograf Eric James Guillemain zabilježio na filmskim setovima tijekom 15 godina dokumentiranja trenutaka iza kulisa, no ona je puno više od backstage dnevnika.
Nervozni pokreti obavijeni plaštom iščekivanja, duboki udah kojim se čarobno preslaguju misli ili pogled izgubljen u labirintu briga, dvojbi i propitivanja – naši životi sazdani su od milijuna trenutaka koji traju tek pokoju sekundu, koje osjećamo kao da je u njih utisnut cijeli svemir, a koji najčešće proklize neprimijećeni. Francuski fotograf Eric James Guillemain, vizionar s dušom pripovjedača, uhvatio je upravo te trenutke i pretočio ih u svoju prvu monografiju imena „Backstage Dreams“. No iako se isprva tako može činiti, „Backstage Dreams“ nije samo zbirka fotografija s poznatim licima snimljenima iza kulisa – ona je meditacija o prolaznosti, jedno intimno, kontemplativno putovanje u kojem backstage postaje metafora za način na koji promatramo svijet i sebe same.
„Backstage Dreams“, koja u suradnji s izdavačkom kućom Damiani Books izlazi na proljeće, donosi 200 radova snimljenih na filmskim setovima, a koji objedinjuju 15 godina Guillemainove fotografske karijere. Njezine crno-bijele stranice, pedantno kurirane da pričaju priču, prozor su u ono što inače ostaje skriveno – u intimne i ranjive trenutke glumaca prije ulaska u košnicu upaljenih kamera, kad, ne očekujući da ih itko promatra, iz njih izvire autentičnost, a ne njihova uloga. No Guillemainova perspektiva nije perspektiva fotografa koji svojom prisutnošću želi inscenirati spektakl, već nevidljivog čovjeka – onoga koji nije dio priče, koji se iz nje svojevoljno izuzima, ali koji upravo zato može uhvatiti njezinu suštinu.
On u svom njujorškom studiju, a ja u svojoj zagrebačkoj sobi, sa šest sati vremenske razlike, našli smo se ispred kamera da popričamo o knjizi puštajući da razgovor potekne u smjeru koji nisam mogla predvidjeti.
Rođen u Maroku, a odrastao u Parizu, Guillemain je svoje mladenačke godine proveo na pozornici, isprva glumeći u kazališnim predstavama, a zatim kao frontmen francuskog rock benda Venice. Glazba ga je početkom milenija dovela u New York, no život ga je, nepredvidiv kakav obično jest, umjesto pod svjetla reflektora, smjestio iza kamere. Godinama je asistirao proslavljenom fotografu Peteru Lindberghu, no Guillemainov put u svijet behind-the-scenes fotografije započeo je zapravo slučajno – u posljednji je tren zamijenio kolegu koji se razbolio i odjednom se našao u svijetu koji nije poznavao. Učio je u hodu, dan po dan, ne razmišljajući previše o tehnikalijama, dopuštajući sebi da bude instinktivan i da naprosto bude prisutan. Upravo ta spontanost i neposrednost oblikovale su njegov stil: fotografije bez filtera, trenuci uhvaćeni bez namjere da budu savršeni, već iskreni i živi. Promišljajući o knjizi, došao je do spoznaje da ne želi stranice ispuniti fotografijama koje su samo vizualno dopadljive ili ih hvalisavo ukrasiti svojim najboljim radovima. Želio je da ona odražava ono što on jest, a da gledatelja odvodi na putovanje u kojem će i on sâm uroniti u introspekciju pronalazeći u njima dublji smisao.
„Kad sam birao fotografije za knjigu, bio sam u potrazi za svojom pričom, za samim sobom, a onda sam počeo promišljati o tome što backstage za mene znači. To je bio trenutak u kojem je knjiga za mene počela imati filozofski, a ponekad i religijski značaj“, govori zastajući na trenutak kako bi iz mimike mog lica shvatio hoću li ga razumjeti. Dok kimam glavom naslućujući u kojem bi smjeru mogla poteći priča, Guillemain nastavlja, tonom glasa iscrtavajući radost koja prati važne spoznaje: „Za mene backstage nije samo fizički prostor, biti backstage za mene znači biti izvan svega što se događa. U backstageu ja sam tip kojeg nitko ne želi vidjeti. Ja sam nevidljiv čovjek. Kad nisi dio nečega, to može boljeti, ali mene nije boljelo, samo sam promatrao, bez da u ičemu sudjelujem.“ Upravo je to razlog, kako kaže, zašto je naslovu dodao nastavak „The Secret Door to Sets“.
U tom trenutku pomišljam kako me njegova uloga nepristranog promatrača silno podsjeća na meditativnu tehniku kojoj pribjegavam kad, u buci vlastitih misli i košmaru kojekakvih briga, zaboravim disati i zaboravim gdje sam. „Ta pozicija promatrača bio je još jedan način da zamrznem vrijeme. Da usred svog tog kaosa, dok su svi pod stresom i žele da sve bude savršeno, uhvatim taj mali trenutak kada sve djeluje mirno. Htio sam biti junak koji to briše, koji ljude natjera da zastanu i osjete. U svemu tome postoji nešto vječno, trenutak kontemplacije, nešto veće od te užurbanosti. Ideja je jednostavna: želio sam da na trenutak svi samo stanemo.“ Nastojeći uhvatiti djelić mira u kaosu, shvatio je da ne želi zaustaviti vrijeme samo drugima već i samome sebi. U metežu u kojem se miješaju nervozna užurbanost, buka, iščekivanje i strepnja uvidio je da i sâm mora udahnuti i stati – ma koliko sve oko njega djelovalo veliko i važno.
U knjizi „Backstage Dreams“ vrijeme je fluidno. Ona započinje prirodom i završava prirodom, gdje se osjećamo slobodniji i više svoji nego u gužvi i žamoru, a zatim putuje između setova tražeći te rijetke trenutke smiraja, ispunjene iskrenim emocijama, bez umjetno konstruiranih uloga. Na njezinim stranicama uhvaćeni su glumci i umjetnici u svojim najintimnijim trenucima: Helen Mirren, Nick Cave, Anya Taylor-Joy, Robert Pattinson, Sigourney Weaver, Isabelle Huppert, Charlize Theron, Julianne Moore i mnogi drugi. No Guillemain ne slavi njihove nedodirljive zvjezdane statuse – on slavi trenutak. I u svemu tome traži ono univerzalno, ono što vrijedi i izvan filmskih setova. „Želim da ljudi ovu knjigu dožive na svoj način – kao putovanje, kao meditaciju, kao nešto više od zbirke lijepih fotografija. Ona je poziv da si uzmemo vremena, da se osvrnemo oko sebe, da na trenutak budemo samo mi. Da putujemo i dišemo.“
„Ne marim za propuštene kadrove, to mi nije važno. Ne želim da mi mozak stoji na putu, da se opterećujem vlastitim mislima“, govori mi, prisjećajući se kako bi mu ponekad, usred kaosa filmskih setova, pozornost privuklo nešto što nije dio „službenog“ scenarija, ali jest dio njegova doživljaja – natpis „I Love You“ ispisan na susjednoj zgradi ili njegov sin koji se malo podalje igra pticama. Pitam ga je li mu ta fotografija najdraža u knjizi. „Da, jer je osobna, ali teško je izdvojiti omiljenu – riječ je o putovanju, o sinergiji među fotografijama. Nasuprot dječaku s pticama postavljena je fotografija Anye Taylor-Joy, koja pomalo melankolično gleda kroz prozor, a tu je i Marianne Faithfull iza zamagljenog stakla. Te fotografije čine cjelinu i zajedno doprinose ozračju, potiču promatrača da o njima ispriča priču“, objašnjava mi. Ono što je važno nije fotografija sama već osjećaj koji budi, priča koja te natjera da se u njih zagledaš i barem na trenutak zastaneš.
Pomalo razočaran, spominje mi kako uočava sve više backstage fotografija, ali one su nerijetko namještene i odglumljene te kao takve posve lišene emocije. „Ako insceniraš backstage, onda to više nije to – to je i dalje posao. Gdje je tu sloboda? Ako ukrademo backstage, više nam ništa ne preostaje. On tada postaje samo još jedan zadatak, dio posla i dužnosti. Stare fotografije na kojima Marilyn Monroe, primjerice, leži u naslonjaču i čita knjigu – to je nešto posve drugo. Te su fotografije nastale bez namjere. Ako u njih uložiš previše namjere, oduzmeš im suštinu. To je nešto što se jednostavno osjeti“, objašnjava mi osjećajući da je, pri kraju našeg razgovora, došao trenutak za zaključak: „Ne želim da je sve unaprijed određeno, želim improvizirati. Želim samo uzeti kameru i prepustiti se instinktu, biti u trenutku. Shvati to kao metaforu za život – nije riječ samo o tehničkom backstageu. Ako ga promatraš tako, onda u njemu nema ničeg zanimljivog. Zaboravi scenarij. Biti backstage znači biti nevidljiv, promatrati, osjećati – i tada ćeš, na čudesan način, povrh samog rada dosegnuti autentičnost.“
Backstage Dreams
Damiani Books
