Emir Šehanović je umjetnik koji stvara prelijepe radove iz - budućnosti

Emira Esha Šehanovića upoznala sam pred više od desetljeće, dok se bavio street artom ili bolje rečeno dok se taman prestajao baviti sa street artom. Njegove posljednje akcije u sklopu Muzeja ulične umjetnosti, i to u zagrebačkom kvartu gdje sam odrasla, stalni su podsjetnik na njegovu sjajnu street art umjetnost. Pored murala često prolazim i lijepo je vidjeti da ga nisu vandali zašarali ili da ga je netko prebojao. On i dalje stoji u Sigetu.

Nakon Muzeja ulične umjetnosti 2014. godine u Zagrebu više nisam pratila kao street art umjetnika Esha, već umjetnika Emira Šehanovića. Što se dogodilo s identitetom i umjetnošću, zanimalo me. Gdje je nestao Esh? “Da… Esh je nestao u prošlosti.” – objašnjava mi Emir. “Dogodila se prirodna tranzicija, osjetio sam da nemam više što raditi u street artu, postalo mi je monotono i dosadno. Nije mi više bilo toliko uzbudljivo raditi street art. Jasno se sjećam tog trenutka, crtao sam u Zagrebu na street art festivalu. Crtam i radim, završim rad i gledam u njega i jednostavno nisam više osjetio uzbuđenje koje sam prije osjećao. Nestao je osjećaj satisfakcije.”

Identitet i tranzicija umjetnosti

Isprva je iz street arta “izlazio” u prostor. S prostora zida koji je gledao kao komad čistog papira, Emir je počeo “izlaziti” u prostor, počeo je koristiti arhitekturu, prostor je uključivao u sam rad. Počeo se baviti skulpturom i instalacijom. Radio je site specific radove, intervencije u prostoru gdje je uključivao arhitekturu u kojoj se rad nalazio, sada kao sastavni dio rada. Tada je prešao iz jednog u drugi, napravio je kako sam kaže – tranziciju. “Prošao sam više faza, moja tranzicija djelovanja odnosi se prvenstveno na prostor djelovanja. Zanimala me je ta “jeza”, taj spooky osjećaj i karakter radova koji Emir spominje u razgovoru i povezujem to s njegovim interesom za šamanstvo, okultizam, poganska vjerovanja i prikaze. Zanimalo me dešava li se to s namjerom, iz nekog impulsa ili se slučajno “poklopilo”? “To je bila jedna od prvih tema koje sam istraživao. Ne znam iz kojeg razloga, no bila mi je zanimljiva, a i bio sam okružen s takvim stvarima, u Bosni toga ima mnogo. Ljudi prakticiraju takvo liječenje, išao sam na te seanse jer me zanimalo, to je bio moj glavni razlog. Interes i znatiželja.” – I nastavlja dalje o iskustvu prve izložbe u Beogradu. “U Beogradu sam imao prvu izložbu kolaža s takvim radovima. Ljudi su mi prilazili, tražili savjete. I ubrzo sam spoznao da su svi imali iskustva ili dodira s time.”

Marija Šehanović

Emir se više ne bavi temom okultnog i poganskog u svojoj umjetnosti, smatra da se počeo ponavljati i prešao je na druge motive i interese, prešao je u novu, kazala bih, podtranziciju. Svoju stalnu mijenu jednostavno objašnjava, a meni se čini i prilično logičnim da tako radi: “Ne možeš cijeli život jedno te isto raditi. Zapravo, možeš, ali koliko je to dobro? Postoje ljudi koji cijeli život rade jednu te istu stvar, jednu temu obrađuju. Ja to ne mogu. Počnem se ponavljati. Pitanje je hoće li se kod mene desiti opet promjena? Ja to ne znam. No nije niti bitno.”

Osim što je prošao medije i vrste umjetnosti, Emir mnogo putuje i ta mijena koja je kod njega stalna donijela mu je prilično dobro poznavanje domaće i regionalne scene. Zanimalo me kako se snalazi u domaćoj, regionalnoj i međunarodnoj sceni? Postoji li razlika između Ex-Yu regije i ostatka Europe? Postoje li sličnosti između Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Slovenije? Kako scena funkcionira, posebno kada se kao umjetnik tako mijenjaš? “Vani je malo lakše, ili bolje rečeno – uređenije.”

Ograničenja i inspiracija u umjetnosti, tu kod nas, doma

“Meni je, recimo problem doći do materijala. Vani je dostupniji materijal i jednostavnije je isprobavati stvari, eksperimentirati, isprobavati razne inovacije. A ovako, uz ograničenja, moraš postati kreativniji. Ima dosta materijala koje bih htio testirati, upoznati. A ovako prvo moram naručiti manju količinu, isprobati je, no prije svega moram pričekati da stigne na odredište. A i ne mogu naručiti mnogo toga, što ako mi ne odgovara.” U inozemstvu je druga priča. “Da, vani odeš u trgovinu, kupiš i isprobaš istog dana.“ Slušajući o ograničenjima koje utječu na rad umjetnika pitala sam ga koliko su mu ta ograničenja bitna u samom stvaralačkom radu i Emirovo objašnjenje me je malo razveselilo, nisam očekivala taj optimizam od njega: „Iz toga proizlazi snalažljivost. Isprobavao bi, igrao bih se s jednim materijalom i onda uzmeš neki drugi pa njega isprobavaš, možda je bolji.”

Marija Šehanović

“Ponekad mi jako smeta ta nedostupnost stvari, materijala, ali na kraju uvijek nađem rješenje. I ispadne bolje. I na kraju, u konačnici, ima više smisla za moj rad.”

Za dobru umjetnost je bitna i podrška, istaknuo je Emir u razgovor. “Iako je naša scena komplicirana, tržište isto takvo, ili ga nema, ili je crno, ono što je dobro, ono što se novo dešava jesu neki novi, mlađi kolekcionari umjetnosti. Kolekcionari koji su iste generacije kao i umjetnici jer se tako međusobno bolje, ako ne i najbolje razumiju. Moje radove najbolje razumiju kolekcionari i kolege moje dobi, generacije. Naravno, postoje i izuzeci, stariji kolekcionari koji razumiju moj rad. Također je i podrška kolega sa scene bitna, razumijemo se, ako ništa, u istim smo situacijama i problemima i pomažemo si, podrška smo si. To mi je super.”

“Od kuda ti dolazi inspiracija?”
“Priroda i tehnologija.”

Sjajna kombinacija, pomislila sam. Mislim da budućnost čovječanstva ovisi o odnosu prirode i tehnologije i da bi bila pozitivna taj odnos mora biti u harmoniji. Emir prirodu pokušava imitirati s novim tehnologijama. “Hoćemo li takve radove, radove inspirirane prirodom i tehnologijom gledati na izložbi u zagrebačkoj galeriji Trotoar, a koja se otvara za javnost 22. ožujka?” Pomalo suzdržano, ili možda tajanstveno je odgovorio – da. No uz par potpitanja otkrio je što nas čeka u prostoru galerije: “Izložit ću nove radove, printeve i skulpture. Govorit će upravo o tome, o tom odnosu, o prirodi. Ona mi je jako bitna u mom stvaralaštvu. Razmišljam o njoj, o tome gdje ide, gdje plovi ovaj svijet? Ne vidim lijepu sliku budućnosti, vidim taj apokaliptični svijet, koliko god ne volim tu riječ – apokaliptično – ali tako ga vidim. I moji radovi su ostavština budućnosti.” Emirovi radovi kao ono što je ostalo od budućnosti. Nekako mi se svidja ta pomisao, čak mi je na trenutak djelovala utješno. Zanimalo me jesu li ti njegovi ostaci budućnosti jezivi ili daju nadu? “Hm… ne znam. Ne bih rekao da daju nadu, no meni su prelijepi.”

Marija Šehanović

“S idejom da se unaprijedimo, mi ćemo se – uništiti.” Ova Emirova rečenica je zazvučala toliko strašno i istinito da ju je odmah htio pojasniti: “Nisam ja nikakav prorok, niti sam stručnjak, no to je moje osobno mišljenje. Kao čovječanstvo ne idemo u dobrom smjeru.” I mislila sam, od budućnosti će ostati – lijepe stvari. U ovom trenutku, u budućnosti, u zagrebačkoj galeriji Trotoar.