Razgovarali smo s brendom čije svjetlosne instalacije osvjetljavaju najpoznatija beogradska it mjesta
Tara Đukić
18 listopada, 2025
Tara Đukić
18 listopada, 2025
Sve je počelo s Pietom Mondrianom. Umjetnost nije stvorena ni za koga, a istodobno je za svakoga. Napravili su seriju svjetlosnih instalacija po uzoru na njegove slike i po prvi su put osobno doživjeli filozofiju prema kojoj horizontalne i vertikalne linije, građene sa sviješću i intuicijom, u skladu i ritmu, mogu postati umjetničko djelo – snažno i istinito. Jedna od tih instalacija (onu koju nazivaju vizualnom vježbom) nikada nije napustila njihovu radionicu, kreativno igralište Elektrobube u kojem se nalazimo jednog kasnog jutra u Beogradu. Ideja za brend potekla je od osnivača Aleksandra Bube, koji je godinama izrađivao različitu rasvjetu u svom stanu, a koja se potom koristila na privatnim zabavama i događanjima, kada su prvi put uvidjeli koliko svjetlo može biti upečatljivo. Tijekom ljeta 2020. godine napravili su logo i počeli s izradom neonskih i cijevastih svjetala za prijatelje, da bi ubrzo (samo nekoliko Instagram objava kasnije), kako mi pričaju suosnivači Stevan Novaković i Filip Čanković, ovo postao komercijalni projekt. Urban, underground, moderan i funky, baš kao i grad koji osvjetljava.
Danas su Elektrobuba lampe, električne skulpture i drugi rasvjetni uređaji prisutni na svakom it mjestu u Beogradu, ali i šire – od glazbenih festivala i kazališta do omiljenih barova i noćnih klubova. Gotovo je nemoguće da u svom telefonu nemate barem jednu fotografiju njihove svjetlosne instalacije, bilo da je to veliko srce koje kuca u Preko Puta Proleća, natpis Hotter Than Hell u Grčkoj kraljici, Ti kako si u Pola Pola, trojka iza prozora restorana Tri, ili naziv na ulazu Fride, Ben Akibe, Mama Shelter, pa čak i Beogradskog dramskog pozorišta… mogla bih ovako nabrajati u nedogled.
Photo: Jovana Rakezić
To čuveno srce nacrtao je naš poznati arhitekt Marko Basarovski. Prvo smo ga napravili za Schonherr, čuvene žurke, tada u Muzeju grada Beograda koji još nije bio otvoren. Ta instalacija, prikazujući kako je mozak teži od srca (Eternal Dilemma), privukla je najveću pažnju od mnogobrojnih koje smo imali. Kasnije, kada se otvarao Preko Puta Proleća, došli smo na ideju da napravimo reinterpretaciju samog srca u mnogo većem formatu i dodamo svjetlosni efekt kako bi izgledalo kao da to srce kuca. Na osmišljavanju dizajna često surađuju s arhitektima i dizajnerima, a jedan od važnijih projekata bio im je Cveće Zla, na kojem su surađivali s arhitekticom Draganom Milićević. Radili smo sve što svijetli, govore s osmijehom jer su u međuvremenu, od pojedinačnih rasvjetnih uređaja, počeli raditi kompletne projekte rasvjetnih rješenja i dizajna, kao što je slučaj s Baristro kafeterijom ili D Barom. A što se tiče Grčke kraljice, simbola grada iz 1835. godine, koja je ponovo otvorena ovog ljeta? Zanimljivo je da sam lokal, njegova dvorana gdje se jede i fasada nemaju nikakve veze s hodnikom, koji je u pravom Elektrobuba fazonu – potpuno suprotan od ostatka, a zapravo itekako komplementaran emociji cijelog sklopa. Za taj konkretni trenutak zadužene su djevojke iz StudioObe tima, koje su osmislile koncept, a mi smo samo realizirali.
U svom dizajnu, Elektrobuba se vodi principima minimalizma, koristeći LED svjetla kao umjetnički medij, s posebnim naglaskom na materijale poput metala i polikarbonata, što predstavlja jedinstven pristup na našem tržištu. Razigrani elementi trebaju biti prisutni, ali im se ne dopušta da dominiraju – sa rasvjetom se lako pretjera i moramo voditi računa, objašnjavaju. Njihovi svjetlosni uređaji nisu dizajnirani samo da osvjetle prostor, već i da ga oboje. Kao estetski dodatak interijeru ili eksterijeru, transformiraju izgled i atmosferu prostora. Koliko tu zapravo ima slobode, a koliko kompromisa u radu s velikim klijentima? Na početku su klijenti uglavnom dolazili s idejom onoga što žele i imali su neki svoj prijedlog. No danas većina zahtjeva od njih da ponude kreativni prijedlog. Čak i kada klijent dođe s konkretnom željom, na primjer za natpis, oni rade dizajn same tipografije. Kako su u međuvremenu i sami postali brend vrlo prepoznatljivog vizualnog identiteta, čemu posebno zahvaljuju svojoj suradnji s dizajnerom Artinjanom Artinovićem, tako i oni koji ih danas angažiraju znaju što mogu očekivati – najbolji rezultat, naravno, postiže se kada im se pruži potpuna sloboda. U Elektrobuba radionici svaki član tima ima svoju ulogu (i gotovo filmski nadimak i karakter), bilo da je riječ o montažeru, električaru, programeru rasvjete ili inženjeru… zbog čega je proces izrade kompleksan, ali i beskrajno zabavan. Trenutno rade na jednom od inovativnijih projekata – real time audio equalizer, velika instalacija čija svjetla prate ritam glazbe (sjetite se kako je nekad izgledao prozor Winampa kada pustite svoju omiljenu pjesmu).
Pored Mondriana, inspirirali su ih Dan Flavin, kasnije i neka djela Ere Milivojevića, a na svojoj stranici redovito objavljuju omaž umjetnicima poput Jamesa Turrella, Ivana Navarra, Jenny Holzer, Olafura Eliassona, Chrysse i mnogih drugih. Flavin je 1963. potpuno uklonio platno i počeo raditi s prepoznatljivim fluorescentnim cijevima, a zatim razvio svoje skulpture u svjetlosne instalacije veličine čitavih prostorija. Godine 1968. ispunio je cijelu galeriju ultraljubičastim svjetlom na izložbi Documenta 4 u Kaselu. S druge strane, Mondrian im je dao novu perspektivu o bojama, što je rezultiralo serijom Blur I – zavodljivom igrom neprozirnosti i prozirnosti, dodatno naglašenom izvorom svjetla, koja budi radoznalost o tome što se krije između paralelnih panela. Tu je i Bertrand Lavier, koji je skrenuo pažnju javnosti na Venecijanskom bijenalu 1976. godine. Svojim velikim asamblažima, odnosno „gradilištima“, istraživao je ideje aproprijacije i simulakruma, preusmjeravajući slike suvremene masovne kulture u umjetnička djela. Njegova najpoznatija djela preispituju paradoksalan odnos između slikarstva i skulpture tako što gotove predmete – poput frižidera, klavira i stolova – prekriva slojevima impasta. Za razliku od svojih suvremenika koji su naglašavali dematerijalizaciju umjetničkog objekta, Lavierova djela pronalaze ravnotežu između snažne vizualne slike i konceptualnog gesta. To nadahnuće pretočeno je u Elektrobuba seriju pod nazivom Telluride II.
Photo: Jovana Rakezić
Elektrobuba počinje živjeti noću, u električnoj, uzbudljivoj i mističnoj atmosferi gradskog života. Prije nego što se rastanemo, kažu mi: Ako je Korbizije govorio da je Beograd najružniji grad na svijetu na najljepšem mjestu na svijetu, mi bismo to danas preveli kao: Beograd je najmračniji grad na svijetu sa najljepšim svjetlom na svijetu. Sjetite se toga sljedeći put kada vam pogled zastane na nekoj od svjetlosnih instalacija u omiljenom baru – sada znate čiji je tajni potpis.