Digitalna umjetnost zagrebačkih autora 60-ih dio je izložbe u Tate Modern

U Tate Modernu otvorena je izložba Electric Dreams koja prikazuje kako su umjetnici prije interneta koristili tada najnovije tehnologije za širenje kulturnih horizonata i osmišljavanje budućnosti u kojoj danas živimo. Radi se o radovima koji dokazuju da je umjetnost uvijek korak ispred – već neko vrijeme nisam vidjela uzbudljiviju izložbu.

Ponekad imam osjećaj da nije postojalo vrijeme prije interneta. Razlog je vrlo jednostavan; sve ono što je bio prije njega, dokumentirano je i udaljeno s jednim, dva, najviše tri klika. Nema više pregledavanja enciklopedija, čestih odlazaka u knjižnice i posuđivanja knjiga iz kojih smo sporim i temeljitim putem saznavali stvari. Najbrži prijenos informacije bila je televizija, a i tada nismo bili sigurni gledamo li i slušamo li objektivne informacije. Dobili smo što nam je servirano. Ako je postojala znatiželja oko nečega, morali smo se ekstra potruditi doći do informacija. O umjetnosti sam učila iz knjiga, nerijetko dijeleći jednu između nas nekoliko. Znam da ova rečenica zvuči metuzalemski, no ne mogu fabricirati prošlost. Knjige Art Today iz 1995. i Art Tomorrow iz 2002. autora Edwarda Lucie-Smitha bile je Biblije suvremene umjetnosti i nitko nije bio sretniji od mene kada sam ih kupila. One su donosile pregled i objašnjenje umjetnosti koja je stalno balansirala na rubu sadašnjosti i budućnosti. Objašnjavale su što znači i što se dešava kada umjetnost i tehnologija počnu raditi zajedno, u sinergiji.

Internet je bio spor mastodont, dolazio je uz iritantan zvuk, a kada spomenem dial-up, društvo se uglavnom dijeli na dva dijela: na one koje obuzme nostalgičan smijeh (iako nas je u datom trenutku obuzimalo grozno nestrpljenje i nervozno iščekivanje) i na one koji nâs koji se smijemo gledaju s upitnicima iznad glava. Da, svakako su slušali o tome, ali mi se čini da im nije jasno kako je postojala takva, zapravo grozna tehnologija. Zamislite samo razinu frustracije; sve je dostupno, skoro pa na dlanu, a skupo i sporo.

Julio Le Parc, Double Mirror, 1966. Atelier Le Parc

Čitajući o optičkoj, kinetičkoj, digitalnoj umjetnosti iz knjiga Edwarda Lucie-Smitha, a istovremeno gledajući u tu žicu koja se provlači iz sobe, preko hodnika pa do utičnice, gmižuči kroz stan poput stare i umorne zmije; ono što čitam i gledam u knjigama odaje dojam budućnosti, dok tehnologija koju imam doma nekako za svime time zaostaje. Barem mi se to tada tako činilo. Čudna i izvrnuta situacija. I upravo zato iznimno intrigantna. Jedva sam čekala i dočekala vidjeti što se sve dešava i stvara u toj novoj eri imerzivnih okruženja i umjetničkih djela koja se bave (tada) najnovijim tehnologijama.

Sada, s (velikim) vremenskim odmakom, promatrat ću ta djela iz neke druge perspektive i jako me zanima kakva će sada ona biti, kako ću ih doživjeti. Naime, u Tate Modern otvara se izložba naziva Electric Dreams: Art and Technology Before the Internet koja okuplja međunarodnu mrežu od preko 70 umjetnika koji su djelovali između 1950-ih i početaka internetskog doba, a koji su crpjeli inspiraciju iz znanosti kako bi stvorili umjetnost koja proširuje i testira osjetila. Izložba se može pogledati do 1. lipnja.

Samia Halaby, Fold 2 1988, still s prikaza na Amiga računalu. Tate © Ljubaznošću autora Sfeir-Semler Gallery, Beirut / Hamburg

Te umjetnike možemo legitimno nazvati pionirima u umjetnosti jer su svojim radovima odgovorili na rastuću prisutnost tehnologije pronalazeći nove načine za rad s uređajima, često ih preuzimajući iz vojnih i korporativnih ruku koje su ih oblikovale. Izložba prikazuje više od 150 djela, od kojih su mnoga prvi put predstavljena u Velikoj Britaniji, nudeći rijetku priliku za doživljaj nevjerojatne vintage tehnološke umjetnosti; od hipnotizirajućih psihodeličnih instalacija do ranih eksperimenata s kućnim računalima i video sintetizatorima.

Electric Dreams istražuje kako su umjetnici koristili najnovije alate kako bi proširili kulturne horizonte i zamislili budućnost u kojoj danas živimo. Oni su pravi vremenski putnici i sada, s vremenskim odmakom, to posve jasno shvaćam. Fotografije koje dokumentiraju kultnu Electric Dress Atsuko Tanake iz japanske grupe Gutai bit će izložene uz njezine zapanjujuće crteže nalik električnim krugovima. Njemački umjetnik Otto Piene predstavlja Light Room (Jena), kontinuirani ples, ili kako on naziva “balet” svjetla, dok venezuelanski umjetnik Carlos Cruz Diez svojom instalacijom Chromointerferent Environment stvara mrežu pokretnih linija koja izaziva percepciju boje i prostora. Domaća mehanička naprava Briona Gysina, Dreamachine no.9, inducira sanjivo stanje kaleidoskopskim uzorcima, dok Tatsuo Miyajima iz Japana donosi osam metara dugu zidnu instalaciju treperećih LED svjetala, Lattice B, koja meditira o konceptu vremena.

Eduardo Kac, Horny, 1985. Tate. Posudba Tate Americas Foundation, ljubaznošću Latin American Acquisitions Committee 2018 © Eduardo Kac

Izložba također predstavlja grupne prostore koji okupljaju umjetnike s povijesno važnih izložbi, ističući zajedničke interese u apstrakciji, kinetici, percepciji, teoriji informacija i kibernetici. Među njima su rane izložbe grupe ZERO, kao i domaća, iznimno utjecajna serija umjetničkog pokreta Nove tendencije (za izložbu u Londonu prevedeno New Tendencies) iz 60-ih, koja je Zagreb etablirala kao epicentar kinetičke i digitalne umjetnosti. Djela Aleksandra Srneca i Julija Le Parca bit će prikazana uz članove talijanske grupe Arte Programmata, uključujući talijanske umjetnice Marinu Apollonio i Graziju Varisco. Bit će izložen i dio o londonskoj izložba Cybernetic Serendipity, a čiji odjek se za ovu izložbu istražuje uz radove američkog umjetnika Harolda Cohena (njegov je softver AARON s kraja 70-ih bio preteča današnjih umjetničkih AI sustava).

Izložba završava ranim umjetničkim eksperimentima s virtualnom stvarnošću koji su utrli put suvremenim digitalnim tehnologijama. Instalacija Liquid Views Monike Fleischmann i Wolfganga Straussa omogućuje posjetiteljima interakciju s njihovom slikom koja se odražava na touch screenu nalik digitalnoj vodi, dok kanadski umjetnik Lawrence Paul Yuxweluptun donosi snimke virtualnog okruženja Inherent Rights, Vision Rights, prikazane na vintage CRT monitoru.

Harold Cohen, AARON #1 Drawing, 1979. Tate, Kupljeno 2015. Ljubaznošću Harold Cohen Trust © Harold Cohen

Istovremeno je kontradiktorno i neopisivo zanimljivo promatrati te radove, stavljene u kontekst ove izložbe kao nešto prošlo ili čak vintage, kada je svima jasno da se radi o umjetnosti koja je u vremenu nastajanja opasno koketirala s budućnošću. I to ne tako davno.

Hiroshi Kawano, KD 29 – Artificial Mondrian, 1969. © Hiroshi Kawano, Photo, ZKM Center for Art and Media Karlsruhe

Katsuhiro Yamaguchi, Fujitsubo (Barnacle), 1966. Ljubaznošću Annely Juda Fine Art, London

Liliane Lijn, The Bride, 1988. © Liliane Lijn

Marina Apollino, Dinamica Circolare 6S+S, 1966. Tate. Ljubaznošću umjetnice.

Samia Halaby, Spooling Up 4, 1988, still s Amiga računala. Tate © LJubaznošću autora Sfeir-Semler Gallery, Beirut / Hamburg

STEPS (1982) by Rebecca Allen. Still iz videa. Ljubaznošću umjetnika.

Suzanne Treister, Fictional Videogame Stills/Would You Recognise A Virtual Paradise? Not Enough Memory 1991-2. Fotografije s originalnog Amiga računalnog ekrana 16 x 20” / 50.8 x 40.64 cm. Ljubaznošću umjetnika, Annely Juda Fine Art, London i P.P.O.W. Gallery, New York

Alberto Biasi, svjetlosna prizma (Cinereticolo spettrale), 1962-1965. Photo © ZKM Center for Art and Media Karlsruhe, Photo: Franz Wamhof

Monika Fleischmann i Wolfgang Strauss, Liquid Views, 1992. Liquid People u “Arte Virtual”, Metro Opera, Madrid, Spain, 1994 (detalj). ZKM Karlsruhe. © Monika Fleischmann i Wolfgang Strauss

Suzanne Treister, Fictional Videogame Stills/Are You Dreaming? 1991-2. Fotografije originalnog Amiga računalnog ekrana  16 x 20” / 50.8 x 40.64 cm. Ljubaznošću umjetnika, Annely Juda Fine Art, London i P.P.O.W. Gallery, New York

Kiyoji Otsuji, Tanaka Atsuko, Electric Dress, 2nd Gutai Exhibition, 1956. Tate © Tetsuo Otsuji, Musashino Art University Museum & Library. Ljubaznošću YOKOTA TOKYO

Sonia Landy Sheridan, Drawing in Time, 1982-83. Kolekcija Daniel Langlois Foundation Cinémathèque Québécoise. Sonia Landy Sheridan fondovi. Photo: Cinémathèque Québécoise

François Morellet, Nasumična distribucija kvadrata koristeći decimale broja π, 50% neparnih plavih brojeva, 50% parnih crvenih brojeva, 1963. pogled na instalaciju, Atkinson Museum, Porto, 2023. © François Morellet. Fotografija ljubaznošću Atkinson Museum.