Sve čari eko-brutalizma i gdje ga je danas najljepše doživjeti uživo
Tina Kovačiček
14 srpnja, 2025
Tina Kovačiček
14 srpnja, 2025
Brutalizmu me vizualno svako toliko nešto vrati. Film Clockwork Orange redovito kroz godine pogledam iznova, a s vremena na vrijeme pojavi se i neki novi film inspiriran ovom estetikom (kao što je to prošle godine bio Brutalist). Često mi se dogodi da sudjelujem u razgovorima o napuštenom kompleksu Haludovo na Krku koje se i dalje posjećuje (stojim u tom redu) jer ne prestaje intrigirati sjecanjima na svoju prošlost, iako od toga danas nije ostalo ništa. U nedavnoj posjeti Londonu, Barbican Center bio je mi je na vrhu stvari koje moram vidjeti. Kažem vam, brutalizam danas, iako je svoje zlatno doba živio nakon Drugog svjetskog rata, sredinom prošlog stoljeća, doživljava svoj novi trenutak pod reflektorima.
U svojoj srži, brutalizam je tada težio iskrenosti materijala i forme, bez ukrasa, s idejom da zgrade budu “poštene”, da pokazuju ono što jesu, bez uljepšavanja. Francuski izraz béton brut, što znači “grubi beton”, prilično je dobro opisao materijal koji je postao simbol ovog stila. Sada mu se s nekom tihom nostalgijom ponovno vraćamo, posebno među mlađim generacijama umjetnika, arhitekata i fotografa. Njegova sirova estetika i snažna vizualna prisutnost vraćaju se u fokus, ali s novim značenjem. Eko-brutalizam je trenutno vrlo popularan i doživljava ponovno zanimanje javnosti. Djelomično je to zbog estetike modernosti koju generacija Z samouvjereno odbacuje, ali i zbog društvenog zaokreta prema potrebi da zaštitimo naš planet i okrenemo se održivim rješenjima gdje god možemo, govori mi Olivia Broome, autorica knjige Brutalist Plants (u izdanju nezavisne britanske kuće Hoxton Mini Press), koja je prošle godine kada je objavljena zauzela važno mjesto na policama ljubitelja brutalizma.
Ovog puta naglasak je na zelenom trenutku na koji je brutalizam čekao sve ove godine, kako bi ga i nove generacije shvatile, viralni #ecobrutalism je u digitalnom društvu odigrao svoje. Svijet je prenapučen, a većina nas živi u gradovima u malim betonskim prostorima. Brutalizam s naglaskom na održiv ili biofilni dizajn pomaže nam da prirodu unesemo u svoje domove i mnogima pruža nadu da možemo koegzistirati s planetom u skladu, dijeli sa mnom Olivia kojoj se, slično kao i s autoricom knjige Forgotten Architecture s kojom sam razgovarala o zaboravljenoj arhitekturi, uspjeh dogodio kroz online zajednicu. Prvo sam naišla na slike spomenika i napuštenih brutalističkih zgrada koje su ponovno otkrili urbani istraživači. Bila sam zadivljena snagom tih memorijalnih mjesta i spomenika, pa sam ih počela objavljivati na svom Instagram profilu @brutalistplants još 2018. godine. Odatle sam počela prikupljati sve više slika i izgradila zajednicu istomišljenika – ljubitelja arhitekture i prirode, koji dijele isto zanimanje za eko-brutalizam.“ Uspjeh njezine knjige Brutalist Plants dao mi je ideju da istražim gdje se danas najljepše može doživjeti eko-brutalizam.
Ako ste ljubitelj arhitekture, onda je lista u nastavku vrijedna vaše pažnje i plana za putovanje.
Među masivnim betonskim blokovima, Barbican je pravo urbano utočište. Iako je nastao kao klasični brutalistički kompleks 70-ih, danas je obavijen zelenilom – šetnice, vrtovi i ribnjaci skladno koegzistiraju s betonskim formama. „Beton i priroda ne moraju biti u sukobu,“ kaže Olivia, „Barbican je dokaz da zajedno mogu stvarati harmoničan gradski krajolik.“
The Barbican Conservatory, London, United Kingdom. Architect: Chamberlin, Powell and Bon Credit: © Taran Wilkhu
Na rubu Pariza, „Zvijezde Ivryja“ su terasasti kompleks stanova, ureda i trgovina koji odišu zajedništvom i otvorenošću. Iako sagrađene prije pola stoljeća, izgledaju kao da pripadaju najnovijem zelenom pokretu, gdje beton omekšava bujna vegetacija i ljudski mjerilo.
Les Étoiles d’Ivry, Paris, France. Architect: Jean Renaudie Credit: © pp1 / Shuterstock
Dva stambena tornja prekrivena s preko 900 stabala i tisućama biljaka stvaraju pravu vertikalnu šumu u centru Milana. Ovaj „živi“ kompleks ne samo da oduzima dah vizualno, već pročišćuje zrak, smanjuje buku i stvara zdravu mikroklimu za svoje stanovnike.
Courtesy of Stefano Boeri Architetti
Smješten u zelenilu raskošnog parka u Lisabonu, ovaj betonski dragulj iz 1969. smatra se jednim od prvih primjera eko-brutalizma. Iako je zbog preuređenja trenutno zatvoren, park i vrtovi ostaju otvoreni za šetnje i inspiraciju. Zbog velikog preuređenja muzej je trenutno zatvoren za javnost, no vrtovi i parkovi oko njega i dalje su otvoreni za posjetitelje, idealni za šetnju i inspiraciju. Otvoren je i Centro de Arte Moderna, čija obnova dodatno naglašava filozofiju povezivanja čovjeka i prirode uvodeći japanski koncept “engawa” – arhitektonski prijelaz koji briše granice između unutarnjeg i vanjskog prostora.
Calouste Gulbenkian Museum, Lisbon, Portugal Credit: © Irving Bartlee – @irvb @beau%ful_brutalism
Sve fotografije dio su knjige Brutalist Plants by Olivia Broome @brutalistplants, u izdanju Hoxton Mini Press, osim projekta Bosco Verticale.