Pogledali smo film s Pedrom Pascalom i Joaquinom Phoenixom o kojem bruji cijeli Cannes

„Film sam napisao u stanju straha i tjeskobe oko svijeta. Htio sam prikazati kako izgleda život u svijetu u kojem se više nitko ne može složiti oko toga što je stvarno. Htio sam snimiti film o tome kako ja vidim Ameriku. Jako sam zabrinut.” Ovim je riječima Ari Aster na konferenciji za medije u vrhu canneškog Palaisa predstavio Eddington, svoj najnoviji i možda najambiciozniji film dosad.

Povezano: Uživo iz Cannesa, Vogue Adria vam otkriva nepoznate strane Cannes Film Festivala

Ako ste se te večeri odlučili prošetati po Croisetteu, teško da ste uspjeli doći dalje od De Gaulleovog trga, budući da je Cannes potpuno neprohodnim učinila najava crvenog tepiha s Emmom Stone, Pedrom Pascalom, Joaquinom Phoenixom i Austinom Butlerom. Očekivanja su bila visoka, a Eddington je već prije prve projekcije figurirao kao jedan od potencijalnih favorita festivala. Mnogi su nagađali da bi Asterova reputacija čudaka (koja ga u losangeleškim krugovima prati još od AFI dana) uz zaokret u smjeru političke satire mogla biti savršena kombinacija za nagradu.

Caveat prije nastavka: unatoč njegovom statusu suvremenog horor genija, Arija Astera osobno nikada nisam shvatila. Da, Midsommar i Hereditary su na neki način oblikovali trenutnu etapu elevated horora, ali kad slušam hvalospjeve koji ih uzdižu do statusa modernih klasika ili remek-djela iskreno se pitam: “Jesmo li mi gledali isti film?” 

Radnja ovog filma odvija se u naslovnom gradiću Eddingtonu, gdje se lokalni šerif Joe Cross odlučuje kandidirati za gradonačelnika protiv aktualnog, karizmatičnog Pedra Pascala – koji je, usput rečeno, prije dvadesetak godina ostavio Crossovu sadašnju suprugu u izvedbi Emme Stone jer (blago rečeno) nije bila baš normalna. Sve se ovo dešava u 2020. te film tako prati širok spektar građana ovog malog izoliranog mjesta kako se nose s uzastopnim događajima COVID-19 pandemije, ubojstva Georgea Floyda, te tenzijama s Pueblo Indijancima s kojima grad dijeli granicu.

Courtesy of A24

U svojoj je prvoj polovici film precizan i duhovit, prikazujući mozaik likova koji zaista utjelovljuju suvremenu Ameriku – od starijih gospođa koje svoje vrijeme provode na PizzaGate forumima, do bogatih bijelih srednjoškolaca koji organiziraju Black Lives Matter prosvjede vrišteći u facu Afroamerikancima koji ih samo zbunjeno gledaju. Uz koristan vremenski odmak od nekoliko godina i majstorsku uporabu telefonskih ekrana i estetike društvenih mreža, Eddington na uvrnut način prikazuje formativnu eru trenutne klime u SAD-u kao svojevrsni sanatorij u kojemu svatko boluje od ekstremne psihoze i iskrivljenog pogleda na stvarnost, ali iste jednostavno smatra normalnim političkim pogledima ili – još gore – istinom.

Joaquinu Phoenixu paše uloga šerifa koja rezonira s njegovom inheretnom aurom luzera, a Emma Stone ponovno ulazi u Lanthimos-tip lika s natruhama onoga koji igra u kriminalno zanemarenoj seriji The Curse – a koja dijeli i mnogo DNK-a s ovim filmom. Pedro Pascal je možda jedina relativno normalna osoba u cijelom lunaparku, dok Austin Butler kao guru Vernon Jefferson Peak unatoč minimalnoj minutaži uspijeva ostvariti možda i najupečatljiviji performans filma.

Usprkos jakim elementima i drastičnoj narativnoj eskalaciji u trećem činu, Eddington se prema kraju ipak pomalo razvodnjava. Možda mu nije išlo u prilog ni to što se našao u ovogodišnjoj ediciji glavnog programa gdje mu jednostavno pariraju mnogo bolji filmovi. Svakako je zabavan i zanimljiv – ali istovremeno sam se, po tko zna koji put, nadala da ću izaći iz te zone sumraka i konačno shvatiti zašto je Aster toliko obožavan. Nažalost, još uvijek sam tamo.