Renesansa s modernom dušom, razgovarali smo s vlasnicima jednog od ljepših dvoraca u Francuskoj

Jeffrey i Oscar imali su vrlo ugodan život u Londonu, gdje su živjeli devet godina prije nego što su se preselili u Francusku. Jeffrey je radio, i zapravo još uvijek radi, kao direktor marketinga za različite nevladine organizacije, dok je Oscar zaposlen kao krojač za londonsku tvrtku Savile Row. Ljeto 2012. odlučili su zasnovati obitelj, a posvajanje je bio idući korak. Kako proces nije išao odmah kako su zamislili, sve do ljeta 2015. bili su potišteni pokušavajući, a putem se, dok su se vozili kroz prekrasnu francusku regiju Champagne, rodila ideja o kupnji male kamene kuće na selu u koju bi s vremena na vrijeme pobjegli. Ukupno smo vidjeli 23 nekretnine, no odmah nakon prve tri shvatili smo da ‘mala obiteljska kuća’ kakvu smo zamislili neće uspjeti. Agent za nekretnine brzo je došao s planom B i pokazao nam dvorac… to je bilo to!, govori mi Oscar o prvim koracima prema ideji da kupe dvorac u Francuskoj te nastavlja: dvorac Belebat sam početkom prosinca 2015. pronašao u inboxu i zaljubio se u njega. Kroz ekran. Pokazao sam ga Jeffreyju, ali nije ga odmah prepoznao. ‘Pogledaj samo koliko posla ima oko preuređenja, nećemo nikada vidjeti kraj’, rekao mi je tada i bio je u pravu. S druge pak strane, trebao mi je samo jedan razlog da ga dođem vidjeti: jednostavno sam morao to učiniti. Trebalo mi je mjesec dana da nagovorim Jeffa i početkom siječnja 2016. parkirali smo auto pod ogromnim stablom kestena ispred teških željeznih vrata koja dijele Belebat od ostatka svijeta… Kad smo skrenuli prema kući, ispred nas se uzdizala veličanstvena prednja fasada Belebata.Tada sam znao da smo kod kuće.

Chateau de Belebat je izgrađen 1550. godine za malu plemićku tročlanu obitelj; Charlesa de Bremonda i njegova dva posvojena dječaka. Jedno od njegove djece, ono mlađe, kasnije je postalo osobni tjelohranitelj kraljice (Ane od Austrije), a najstarije je postalo šefom mušketira za kralja Luja Xlll. Veliko imanje s više gospodarskih zgrada zanemarivani su godinama, a glavna kuća-dvorac na imanju pretrpjela je veliki požar 2003. koji je gorio čak pet dana brišući više od četiri stotine godina povijesti. Svi interijeri su uništeni, a vitraji su propali. Ništa nije ostalo unutar renesansne lešine, a mjesto je nakon toga ostavljeno, opljačkano i napušteno zjapilo četrnaest godina.

Čini se kako kupnja nekretnine u Francuskoj nije tako komplicirana, a kupnja kuće na selu može potrajati malo duže zbog dodatne papirologije pri čemu kupnja dvorca također nije različita od bilo koje druge kuće. Francuska birokracija voli papirologiju, a sama kupnja dvorca je bila njegov lakši dio dok je održavanje sasvim druga stvar. Tada shvatite da niste kupili nekretninu, nego životni stil.

Danas je Belebat  prekrasno imanje u dolini rijeke Loire s nekoliko kuća za najam, originalno izgrađenih kao pomoćne zgrade za poslugu i glavnim dvorcem. Preuredili su ih autentično, šarmantno s puno emocija prema osjećaju doma, a danas to dijele s gostima i putnicima iz cijelog svijeta.

Prvo smo završili s preuređenjem ovih prvih pet kuća. Iako, to su sve naši domovi tako da to nikada neće biti gotovo, šali se Oscar i nastavlja Svaka kuća ima svoju temu. Dekorom u The Gatehouseu vlada njegov izvorni stanovnik – čuvar imanja. Zamišljali smo ga kao strastvenog vrtlara, oženjenog ženom koja se brinula o glavnoj kući. Dakle, tu su prisutni cvjetni i botanički akvareli, košare i vrtni elementi po cijeloj kući. Baker’s Cottage kuća je u kojoj su nekada bile stara pekarnica i mesnica, tako da imamo niz starih drvenih sita, košara za pečenje i velikih zlatnih lopatica za pećnicu, a sve to dolazi s različitih sajmova antikviteta. Dvorac je naš sljedeći projekt. Trenutačno je opremljen eklektičnim nizom komada koji preostalih iz naše kuće u Londonu i onog što je ostalo iz drugih kuća. Međutim, postoji osjećaj vrlo homogene zemlje. Kuhinja, iako stroga i prilično minimalistička za seoski dom, topla je i svakome tko uđe u nju pruža onaj vrlo poznati osjećaj nostalgije. Volim to! Roditeljska soba jasan je primjer našeg ukusa. Krevet je suvremeni komad koji smo davno pronašli na ulicama Londona, a preko leđa smo prebacili komad tkanine koji smo kupili u Istanbulu još 2010. U istoj prostoriji koegzistiraju engleska škrinja iz 19. stoljeća i dva provansalska stolca s kraja 18. stoljeća. Čvrsto vjerujem da bi kuća uvijek trebala odražavati protok vremena s katalogom komada prikupljenih kroz vrijeme.

Ova peteročlana obitelj svoj je dom i posao spojila u jedno, u ovoj prekrasnoj francuskoj dolini. Naši su dani okupirani različitim poslovima, od održavanja zgrada, dječjih zadaća, obiteljske igre, zabave za goste, pripreme kuća za nadolazeće goste pa sve do vrtlarenja, planiranja i radova u vinogradu..! Ali, mi to radimo cijeli dan, nema vikenda ili praznika. To je sve posao. I radeći to na ovaj način, imamo dovoljno vremena između za međusobno druženje, duge ručkove u šumi dok su večere obiteljski ritual. Volim naglašavati kako nismo samo kupili dvorac, kupili smo cijeli životni stil… i bože kako volimo njegovu svaku minutu.

I baš kao što mi zvuči autentično i iznimno gostoljubivo kada mi Oscar priča o svom osjećaju doma u dvorcu Belebat, tako i oni žele da se svi njihovi gosti upravo tako osjećaju kada odluče unajmiti smještaj za odmor baš kod njih. Osoban pristup svakom gostu kojeg tretiraju na kraju kao jednog od ukućana, ono je što čini ovo mjesto drugačijim. Za kraj pitam Oscara koji je najjedinstveniji trenutak boravka u dvorcu Belebat. Za neke od naših gostiju to može biti privatna večera, za mnoge od njih prilika da provedu vrijeme s obitelji, uz pizzu i piće ispod drveta u parku. Za nas je najbolji dio imati priliku živjeti svoj najbolji život. Miran, bogat i užurban život, dajući našoj trojici dječaka priliku da napišu priču na koju mogu biti ponosni. Potrebno je puno rada i glavobolje, ali ne bismo to mijenjali za ništa.