Home
Sjećam se kad sam prvi put vidjela rad Dunje Janković. Bila je to jedna od njezinih grafika u zagrebačkoj galeriji 36 Mountains, kojoj me nešto intuitivno privuklo, geometrijski, koloristično, uzbudljivo. Više od toga možda vam ne bih znala objasniti, ali bilo mi je dovoljno da poželim njezin rad na svom zidu. I evo nas, ne znam točno koliko godina nakon toga, u njezinom dnevnom boravku u stanu u Barceloni, a ja sam i dalje veliki fan njezinog rada. Nisam joj to propustila dati do znanja odmah na početku našeg razgovora.
Na samom kraju Sant Martija, prema Badaloni, u šarmantnom industrijskom kvartu, životni prostor, ali i studio dijeli s partnerom Borisom Hoppekom također multidisciplinarnim umjetnikom, iz Kreuztala u Njemačkoj. Smijemo se odmah na početku kad mi Dunja priznaje kako su za ovu priliku konačno pospremili stan, koji inače nema soba, zidova i pregrada (jedina pomična pregrada ona je koja odvaja njihovu spavaću sobu), dok sve ostalo ostaje one open space prepun svjetla, ludih detalja, boja, s jednom hammock ljuljačkom u dnevnom boravku. Dok ih snimamo, njihova je trogodišnja kći Luka u vrtiću, pri čemu ime asocira na imenicu ženskog roda, na lošinjsku luku, od kuda je i Dunja rodom te gdje još uvijek Boris i ona provode vrijeme dijeleći godinu između otoka Lošinja i Barcelone. Pitam ju je li dobra ideja imati radni i privatni prostor u jednom. „To je bila odlična odluka, i svjesna. Željela sam dijete i bilo nam je jasno da će biti komplicirano plaćati odvojeno stan i studio, kao i stalno gubiti vrijeme prelazeći s jedne lokacije na drugu. Zato smo odlučili sve objediniti. Danas je to jako praktično; iz kuhinje sam odmah u studiju, bez gubljenja vremena. Naravno, nema jasne granice između posla i privatnog života, ali kako se bavimo onime što volimo, prostor rada postaje i prostor igre. Na kraju, to uopće nije loše.“
Promatrajući sve što me ovdje okružuje, osjećala sam se kao da sam na njihovom igralištu. Oboje samostalni umjetnici, oboje karakteri koji se ne vole ograničavati, kreativni umovi, pitala sam Dunju gdje su se zapravo upoznali, sluteći da je dobra priča u pozadini. „Upoznali smo se na Lošinju, ne bi vjerovala, kako sam se vratila na otok nakon sedam godina provedenih u Americi. Živjela sam u New Yorku i Portlandu, ali nostalgija je prevladala i odlučila sam se vratiti kući. Na Lošinju sam radila, vodila galeriju i organizirala festival Škver. Boris me kontaktirao kad je boravio u Zagrebu za vrijeme street art festivala MUU te je poželio doći na otok gdje je i sâm proveo djetinjstvo i mladost. Shvatili smo da dijelimo iste uspomene i mjesta gdje smo se kupali kao klinci, možda smo se čak tada i susretali. Iz te neobične povezanosti rodila se ljubav. Iako smo još neko vrijeme ostali na Lošinju, ubrzo smo osjetili potrebu ponovno otići živjeti izvan otoka“, govori mi Dunja, koja se prije sedam godina preselila u Barcelonu, gdje je Boris živio od 2003. „Nikad prije nisam razmišljala o Barceloni, djelovala mi je pomalo kao španjolski klišej. I na kraju sam se totalno zaljubila u grad, ali totalno. Ispalo je da jest klišej, ali baš dobar.“ Klišej koji na kraju zavoliš, dodala sam prisjećajući se svog prvog putovanja u Barcelonu. „Toplo ti je, hrana ti je odlična, ljudi su fantastični, topli, to društveno tkivo je čvrsto. Plaža je u gradu. Borisu i meni bitno je more jer on surfa, a i ja. To nam je baš bitno. U ovim godinama to mi je baza. More, sunce, hrana i ljudi. I grad“, nastavila je Dunja o mjestu gdje se osjeća kao kod kuće. Unatoč činjenici da njih oboje rade i gostuju po cijelom svijetu, Dunja nastoji što više djelovati i lokalno, biti dio domaće scene. Pitam je uspijeva li i kakva je kreativna scena u Barceloni. „Trenutačno surađujem s nekoliko galerija i radim na manjim projektima s prijateljima. Scena je dobra – i umjetnička i street art – možda ne pretjerano komercijalna ili ekonomski jaka kao u Madridu, ali je živa i zabavna. Relativno je malena, sastavljena od više „balončića“ koji se međusobno dodiruju, pa nisi ograničen na jedan žanr. Možeš se kretati između printa, street arta, arhitekture i dizajna, što mi jako odgovara.“
Pomislim da su ta raznovrsnost i znatiželja kojom Dunja i Boris promatraju svijet oko sebe utkani i u njihov životni prostor, isprepleteni u živopisno okruženje. „Sve se to prilično organski poklopilo. Stan je zapravo velik industrijski prostor, s više od 200 kvadrata, gdje otpočetka nismo htjeli postavljati zidove niti dijeliti ga na zasebne cjeline. Važna nam je protočnost – da prostor ostane otvoren, fluidan i prirodan. Na prvu bi netko pomislio da je sve u jednom prostoru „previše“, ali upravo zbog njegove veličine i otvorenosti to ne funkcionira tako. Često imamo goste, zna nas biti i po pet-šest, a opet nema osjećaja pritiska ni viška energije. Prostor ostaje ugodan, miran i pregledan – uvijek vidiš gdje je tko. Sve djeluje nekako prirodno, gotovo intuitivno.“ Zanimljivo u njihovom stanu jest i to da je sve pomično i na kotačima. „Pogotovo radni prostor“, nadovezuje se Dunja. „On se mijenja konstantno, ovisno o projektu na kojem radimo. Jedino je moj kutak za sitotisak fiksiran, a sve drugo; stolovi, papiri za fotkanje, materijali, sve se mijenja.“
Dunjin rad izrazito je interdisciplinaran. Kreće se između sitotiska, kolaža, ilustracije, stripa, instalacija i site-specific intervencija. Boris dolazi iz street arta i graffiti pozadine, a s vremenom je rad razvio u snažno konceptualnu i društveno angažiranu praksu. Tako da njihovi umjetnički stilovi izražavanja ostaju nekako simbiotski. „Najbitnije u mom radu jest igra, eksperiment, otkrivanje, nešto novo, moment iznenađenja. To stalno skakanje iz jednog medija u drugi daje mi slobodu da istražujem. Ne opterećujem se definiranjem čvrstog stila, nego me više zanima proces i mogućnost da se tijekom rada iznenadim. To je neka vrsta igre, tako se dijete igra“, objašnjava mi Dunja i priznaje da joj je nakon stripa, koji je magistrirala na School of Visual Arts u New Yorku, gdje je nastavila školovanje nakon Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, najdraže raditi knjige. Ove je godine završila „Mišju priču“ prema tekstu Dubravke Ugrešić u suradnji s kolektivom Oaza, a želja joj je ilustrirati zbirku dječjih izjava „Olovka piše srcem“, objavljenu još 70-ih. „Knjiga je puna nevjerojatnih ideja iz malih dječjih glava, iz one uzbudljive faze kad mali mozak stvara vlastite poveznice i prevrtljivo preispituje racionalno“, govori mi Dunja, razmišljajući naglas što ju toliko privlači tome. „To mi je vjerojatno ostalo od rada na stripu. Volim te juxtaposition stranice, ritam, na koji način ju iščitavaš te da imaš cjelinu rada tek kad si završio s listanjem. I volim printanje, volim sitotisak. To je moja tehnika, zato što ima puno tih etapa u radu, tako da između njih možeš mijenjati stvari, eksperimentirati, ima puno tih slojeva na kojima radiš kroz vrijeme“.
U trenutku dok to govori, nalazimo se baš u „njezinom“ kutku stana. „Volim i sitotisak na tkaninama. Te haljine koje sam radila u Šangaju zapravo su printovi koje možeš ovjesiti na zid, a možeš ih i nositi. Ta neka igra između high art i low art zanimljiva mi je“, govori mi, prisjećajući se zanimljive suradnje koju je ostvarila s brendom 3ge3, dok su jednom drugom prilikom ona i Boris izlagali zajednički projekt This is not a copy of a church u Muzeju moderne umjetnosti u Šangaju, koji nosi naziv Power Station of Art. On je izradio strukturu crkve od kartona, a ona je osmislila vizuale u interijeru prostorne instalacije, koja je zamišljena kao konceptualna kritika i rasprava o simbolima i njihovoj destrukciji. Na kraju izložbe instalacija je planski i ceremonijalno uništena kao dio umjetničkog koncepta.
Pitam Dunju kakav je suživot dvoje umjetnika koji zajedno rade, zajedno žive, zajedno su stalno. „Pa, znaš što, super je. Nikada do sada nisam imala takvu vrstu veze, prije su moji partneri živjeli i radili odvojeno. S Borisom sam od početka kroz upoznavanje shvatila da nam je puno toga važno na isti način. Imamo isti ukus, sličan stil života, ljubav prema moru, umjetnosti, humoru… Sve te osnovne stvari poklapaju nam se, pa nije bilo komplicirano stalno biti zajedno. Naravno, s vremenom uvijek treba napraviti „fine-tuning“ odnosa, ali on to jako dobro odrađuje. Believe it or not!“, smije se dok mi to govori. „Neke stvari uopće ne radimo zajedno, ali jedno drugome pomažemo ili surađujemo na posebnim projektima, primjerice, kad radimo haljine i torbe. On zna šivati i unosi svoje ideje, pa na tim projektima surađujemo, dok ostale stvari razvijamo zasebno. Sve je zapravo prava simbioza.“ I to se osjeti i u njihovom životnom prostoru, koji je istovremeno studio, dom i prostor za dijete, a sve funkcionira, vrlo artistički i prirodno, dodajem mudrošću nekoga tko se prilično ugodno osjeća okružen svim umjetničkim detaljima; od jastučića izvedenih iz njezinih geometrijskih uzoraka do Bimbo figurica, koje su postale njegov trademark.
Promatrajući stan, koji na trenutke izgleda kao humanoidna tiskara iz koje izlaze najprivlačnije šarene stranice, a na trenutke kao beskrajno zanimljiva galerija koju ne želite napustiti, pitam Dunju kako se osjeća posljednjih mjeseci, znajući da je zbog trudnoće napravila pauzu od rada. „Dobro sam sada. Kroz drugu godinu Lukina života pokušavala sam se vratiti i stvarati, ali nekako sam bila izvan svog uobičajenog ritma. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da uopće shvatim što radim. Svaki dan prisiljavala sam se sjesti i crtati. Znala sam da će nešto od toga nastati, ali neko vrijeme bila sam jako frustrirana, doslovce nisam znala što radim, osjećala sam se totalno izgubljeno. Onda sam shvatila da moram stvarati iz novog momenta, a ne iz starog. Nešto se promijenilo, pomaknulo, i polako sam se vraćala. Bila sam strpljiva i nije me bilo strah biti nježna prema sebi. Sad, kako je već prošlo godinu dana, osjećam da sam se vratila, znam što radim i kamo želim ići. Sve je nekako jasnije jer sam morala eliminirati nepotrebno – vremena je manje, pa ostaje samo ono esencijalno. I kao da mi se otvorio unutarnji glas koji mi točno govori što želim i što ne želim. Jasnije nego ikad. A to je dobar osjećaj – znaš što radiš i sigurna si u to.“ Znala sam o čemu Dunja priča jer sam i sama prošla kroz taj period. Razgovor s njom prirodno se nastavio u još hrpetinu smjerova; od surfanja u kojem je bila uporna, odrastanja na jadranskim „valovima“, preko činjenice da i na Lošinju možete surfati, pa sve do Kine, koja je zanimljiva i gdje bismo obje mogle neko vrijeme živjeti u Šangaju. Na putovanjima smo se nekako najdulje zadržale, a s obzirom na to da ova mala tročlana obitelj ima kombi kojim je već proputovala dosta, uživajući u tom ritmu slow travela, pitala sam je gdje su sve bili, nadajući se da ću prepisati neku ideju za roadtrip. „Između Hrvatske i Barcelone putovali smo tisuću puta. Prije bismo cijeli put vozili sami, ponekad prolazili kroz Francusku, Italiju, pa čak i Švicarsku, birajući različite rute. Sada smo otkrili trajekt iz Barcelone za Rim, luka Civita Vecchia – vožnja traje oko 20 sati i super je iskustvo, kao u stara dobra vremena u Jugoslaviji, a od Rima do Lošinja ostaje samo kraći dio puta.“ Naravno da sam zapisala.
Za kraj snimanja ostavili smo i jedan poseban detalj koji se otkrio sam od sebe na pogled prema golemom liftu koji vozi do kata na kojem se nalazi njihov stan. „U taj lift stane naš kombi kojim putujemo. Izvučemo ga iz lifta i parkiramo ga poprijeko u kuhinji. Ludo, zar ne? Imamo čak i zavjese da, kada dođe moja mama, možemo sakriti kombi. Kombi je napravljen za putovanja, unutra ima krevet i sve potrebno, pa ga možemo koristiti i kao sobu za goste. Tako gosti koji dođu imaju svoju privatnost“, otkrila mi je Dunja, s kojom sam odmah podijelila koliko je nevjerojatno da taj kombi ide u treći kat i stane bez problema iako je težak i golem. Bio je to samo jedan u nizu lifestyle detalja ovog umjetničkog para koji me podsjetio na sve kreativne načine na koje se može živjeti život.
Foto: Carlos Roca
Kreativna produkcija: Marita Bobelj
VOGUE RECOMMENDS
