Razigrane košulje domaćeg brenda Drago Drago su omiljena uniforma za ljeto

Dan je onaj pravi ljetni, iskričav i treperav od sunca, do srži odvojen od monotonije jednoličnosti. Ako i postoji neka briga, o njoj će se misliti kasnije, sada je sve igra, penjanje po vrtuljcima, neobuzdano samopouzdanje i radost postojanja. Čim se stvari uspore, čak i oni najsitniji trenuci, oni koje u rutini golim okom i ne primjećujemo, počinju nalikovati kadrovima Pedra Almodóvara. Glavom zamahneš u beskraj, udahneš, i pustiš da te ponese taj polet. U toj atmosferi, i nimalo slučajno, po prvi put susrećem brend Drago Drago, dizajnera Dragoslava Rajičića, koji već više od desetljeća živi i stvara u New Yorku, a čija nova kolekcija The Sun priziva svu bezbrižnost života. Njegov stan je poput samog brenda, svijetao, živopisan i vedar. Na stolu se nalazi zbirka poezije 300000 Kisses: Tales of Queer Love from the Ancient World, ali i zbirka Branka Miljkovića, čiji se stih Ovo će se neizvjesno kretanje završiti Suncem provlači kroz komade u njegovoj najnovijoj kolekciji. Na zidu visi Almodóvarov poster s posvetom, a na stalku za odjeću, na vješalici, nalazi se prva košulja koju će narednih dana u Madridu nositi osobno Rossy de Palma. To je njegov svemir. Filozofija ljepote, započinje Drago, ljepote poruke, namjere ljubavi. Da, kada odjeneš komad dizajnera koji ti je važan, sjajiš, da si sretna. Nikada mi nije bilo važno hoće li na moju reviju doći 5 ili 105 ljudi, važno mi je, kako bi Cohen rekao, da oni koji dođu, znaju zašto su tu. Kada odjeneš Drago košulju, svi ti prilaze, svi, bez obzira sviđa li im se ili ne, jer ih zanima što je to.
Nikada nisam imao težnju biti drugačiji, samo sam se odvajao od svega što je isto.

Završio je Fakultet primijenjenih umjetnosti u Beogradu, na odsjeku za kostim, i ta mu je diploma otvorila mnoga vrata, ali kamo god da je otišao, korijeni su ga držali čvrsto prizemljenim. Ne možeš osjećati pripadnost bilo gdje, ako nisi vezan za vlastite korijene. Moja nova kampanja fotografirana je u Čačku, na Kulinovačkom polju, na samoj periferiji, ondje gdje sam rođen i gdje sam odrastao, govori mi s ponosom. Svoju prvu samostalnu reviju održao sam na Belgrade Fashion Weeku 2017. godine, radio u kazalištu s velikim redateljima poput Jagoša Markovića, ali zapravo nikada nisam želio raditi kostime. New York mi je bio velika želja koju nisam želio ispustiti (ono što bi se danas nazvalo “manifestiranjem”). Došao sam bez ičega, imao sam samo talent i strast. Krenuo sam od nule, korak po korak. Upisao je magistarski studij na Fashion Institute of Technology, privlačeći pažnju svojim old-school pristupom crtanju, bez iPada, bez tehnologije, isključivo rukom. Njegov uspjeh, naravno, nije došao preko noći. Dizajnirao je košulju po košulju, dok nije odlučio pokrenuti vlastitu proizvodnju. Taj natpis “Made in” na odjeći danas ljudima jako puno znači , osobito u vremenu brze mode. Svoju proizvodnju pronašao sam na Manhattanu – i to je bila prekretnica. Tada sam znao da sam spreman za nešto veće. I doista, ubrzo nakon toga počeo je izlagati u concept storeu United Errors and Sons u Tokiju, ali i u New Yorku – rame uz rame s brendovima kao što su Jacquemus, Marni i Céline.

Kao i svakom umjetniku, svijet koji je za sebe stvorio nužan mu je za preživljavanje. Tako je i dok sjedi sam u kinu, gledajući Happy Together Wonga Kar-Waija, a tako je i kada stvara. Kako izgleda taj kreativni proces, odakle počinje – od crteža ili od materijala? To uvijek traje. Obilazim trgovine s materijalima, skupljam ih, nosim, analiziram. U tome znam biti i po godinu dana. Modi pristupam kao slikarstvu: kad slikaš, stojiš ispred slike, prespavaš je, ujutro je gledaš drugim očima. Ponekad odem u svoj atelje, ali taj dan ništa ne naslikam – isto je tako i s modom. Oko mene su uvijek flomasteri i akrilne boje za tekstil. Prvo crtam na papiru, pa prenosim, peglam, sušim, kolažiram… Do tada je košulja već proizvedena i čeka da dobije moj otisak. Od crteža do prišivanja – sve radim ručno i vrlo osobno, danima. Zato nema masovne proizvodnje, od svakog modela radim najviše 4 do 5 komada. Svaki motiv koji vidite ima gotovo sentimentalan značaj u mom privatnom životu, kao što je u novoj kolekciji motiv vaze s cvijećem. Ona je spona. Poput naših omiljenih brendova, Drago je shvatio da ono što publika danas traži jest emocija, identifikacija i prohodan put do dizajnerova svijeta. Ta je istina u srži njegova stvaranja.

U odnosu na prethodnu kolekciju Game Boy, u novoj The Sun, pored košulja, predstavlja i hlače, hoodice, majice, pa čak i čarape, kao sve važniji it asesoar. Svi ovi komadi su za mene male skulpture u pokretu“ kaže mi Drago sa smiješkom. Kampanju je fotografirala Jelena Janković, a model je student Aleksa Rakočević, kojeg su sasvim slučajno primijetili tog jutra u Čačku. Investicija je bila samo srce“ napominje mi, beskrajno sam im zahvalan.

U kolekciji vinila, Drago ima Mozarta, Arsena Dedića i Vesnu Zmijanac. To me nasmijalo, kao slika i prilika svih višestrukih ličnosti koje žive u svima nama na ovim prostorima. Ali ovdje se ne radi o suprotstavljanju, već o nadopunjavanju. Ta prethodna kolekcija bila je inspirirana turbo-folkom, ja ne zazirem od toga, zašto bih? Postoji taj narativ, naročito na Primenjenim, kako smo mi ‘cool’ i zato ne slušamo trash, ali zar se to sve danas ne spaja, ne prepliće i ne rekontekstualizira? Ako imaš viziju, naravno. Moja košulja koja je u New Yorku i Tokiju bila bestseller zvala se Kukavica, a čitava kolekcija bila je odgovor na stil dizelaša iz devedesetih. To sam sve ja – odrastao u vrijeme Jugoslavije, ne stidim se odakle dolazim. Njegova publika odraz je filozofije koja spaja nespojivo: od Jasne Đuričić, preko Severine, Seke Aleksić, pa sve do Sama Smitha i Susan Sarandon, dok naglašava da ga posebno inspiriraju žene sa stavom – one koje koriste svoj utjecaj da kažu neke važne stvari.

U budućnosti, Drago planira proširiti svoj brend na Berlin, Los Angeles, a svakako i Beograd, kada se za to stvore pravi uvjeti i pojave pravi ljudi. Moda je portret jednog društva, a naše je u velikoj krizi. Ipak, u Beogradu i dalje srećemo mnogo ljudi koje možemo nazvati cool. Ulica diktira trendove – ne Drago ili Céline, nego ona djevojka koju sretneš u autobusu, ima 25 godina, studira i bit će slikarica. Ona se igra, stvara neki drive od modnih komada koji postaje uočljiv, a tek ga onda vidiš u nekoj od narednih kolekcija velikih brendova. Svjedočimo i tome da je sve veći broj ljudi u industriji koji daju prednost neovisnim dizajnerima u odnosu na luksuzne modne kuće – kako zbog kvalitete i pristupa, tako i zbog autentičnosti, zbog čega ne sumnjamo da njegovo vrijeme tek dolazi.

Znaš, u prošlom životu, kad sam bio klinac i dolazio s roditeljima u Beograd, molio bih ih da mi kupe Vogue, koji je u to vrijeme bio sumanuto skup. To mi je bio san, kaže mi za kraj, dok iza njega proviruje naslovnica Vogue Adria s Lepom Brenom. Pa, pazi što želiš – možda ti se i ostvari.