Autor zbog čijih knjiga me uvijek prolaze trnci

Jesen je savršeno vrijeme za sve ljubitelje čitanja. Ušuškati se s novom knjigom dok vani pada kiša, bez ikakvih planova (ionako, gdje bismo išli po ovakvom vremenu?), idealan je osjećaj. Listopad donosi dodatno uzbuđenje jer uoči Noći vještica dolazi pravo vrijeme za horore, trilere i druge priče strave. Knjige me rijetko mogu uplašiti, ali i danas se sjećam kada sam kao dijete prvi put čitala Coraline i nisam mogla zaspati. Za mene su trileri često strašniji od horora, jer strahovi koje oni izazivaju u meni imaju temelje u stvarnosti, a posebno je jeziva tama ljudskog uma. Tako sam slučajno otkrila autora čije su knjige toliko čitke da ih možete pročitati u jednom danu, a zbog njih mi se krv ledi u žilama.

Knjigu autora Donata Carrisija posudila sam u knjižnici jednog ljeta, bez posebnih očekivanja – samo sam željela uzbudljiv triler s brzim ritmom, a dobila to i još mnogo više. Carrisi se smatra jednim od najuspješnijih suvremenih pisaca trilera u Italiji. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada, poput Premio Bancarella, a njegovi su romani prevedeni na više od 30 jezika. Njegov je stil tečan i poetičan, nalik stilu drugih suvremenih talijanskih književnika. Dok nas Italija na prvu možda asocira na umjetnost, hranu i more, ovaj pisac donosi sliku s druge strane ljepote. U njegovim djelima prisutni su slikoviti opisi talijanskih gradova, no prožeti su tmurnim tonovima.

Pisac je nakon studija prava završio specijalizaciju iz kriminalistike i bihevioralnih znanosti, a svoje znanje pokazuje kroz likove u romanima. Dok je pisao završni rad na sveučilištu, Carrisi je upoznao dijete serijskog ubojice i pisao o njemu. Autora je fascinirao miran ton kojim je dječak govorio o počinjenim zločinima. Od tada vjeruje da nijedan čovjek nije samo dobar ili samo loš, što vrijedi i za njegove likove, koji su na neki način svi prokleti. Umjesto da koristi strašne elemente u svojim djelima, Carrisi se usredotočuje na buđenje strahova koji se nalaze u svima nama.

Njegova najpoznatija serija knjiga je Šaptač, koja prati istražiteljicu Milu Vasquez dok istražuje sablasne slučajeve. Primjerice, prvi roman temelji se na šest odsječenih ruku pronađenih u šumi, od kojih pet pripada nestalim djevojkama i djevojčicama, dok se za šestu ne zna čija je. Iako su svi Carrisijevi trileri uzbudljivi na svoj način, na mene je najveći dojam ostavila serija romana o psihologu Pietru Gerberu. Prva knjiga u toj seriji je Kuća glasova, i iskreno, ne preporučujem je čitati kada ste sami kod kuće. Carrisijev tečan stil pisanja uvlači vas u jezivu priču, zbog čega ćete se trzati na svaki vanjski zvuk. Najmračniji dijelovi ljudske psihe već su sami po sebi izuzetno strašni, a ovdje su posebno sablasni jer je Pietro Gerber dječji psiholog. Specijaliziran je za hipnozu, a priče njegovih traumatiziranih pacijenata uznemirujuće su i balansiraju na tankoj granici između trilera i horora, što ih čini savršenim štivom za dane kad poželite malo jeze.

U knjizi Kuća glasova Pietro Gerber dobiva intrigantan poziv od kolegice iz Australije koja misli da njezinoj pacijentici, odrasloj ženi, može pomoći jedino Pietro. Međutim, pacijentica pati od strahova i trauma koje sežu duboko u njezino djetinjstvo, a koje je potisnula. Pietro kroz hipnozu slaže komadiće njezine prošlosti, držeći vas prikovanima uz roman.

Carrisi se okušao i kao redatelj, kreirajući The Girl in the Fog, baziran na njegovoj knjizi Noć mi te uzima. Nakon toga je ekranizirao još dvije svoje knjige, Čovjek iz labirinta i Ja sam ponor.