U duhu festivalske sezone, Pobunjene čitateljke Irena Jovanović i Dara Šljukić biraju naslove koji koriste muziku kao važnu temu i crpe inspiraciju iz nje.
Pobunjene čitateljke4 kolovoza, 2025
Prošle godine objavljen je jedan od rijetkih domaćih romana koji se bavi glazbom, iz pera jedne autorice Led. Otapanje Emine Smailbegović. Roman je prvenstveno nov u generacijskom smislu u odnosu na druge romane s ovom tematikom, ali i izbjegava jedan od klišeiziranih aspekata ‘muških’ ‘glazbenih’ romana: neuvjerljiv ili nedovoljno razvijen ženski lik. Odabrale smo četiri ‘glazbena romana‘, a sva četiri pokazuju i mnoge zajedničke tendencije: romani su prožeti glazbenim referencama, strukturirani prema modelima glazbenih formi, a glazbu koriste i kao bogato asocijativno polje i kao važnu temu.
Najnoviji, treći po redu roman mlade autorice Emine Smailbegović Led. Otapanje, objavljen 2024. godine, roman je za ljubitelje klasične glazbe. U njemu se isprepliće s operom Turandot Giacoma Puccinija, a strukturiran je poput opere u tri čina. Led. Otapanje neobičan je spoj generacijske priče o ljudima rođenima devedesetih godina i konzervativnog pristupa koji odbija priznati političnost umjetnosti. Donosi priču o prijateljstvu četvero mladih visokoobrazovanih ljudi u Italiji, ispričanu iz perspektive Une, djevojke podrijetlom iz Bosne. Uvjerljivo prikazuje tjeskobu svoje generacije, nesiguran i prekaran život u području umjetnosti i kulture, opću demotiviranost te anksiozne, nesigurne i često neklasične prijateljske i ljubavne odnose.
Bosanski identitet naratorice nije ključno određenje u dinamici prijateljstava niti u samoj priči o umjetnosti, što unosi svježinu u kontekst suvremene migrantske književnosti. Glazba, i kao profesija i kao osobna strast, povezuje ove likove. Naratorica o njoj govori i kroz razgovore s prijateljima i vlastitim refleksijama o umjetnosti, kako glazbi, tako i književnosti. U tim razmišljanjima često se osjeti pojednostavljivanje i ponegdje ciničan ton, osobito kada je riječ o ideji angažirane umjetnosti, koja se ponekad prikazuje kao strategija za napredovanje u karijeri. Čak i ako je to točno u Italiji i ostatku Europe, teško je žaliti za takvom situacijom iz postjugoslavenske perspektive, gdje podrška progresivnoj kulturi iz javnog sektora gotovo da više ne postoji, čak ni formalno.
Niotkuda, s ljubavlju (2021.) Đorđa Matića još je jedan generacijski roman – generacije kojoj je mladost prekinuo rat u Jugoslaviji i koja je život opet započinjala preko granice. Matićeva junaka pratimo od juga prema sjeveru, od Rima do Amsterdama, u njegovim melankoličnim traganjima za pripadanjem, a paralelno pratimo i ženu za kojom traga – Mašu Koen – njegovu sunarodnjakinju koja u Amsterdamu gradi novi identitet. Glazba je posvuda – roman je prožet referencama i stihovima iz najrazličitijih žanrova, od narodnih pjesama do američkog jazza. Glazba je i interpretativni ključ važnih tema u ovom romanu. Mašino poigravanje vlastitim identitetom odvija se kroz glazbu – njezino pjevanje ruskih pjesama čini je Ruskinjom u Amsterdamu, poigravanje identitetom kao džeziranje i improvizacija. Glazba nije samo motiv, ključ ili atmosfera, već i tema. Pripovjedač ovog lirskog romana promišlja, primjerice, o glazbi Johnnyja Štulića, o glazbi jedne prošle epohe, o procesu njezina stvaranja i o njezinu značenju, i u tom vremenu, i u ovom vremenu egzila.
Zvuk oboe iz uvodne špice turske sapunice Feriha pokreće naraciju u romanu Nenada Veličkovića Koncerti za obou (2021). Seriju pomno prate junaci romana: sin, sredovječni doktorand arhitekture i pripovjedač, te njegov otac, kojeg pripovjedač redovito naziva Stari Oboist, umirovljeni glazbenik. Priča o odnosu oca i sina nije ispričana kronološki. Razigran, s mnoštvom ukrasa, u skladu s baroknom poetikom, epohom u kojoj su nastali mnogi koncerti za obou, tako je komponiran i ovaj roman. Promjene u ritmu najuočljivije su u dijelovima u kojima pripovjedač prepričava bezbrojne, brzo izmjenjujuće zaplete turske sapunice, čije epizode karakterizira patrijarhalno oblikovan svijet. Patrijarhat u sapunici jednako je problematičan pripovjedaču kao i onaj stvarni u svijetu u kojem živi.
Humor i ironija koriste se kao protuteža često uznemirujućim opisima ratne i poslijeratne društvene stvarnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Glavni je lik oblikovan suprotno patrijarhalnim obrascima, što dodatno pojačava osjećaj bliskosti i empatije čitatelja prema tom liku. Tome pridonosi i prikaz složenog odnosa sina prema ocu, odnosa obojenog tenzijom i nestrpljenjem, ali i razumijevanjem, nježnošću, brigom i ljubavlju.
Glavni junak romana Pas i kontrabas Saše Ilića, nagrađenog NIN-ovom nagradom za 2020. godinu, Filip Isaković, glazbenik je, kontrabasist i ratni veteran. Na početku radnje smješten je u psihijatrijsku ustanovu u Kovinu, zajedno s drugim ratnim veteranima uključenima u program liječenja ratnih trauma. Glazba je tematska i formalna okosnica ovog romana. Tekst obiluje glazbenim referencama, poznatim jazz skladbama, ali i jugoslavenskom glazbom. Pripovijedanje ima specifičan ritam inspiriran jazz metodama improvizacije, izmjenjuju se sadašnjost i prošlost, radnja se usporava, vrijeme rasteže. Ovakav pristup vraća čitatelja dubljem promišljanju o okolnostima – društvenim, političkim i osobnim, koje oblikuju posljedice s kojima se likovi suočavaju u sadašnjosti.
Osvjetljavanje prošlosti djeluje kao kontrapunkt ciljevima psihijatrijskog programa u kovinskoj bolnici. Zvukovi, melodije ili skladbe (poput Čarobne frule) unutar programa mogu poslužiti za lociranje trauma i njihovih okidača, no krajnji cilj programa jest brisanje sjećanja. Protiv takve prakse bune se pacijenti i kreću u potragu za drugačijim načinima suočavanja s traumom. Poveznica između jazza i likova romana očituje se i u njihovoj marginaliziranosti, svojevrsnoj supkulturi među zatvorenicima u Kovinu, kao i u poziciji glavnog junaka, koji vlastitu slobodu nastoji pronaći kroz glazbeni i umjetnički izraz.
