S Dinom Mustafićem o filmu „Paviljon” kao glasnoj pobuni protiv potčinjavanja i marginalizacije

Zamislite skupinu štićenika jednog doma za starije osobe koja se, nakon godina zlostavljanja i ponižavanja, odlučuje na pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima. To je generacija najstarijih – onih koji nemaju što izgubiti, a imaju mnogo toga za reći. Onih koji odlučuju djelovati po vlastitoj savjesti, a borbu za dostojanstveno preživljavanje ostavljaju kao značajnu (o)poruku društvu. Na temelju novele Viktora Ivančića, s motivima koji se čine itekako stvarnima, bliskima i vrlo aktualnima, Dino Mustafić režirao je film Paviljon, koji je sinoć imao svoju svjetsku premijeru na svečanoj ceremoniji otvaranja Sarajevo Film Festivala. Ova crna komedija okupila je najveće regionalne glumačke zvijezde poput Rade Šerbedžije, Zijaha Sokolovića, Miralema Zubčevića, Ksenije Pajić, Branke Petrić, Mete Jovanovskog, Mirjane Karanović, Ermina Sijamije i mnogih drugih, ujedinjene oko istih vrijednosti ovog ostvarenja.

Nakon dva desetljeća i vrlo uspješnog debitantskog filma Remake, Dino Mustafić vraća se dugometražnom igranom filmu, dok je u međuvremenu postao poznat po nizu dokumentaraca (Pista života, Neka bude svjetlosti, Čudo u Bosni, Pogled umjetnika na prošlost…), te kazališnih predstava koje su višestruko nagrađivane na brojnim međunarodnim, regionalnim i nacionalnim festivalima. Povodom Paviljona u Sarajevu započinjemo razgovor, najprije o časti da svjetsku premijeru ima upravo na ovoj manifestaciji u svome rodnom gradu. „Velika je privilegija i čast. Nije jednostavno izaći pred domaću publiku – uvijek je najveća trema nastupati pred svojima, ali slava Sarajevo Film Festivala, njegov službeni program, sekcije koje ima, sa svim autorima u ovom filmu – doista je lijepo naći se u tom društvu. Dugo smo vjerovali da naš film mora imati svjetsku premijeru na festivalu ovakvog profila, te nakon razgovora i odgledanog filma od strane direkcije festivala, odlučeno je, kako zbog značaja domaćeg, bosanskohercegovačkog filma, tako i zbog regionalne koprodukcije, da je Sarajevo najbolja adresa.”

Paviljon

Posvetiti film najstarijoj generaciji ovdje nije hommage, već opomena suvremenom društvu koje zanemaruje njihove priče, iskustva i glas. Ova populacija, premda nositelj kolektivnog sjećanja, gotovo je u potpunosti marginalizirana, zbog čega film otvara prostor za dublje promišljanje o odgovornosti, savjesti i međugeneracijskoj solidarnosti. Time se stvara važan kulturni dokument koji im vraća vidljivost koju zaslužuju, i to ne pukim postojanjem, već pobunom iz koje svi trebamo učiti. A ta pobuna nije bilo kakva – ona je posebna. „Okidač je svakako bila priča Viktora Ivančića – istoimena novela, a s druge strane, otključali smo jedan novi žanr – crnohumornu akcijsku komediju u kojoj generacija koja nema što izgubiti, a ima mnogo toga za reći, odlučuje da je dosta svih oblika podčinjavanja, dehumanizacije, marginalizacije. Oni akumuliraju svu svoju energiju bijesa i naoružavanjem kreću u jedan beskompromisan i radikalan obračun s vlasti. Međutim, ovaj film nije samo fikcija, jer dok smo ga radili, vrlo slične priče već su se događale u ovakvim centrima u Hrvatskoj i Srbiji.“

“Svjedočimo tome kako jedna energija promjene kuca na naša vrata i očito ovaj film, koji je nastao mnogo prije nego što će postati aktualan, govori koliko je tema koju ovdje otvaramo svevremenska, univerzalna i ne tiče se samo balkanskog podneblja.”

Paviljon

Nedvosmisleno, ovo je kritika društva. „Tako je, ovo je beskompromisna kritika društva, bez autocenzure, bez želje da ovaj film bude dopadljiv ili politički korektan, i mislim da će upravo svojom temom i načinom na koji smo ispričali ovu priču pokazati da, ako želimo ozbiljan dijalog u društvu, moramo pokrenuti interakciju između umjetnosti i publike.” Ne možemo se ne osvrnuti i na impresivan glumački ansambl, s regionalnim zvijezdama za koje nismo mogli ni sanjati da bi se mogle ponovno okupiti, dodatno čineći ovaj film toplim, bliskim i nostalgičnim. Kako je bilo surađivati s njima? „Fantastično, prava privilegija u karijeri i za mene ispunjenje sna – imati ovakav cast glumaca koje dugo pratim i koji su moje nadahnuće. S nekima od njih već sam radio u kazalištu, s nekima čak i na filmu, i to je jedan kontinuitet prijateljstva – profesionalnog i osobnog. Ovakav film možete raditi samo s ljudima koji dijele iste vrijednosti kao i vi.”

Paviljon

Nakon više od dva desetljeća uspjeha u kazalištu i televizijskim formatima, Dino se vratio dugometražnom igranom filmu. Kako danas gleda na svoj filmski put – što se promijenilo u njemu kao redatelju, a što ostalo isto? „Ostala je ista redateljska intencija – da, kada snimam film, imam potrebu i želju da ga publika nakon odgledane projekcije dugo u sebi nosi kao misaoni i emotivni proces, da o njemu razgovara i razmišlja. S druge strane, nakon dva desetljeća naravno da sam zreliji kao redatelj s iskustvom koje sam mnogo više stjecao u teatru, te u drugim filmskim formama poput dokumentaraca i televizijskih formata. Očito mi je bila potrebna priča koja će mi toliko ući pod kožu da, ako je ne ispričam – jednostavno ću puknuti. Ova tema za mene je beskrajno važna i suvremena, jedna od rijetkih gdje prebacujemo reflektor i osvjetljavamo neke tamne zone društva o kojima ne želimo mnogo razgovarati, a to su zasigurno naši stariji sugrađani.“ A zar umjetnost ne bi upravo to trebala činiti – otvarati prostor za neizgovoreno, pokretati dijaloge i suočavati s istinama koje uporno potiskujemo? Jer što bi nas drugo moglo spasiti od ponora u koji kao da nepovratno tonemo.