Ako ste barem malo upoznati s kulturnom scenom 20. stoljeća, sigurno ste čuli za Eve Babitz i Joan Didion. Istina, Didion je vjerojatno bila (i ostala) poznatija, zbog svojih memoara The Year of Magical Thinking i Blue Nights, potresnih priča o životu nakon smrti muža i usvojene kćeri, kao i zbog toga što je mnogi smatraju jednom od pionirki novog novinarstva (a pisala je i za Vogue). S druge strane, ime Eve Babitz je na neki način vremenom zaboravljeno, ali spisateljica Lili Anolik je 2014. uspjela ponovno učiniti Babitz zvijezdom.
Kako je Anolik oduvijek osjećala privrženost prema Babitzinom radu, koji ju je, kako zapisuje, obuzimao, inzistirala je da napiše članak o nekadašnjoj it djevojci, za koji je razgovarala s Eveinim prijateljima i obitelji, ali i osobno upoznala spisateljicu. Zaista, profil je bio toliko uspješan da su sve Babitzine knjige ponovno vraćene u tisak, a danas služe kao simbol intelektualnog statusa i krase police novih it djevojaka poput Kendall Jenner. Anolikina ljubav prema Babitz (iako ni sama ne zna treba li svoje divljenje nazvati ljubavlju) rezultirala je knjigom kroz koju je dublje istražila Evein život, Hollywood’s Eve. Nedavno je Anolik svoju seriju radova o Eve Babitz upotpunila knjigom Didion and Babitz, kojoj je već sama premisa presudila da će postati bestseller.
Kako na početku navodi, Anolik je jednostavno morala napisati ovu knjigu. Naime, Eveina sestra Miranda javila joj je da su u Eveinom starom ormaru našli paket pun pisama, koji je zaintrigirao, ali i uplašio spisateljicu, jer je znala da kada uđe u Babitzin svijet, sve ostalo oko nje izgleda manje važno. Ipak, odlučila je pregledati paket pun pisama i u njemu je pronašla dragulj – pismo upućeno Joan Didion. Ono što joj je djelovalo zabavno jest ton kojim je pismo napisano, ljubavna svađica, kako ju je nazvala, jer u pismu Eve suptilno vrijeđa Didion, na prisan način na koji vas mogu povrijediti samo osobe koje vas poznaju, odnosno, puca točno u srce.
Getty Images
To pismo poslužilo je kao ishodište memoara o tim spisateljicama, it djevojkama vremena kada su književnici bili poznate ličnosti i šetali ruku pod ruku s rock zvijezdama. No, knjiga je upravo to – priča o životima Didion i Babitz, s tek pokojom naznakom njihovog prijateljstva i rivalstva, u vrijeme kada je Babitz posjećivala Didion i njenog muža u Los Angelesu. Zapravo, to pismo nije bilo dio neke šire korespondencije, već jednostavno izraz Babitzinih emocija koji nikada nije poslala. Ta činjenica mi nije toliko smetala, prije svega zato što zaista nisam očekivala da Anolik ima toliki uvid u privatne živote tih žena, ali jasno je da je upravo taj uvid nedostajao da bi ova knjiga bila ono što sam zamišljala da bi mogla biti.
Didion vs. Babitz narativ
Prvo bih rekla da su za mene obje biografije bile beskrajno zabavne, jer volim saznati više o životima žena koje su bile važne u umjetnosti i kulturi. Tako dobivam uvid u neka druga vremena, u druge gradove, druge živote, koji nisu fikcija, ali zbog svoje dramatičnosti mogli bi to biti. Međutim, kao da je ova knjiga bila previše podijeljena na – ovo je Eve, ovo je Joan; Eve je neshvaćena umjetnica, Joan je hladni perfekcionist – zbog čega je sve djelovalo kao jedno veliko uspoređivanje tih sjajnih žena, zbog kojeg nijedna nije uspjela doći do izražaja. Osim što Anolik ima jasnog favorita, općenito mi se ne sviđa narativ koji žene postavlja jednu protiv druge. Jasno je da su na sceni imale nesuglasice, koje je zasigurno potpalilo to što su se obje bavile istim poslom, ali ga shvaćale na potpuno različite načine, no ne vidim razlog zašto bi sada, toliko godina kasnije, trebalo podrivati to rivalstvo, a čini mi se da je to dojam koji mnogi čitatelji dijele sa mnom.
Njihov odnos, vrlo sažeto prikazan u ovoj knjizi, meni jednostavno djeluje kao kompliciran odnos dviju žena, koji autorica na neki način preuveličava. Primijetila sam njezinu sklonost prema tračevima, koji su, da, vrlo senzacionalni, vrlo uzbudljivi i dramatični, ali istovremeno djeluju vrlo neozbiljno u biografiji. Također, tu je dosta pretpostavki autorice, koje skriva iza riječi možda pretjerujem, možda umišljam, imam dojam… Dok je, naravno, mogla steći dojam o Eve, koju je poznavala i s kojom je razgovarala, nagađanja o Joan moraju se temeljiti samo na onome što je čula, što mi ne zvuči dovoljno kredibilno da bi se našlo u knjizi. S obzirom na to da je Anolik na neki način jednako kritična prema Didioninoj novinarskoj preciznosti kao i Babitz, to i ima smisla. Ono što je Anolik pokušala pokazati jest da Didion i Babitz predstavljaju dvije suprotnosti koje savršeno opisuju spektar američke ženskosti, ali mislim da je to mogla postići i bez suprotstavljanja ovih žena.
Getty Images
Kroz cijelu knjigu primjetne su autoričine tendencije prema senzacionalizmu, te diskurs koji sam smatrala pomalo, ako ne potpuno, uvredljivim. Kao što sam već rekla, tračevi koji prožimaju ovu knjigu zaista su zabavni, ipak rijetko tko lako odolijeva senzacionalizmu, ali ne znam koliko ima mjesta za to kada govorimo o književnicama kao što su Babitz i Didion. Njihovi životi su sami po sebi bili dovoljno zabavni – recimo, Babitz je izlazila s Jimmom Morrisonom – tako da zaista nije bilo velike potrebe za dodatnim nagađanjima poput pretpostavke da je Didion bila alkoholičarka ili da je njezin muž bio gay. U svojoj skandaloznosti, knjiga ne ispunjava očekivanja koja svojim nazivom postavlja.
Međutim, kada sve to uzmemo u obzir, opet je glavno pitanje da li mi je knjiga bila zabavna, i odgovor je da. Iako sam povremeno morala duboko udahnuti i zanemariti narativ koji mi se nije svidio, priča me je jako zainteresirala. Svima koji žele osjetiti atmosferu Los Angelesa u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća, prije svega bih preporučila da zaista pročitaju ove dvije sjajne autorice, ali i knjiga Didion and Babitz može poslužiti kao uvid u događaje u pozadini, kako je Didion zapravo pomogla Babitz da njezina priča bude objavljena u Rolling Stoneu, ili tko su romantični partneri i prijatelji koji su inspirirali njihove radove. Pri pristupanju ovoj knjizi treba imati na umu njezinu prirodu, ali ako želite pročitati nešto što podsjeća na Gossip Girl sedamdesetih, uživat ćete u pričama o nekadašnjim LA it djevojkama.
VOGUE RECOMMENDS
