The Substance, radikalna feministička priča koja je osvojila Nagradu za najbolji scenarij u Cannesu 2024. godine, donijela je Demi Moore Zlatni globus za najbolju glumicu.
Lolita Mang6 siječnja, 2025
Koja je poanta kina? Često zagovaramo moć velikog platna, ali voljela bih govoriti o kolektivnom iskustvu. To je također jedan od slojeva horor žanra, koji zapravo ima smisla tek kada se dijeli s drugim ljudima. Sigurno ne bih gledala, čula, niti doživjela The Substance, novi film Coralie Fargeat, na isti način da sam ga gledala sama. Film je prikazan u svibnju 2024. na Filmskom festivalu u Cannesu i mnogo sam od njega očekivala, jer me režiserka već uvelike osvojila svojim filmom Revenge. Izašla sam iz kina potresena više nego ikad, skoro sam se onesvijestila više puta, ali istovremeno blaženog, halucinirajućeg osjećaja, posebno zato jer sam prošla kroz takvu avanturu u prepunom kinu. To je iskustvo koje su podijelili i mnogi drugi, što danas svjedoči i trijumf Demi Moore, nagrađene na Zlatnim globusima za svoju briljantnu izvedbu.
The Substance
Ovo je možda poveznica koja spaja mnoge filmove u službenoj konkurenciji na Filmskom festivalu u Cannesu 2024. Na polovici festivala prikazivali su se Coppolin Megalopolis, Kinds of Kindness, Audiardov Emilia Pérez, i sada, Fargeatinin The Substance. To je zapravo program koji odražava ambiciju Thierryja Frémauxa, glavnog delegata Festivala. “Toliko je tužno što se u natjecateljskom dijelu programa prikazuju samo filmovi za širu publiku i što Festival nije više zainteresiran za prave autorističke filmove”, uzdahnuo je švedski kritičar između dvije projekcije. Mislim da se nikada nisam toliko slagala s nekim jer zamišljam da je granica između autorističkog kina i takozvanog mainstream kina mnogo poroznija nego što bi netko mogao pomisliti – vjerovati suprotnom čini mi se vrlo tužnom vizijom, užasno pesimističnom za budućnost kina.
Dakle, kao što je Furiosa predstavljena izvan konkurencije prošlog svibnja, The Substance uspijeva izvesti ovaj poduhvat dvostrukog karaktera: istovremeno je filmski monstrum, stvoren za prepune kino dvorane, no i autorov dragulj (ili ovdje, autoričin), prepun referenci. Prije gledanja The Substance, mislim na Carrie Briana de Palme, ali i na Eraserhead Davida Lyncha. Jer u ovoj užasnoj epici, koja ne oklijeva prijeći u komediju, režiserka Coralie Fargeat uspijeva izvesti podvig da me dirne, ponajviše zahvaljujući liku koji glumi Demi Moore, koji je istovremeno nadmoćan i patetičan, u kompoziciji koja kao da je izravno inspirirana njezinim vlastitim životom.
The Substance
S filmom Revenge, svojim prvim filmom iz 2017. godine, Coralie Fargeat već je dokazala da zna orkestrirati izvrstan feministički horor film, koji je i pretjeran; u svojim bojama, likovima i priči. U tom smislu, Sue koju igra Margaret Qualley vrlo podsjeća na Jennifer koju je odigrala Matilda Lutz u svom prvom dugometražnom filmu, posebno zbog modnih odabira, odjeće i količine ružičastih tonova u njezinom izgledu. Mislim da je to ono što mi se sviđa kod Fargeatinih ženskih likova: ta gotovo neukrotiva hiperženstvenost, koja preuzima sve kodove muškog pogleda u kinematografiji, kako bi ih bolje dislocirala. Rezultat su nova djela s političkim pričama, kao što je bio Revenge, i kao što je sada The Substance, s Demi Moore kakvu još nismo vidjeli.
U filmu The Substance, Demi Moore tumači Elisabeth Sparkle, stariju glumicu čiji uspjeh polako curi iz njezinih ruku, što je simbolički prikazano i s promjenama na njezinoj zvijezdi na poznatoj “Walk of Fame” u Los Angelesu (uključujući odvratan proliveni kečap, koji najavljuje hektolitre krvi, koje će uslijediti). Od samih početnih trenutaka možemo naslutiti: Coralie Fargeat nije tu da snima suptilne filmove. Revenge jedva da je bio takav, The Substance to sigurno više nije. No, ovo je jedan od najzavodljivijih elemenata njezinih filmova; koji gledatelje uhvati za grlo, a zatim ih pusti.
The Substance je previše, previše zvuka i slike. Preintenzivan je, previše nasilan, previše zastrašujući. I mi želimo više. Jedini trenuci predaha koje režiserka daje svojoj publici su oni intimni trenuci Elisabeth Sparkle, kada je sama sa sobom, kada je proždire visceralna mržnja prema samoj sebi. Kako film napreduje, a ona se potpuno predaje iskustvu The Substance, Elisabeth rađa “poboljšanu” verziju sebe, u liku Margaret Qualley. Glumica tada postaje sjenka povučena u tamu svog luksuznog stana, duh s uznemirujućim izgledom i pogledom punim težine.
Njezina izvanredna i maestralna gluma bila je ključni faktor koji je Demi Moore donio zasluženi Zlatni Globus. S obzirom na snagu i dubinu njezine izvedbe, sada ostaje pitanje hoće li ta uspješna karijera na velikom ekranu rezultirati i nominacijom za prestižnu nagradu Oscar, što ćemo tek saznati u nadolazećim mjesecima.
The Substance
