Delulu je u modi. Globalni društveni fenomen, terapeutska metoda ili igrokaz za odrasle

Stojim nasred hodnika, gledamo se ravno u oči i raspravljamo. Pitam je li problem u meni, obojica ćemo jednoglasno i složno: “Ne!” Okrećem se od ogledala i napokon izlazim iz stana. 

Kad nešto ne ide po planu, treba se uvijek sjetiti kako stvari naposljetku izađu u našu korist. Ta ja sam rođen pod sretnom zvijezdom i briga me, vjerojatno je ovako iz nekog razloga i sutra će biti baš onako kako sam isplanirao. Na mobitel opet stižu poruke, dan je prekratak da bi se o svakoj stiglo overthinkati desetak puta o svemu što piše između redaka. Zato je najbolje otkazati planove, dejtanja, druženje… A ne, ipak ekipa provjera gdje sam jer užasno kasnim na dogovor. Što da radim, kad je previše svega… Reći ću da stižem za tri minute, nije moj problem ako povjeruju, nego njihov. Najzad stižem i sjedam za stol, opet iščitavam menu od početka do kraja, a znam da naručujem isto. Čujem nekoga za stolom kako kaže: “Ne mislite li da je taj hod na Margiela reviji malo previše delulu?” 

Maison Margiela

Molim? Delulu?!?

Ovaj uvodnik nije stvaran. Spojio sam ga od gomile memeova na delulu temu na koje sam slučajno nabasao istražujući ju i koji su bili toliko zabavni da su u mojoj glavi počeli živjeti vlastitim životom. Baš je lako odlutati… Delulu, pa šta?!

Christian Dior by John Gallian

Sâm pojam izvedenica je od riječi “delusional” (eng. zabluda/obmana/varka) i datira iz 2014. kad je, izveden iz K-pop kulture, pogrdno označavao nerealno sanjarenje fanova o nepostojećem odnosu sa svojim idolima s kojima u svojoj mašti postaju prijatelji, ljubavnici i slično. Ako ste u istom stanju svijesti danas, velike su šanse da vas prozovu forward-thinkerom. Posljednjih je godina delulu izrastao u pravi globalni društveni fenomen. Pojam na TikToku broji više od pet milijardi pregleda, a neki ga već smatraju i svojevrsnom terapeutskom metodom. Dok je manifestiranje, kako smatraju, prizivanje da vaši najluđi snovi postanu stvarnost, delulu je življenje kao da su oni već tu! Ne zvuči uopće loše, zar ne?! Kako onda očekivati da moda ostane delulu imuna, kad je ona oduvijek ništa drugo doli materijalna refleksija ideja, misli i osjećaja određenog trenutka u vremenu? I bijeg! U nešto ljepše od istog tog trenutka.

Istraživanje Sveučilišta Stanford iz 2022. pokazalo je da su se ispitanci koji su oponašali osmijeh osjećali: sretnijima! Nisam siguran da je s tom mišlju Collina Strada na reviji za proljeće-ljeto 2024. niz pistu poslala modele koji su se smijali “od uha do uha”, ali svakako je u tom pomalo grotesknom prizoru ipak bilo i puno nježnosti i pozitive pomiješane sa svojevrsnim vapajem da slijedimo primjer. Ali, zašto bježimo u delulu i zašto baš sada? Po mišljenju mnogih stručnjaka, to je zapravo način da se prevlada očaj. Nove generacije umjesto prijašnjeg naivnog optimizma uviđaju da je svijet koji dobivaju u nasljeđe neravnopravan, podijeljen, nepravedan, na rubu moralnog i klimatskog kolapsa. Pritom često ne uspijevaju iznaći rješenje za izlaz iz istog. 

Moda, koliko god hladna kao industrija zarade, toliko i osjetljiva kao društveni fenomen, uvijek osjeća puls vremena i pokušava mu dati dozu rasterećenja, igre, svojevrsnog obećanja. Zato u modnom smislu delulu u ovogodišnjim dizajnerskim kolekcijama ne stavlja naglasak na same odjevne komade i siluete, već na igru: styling, interpretaciju i reinterpretaciju, kontekst našeg odnosa s odjećom. Neupitno je povezan s tim i ovosezonski trend girlhooda, ipak je djetinjstvo za većinu sigurno mjesto bijega. Goleme predimenzionirane mašne u kosi i na odjeći kod Nine Ricci, Erdema i Simone Rocha romantični su eskapizam u potrazi za bezbrižnim. Potpuno fascinantno sulude hudice i bermude JW Andersona, koje izgledaju kao da su na modelu oblikovane od šarenog plastelina, djeluju kao da se rastapaju. Možda nas upozoravaju na utjecaj klimatskih promjena?

Već spomenute revije kuće Maison Margiela svojevrsni su performansi u kojima modeli poput Colin Jones i Leona Damea svojim neponovljivim hodom i gestom odvlače ideju revije kao takve u predstavu koja, snažno poput one kazališne, proširuje vizualni doživljaj na nešto što od nas zahtijeva puno jači angažman i kao rezultat ima intenzivniju emotivnu reakciju. Daleko sofisticiranija je, dakako, to predstava od onih na koje smo navikli od kuća Vaquera, Vetements te u posljednje vrijeme Coperni koja reda iluzorne trenutke na revijama kako bi postale viralne. Sjetimo se samo haljine od silikona špricanog direktno na nago tijelo Belle Hadid. Slijedom toga, nemoguće je ne prisjetiti se i performativnih trenutaka na revijama Alexandera McQueena, Johna Galliana, Jean Paula Gaultiera ili Vivienne Westwood, ali stručnjaci su se već odreda složili da je sâm poriv za takvim spektaklom tada i danas posve druga kategorija razmatranja: dok je prije bio motiviran romantičnom željom za savršenstvom potpunog doživljaja, danas je poslovna kalkulacija za iskorištavanje trenutka koji kupuje pažnju mase.

Delulu u modi, kao i u stvarnim životima ljudi, stoji negdje na pola puta između razigranosti i otuđenja. Mogućnost da ponuđenu stvarnost za koju već znamo da ne mora uopće biti istinita takva kakvom nam ju se servira dopunimo nekim svojim vlastitima nije možda uopće loša. Nerijetko nam ostavlja prostor za kreativnost, ambicije, ideje, ili pak da nastavimo kao da se ništa nije dogodilo. Ne znam za vas, ali mene i dalje intervjui Cardi B oduševljavaju do te mjere da često pomišljam kako su memes stvarnost, a moja svakodnevica laž. I Jennifer Coolidge blizu je da postane uzor, a vi malo stariji sjetite se Elle Woods, koja je završila na Harvardu. Ako uspijete ne odlutati previše, delulu čak može djelovati motivirajuće. Pogledajte samo modu!