Razgovarali smo s fotografkinjom koja je 27 godina bilježila kako joj roditelji mašu s kućnog praga

Deanna Dikeman zavoljela je fotografiju zahvaljujući svom tati. Uvijek je sa sobom nosio fotoaparat i bilježio trenutke s obiteljskih rođendana, praznika i odmora. Prvu Kodak Brownie Bullet kameru (koju i dalje čuva) poklonio joj je kako bi zajedno fotografirali. To nije bio samo hobi, već njihov ritualni trenutak bliskosti i tišine. Zato ne čudi što je jedan od njezinih najvažnijih projekata, Leaving and Waving, posvećen upravo njima – njezinim roditeljima. Tijekom 27 godina bilježila je kako joj mašu s prilaza svaki put kada bi odlazila. Ono što je započelo kao jednostavna gesta, s vremenom je postalo snažan simbol ljubavi, rutine i neizbježnih promjena. Kroz ove, mahom, crno-bijele fotografije, Dikeman hvata male, duboko ljudske trenutke, pozivajući nas da razmislimo o emocionalnoj težini svakodnevice. Lako je povezati se s ljubavlju obojenom tugom koju ovi snimci prizivaju jer su teme porodičnih veza, protoka vremena i straha od propuštanja – univerzalne. Fotografije se mogu činiti ponavljajućima, često prikazuju roditelje u sličnim pozama, ali ima i varijacija. Uvijek ćete se naći kako tražite suptilne promjene u izrazima lica, pokušavajući kroz Dikemaninu prošlost vratiti se i u vlastitu, ispunjenu osjećajima nostalgije i sentimentalnosti. U intimnom razgovoru tokom postavljanja izložbe Leaving and Waving za Sarajevo Photography Festival koji traje od 9. do 15. lipnja, fotografkinja Deanne Dikeman osvrće se na ovaj dugoročni projekt koji dokumentira svu težinu oproštaja, te objašnjava zašto, u eri umjetne inteligencije, ostaje posvećena nezamjenjivoj ljudskoj prisutnosti iza kamere.

A: Duboko me dirnuo Vaš rad – podsjetio me na trenutak kada sam prvi put shvatio da moji roditelji neće zauvijek biti tu. Od tada se pripremam na taj gubitak. Vaš fotografski serijal djelovao je kao svojevrsno olakšanje. Iako je smrt neizbježna, koja je bila Vaša prava namjera s ovim projektom?

D: Fotografiranje mi je pomoglo da kažem ‘Zbogom’… Isprva je to bio način da odem – jednostavno snimiti fotografiju zbog same fotografije. Svaki put kad bih odlazila, mama bi zaplakala. A što ako je to posljednja njihova fotografija? Nikad ne znaš…

A: Razumijem. Možete li nam reći zašto ste odabrali crno-bijeli film, odnosno taj medij? Ljudi obično pokušavaju zapamtiti svoje voljene u stvarnoj, recimo kromatskoj, sceni.

D: Bila je je crvena kuća iza. Naša kuća je crvena i činilo se da dominira fotografijom… Zato sam odabrala crno-bijelu…

Mom and Dad wave to me. My reflection in side mirror.

A: Suština Vašeg rada, koja naglašava priču, rekao bih da je tranzicija. Rekli ste da ste započeli svoj ciklus bez posebne namjere, kao kći. Kada ste postali svjesni fotografske suštine svog rada i kada ste shvatili važnost svoje uloge kao fotografkinje u ovom projektu?

D: Negdje na sredini knjige. (Deanna pokušava pronaći fotografiju koju je snimila, a koja ju je osvijestila o važnosti njezina fotografskog rada, i stavlja otvorenu stranicu knjige ispred kamere.) To je bio trenutak kada sam se zapitala: „Što ako je to posljednja fotografija…“

A: Kada ste odlučili pokazati ciklus svojim roditeljima? Jeste li uopće ikada pokazali svoj foto-ciklus roditeljima prije nego što su preminuli?

D: Da. Ljeta 2009. Prije nego što je moj otac umro. U srpnju ili kolovozu sam im pokazala prvi prototip knjige, a moj otac je preminuo u rujnu. Željela sam ostati povezana s njima kroz taj projekat… Svaka fotografija je samo jedan oproštaj, ali kad ih se složi u niz, stvara se priča od 17 godina… „Nema više fotografija“ – rekla je moja mama, samo jednom nakon što je tata umro. „Ali ja želim nastaviti fotografirati, mama.“ I dopustila mi je.

A: Što Vas je navelo da nastavite fotografirati? Kao djeca, zar nam nije suđeno slijediti želje roditelja? Jeste li ikada osjećali potrebu odvojiti svoju ulogu fotografkinje od uloge kćeri u ovom projektu?

D: Bila sam, ili kći, ili fotografkinja. Bilo mi je važnije biti dobra kći, pa ako je trebalo, odložila bih kameru. Bilo je mnogo puta da sam bila prisutna, a nisam snimila fotografiju. Postojala je granica koju nisam željela prijeći. Nisam bila foto-reporterka. Bila sam kći.

A: Vaš otac je prvi umro. Zatim vidimo vašu majku na nekim od tih fotografija kako sama stoji ispred vaše kuće i maše. Kada ste se odlučili konačno završiti taj proces?

D: Pretpostavljam da sam mogla završiti seriju sa smrću svog oca, ali kraj priče bio bi kada bi moja majka umrla.

A: Kakav je bio Vaš pristup? Jeste li pri svakoj posjeti snimili samo jednu fotografiju ili više njih? Jesu li u knjigu ušle samo odabrane fotografije? I kako je ta metoda utjecala na Vašu ulogu fotografkinje, s obzirom na to da ste kao kći možda željeli zabilježiti što više?

D: Ponekad sam kreirala i više fotografija na isti dan. Bilo je i drugih ljudi. Fotografirala sam i svoju porodicu unutar kuće. Moj izdavač je odlučio izostaviti druge ljude, na primjer mog ujaka koji se ponekad pojavljivao na fotografijama. Rekla je: „Ostavimo to samo na tebi, tvojim roditeljima i sinu…“. Datum dana kada je fotografija snimljena prikazan je kao broj stranice u knjizi.

A: Vaš rad prikazuje ciklus života iz perspektive kćeri i fotografkinje. Jeste li ikada razmišljala o tome da promijenite fokus – na primjer, dokumentirati svog sina kao što mnogi roditelji rade sa svojom djecom? Bi li to mogao postati novi ciklus za tebe, nastavljajući isti vizualni pristup, ali iz druge uloge – sada kao roditeljice?

D: To je sjajno pitanje. Hm… Pa, sada fotografiram svog sina kad odlazi. Vraćajući se svojim namjerama: moja namjera je bila fotografirati običnost. Rođena sam u središnjem dijelu SAD-a, koji se često smatra dosadnim. Ljudi misle da su SAD samo New York City, Chicago, Los Angeles ili Miami. Ali ja se s tim nisam slagala. Htjela sam se izazvati – što bih trebala pokazati kao obična osoba u središnjem dijelu SAD-a? Moji roditelji ne rade ništa posebno, nisu bogati, srednja su klasa. Kad sam počela, vidjela sam mnoge fotografe iz SAD-a koji su se izazivali putujući po zemlji i prikazujući ekstreme – Los Angeles, NYC i slično; kao da to čini njihov rad važnijim. Oni ne gledaju Iowu. Htjela sam vidjeti mogu li ja to pokazati. To je bio moj izazov kao fotografkinje. Oni su mi bili važni, iako nisu bili važni svijetu.

Počela sam se baviti fotografijom kao hobijem. Kad sam počela, mislila sam da moraš imati nešto izvanredno za vidjeti. Htjela sam opisati zanimljivost u običnim stvarima. To me je ohrabrilo kao fotografkinju da kažem: „Mogu biti umjetnica i mogu fotografirati vlastiti život“. Nisam studirala umjetnost u školi.

Deanna Dikeman

A: Kad govorimo o prikazivanju nečega što Vam je dobro poznato, možete li nam reći koliki je izazov bio prikazati nešto što stvarno jako dobro poznajete? Zar to ne pruža određenu udobnost ili sigurnost fotografu? Ili je to jednostavno Vaš talent?

D: Meni je bilo lakše i ugodnije vraćati se svojim roditeljima, jer mogu pokazati suštinu onoga što vrlo dobro poznajem. A mnogi fotografi rade suprotno – putuju Amerikom kako bi otkrili i prikazali sliku nepoznatog. Ne bih rekla da je to talent, već bih rekla da je to za mene izazov.

A: Kada je riječ o sjećanju i Vašoj dvostrukoj ulozi, vraćate li se knjizi kao kći koja traži utjehu, ili više volite one privatne, mentalne slike – sjećanja koja postoje samo u Vašem umu? Što Vam donosi više mira – fotografije koje ste snimili ili uspomene koje niste zabilježili? I je li Vam kamera pomogla da stvorite emocionalnu distancu dok ste portretirali one koje volite?

D: Spomenula sam vam svog ujaka koji nas je često posjećivao i postoji mnogo fotografija na kojima je i on, dok večeramo ili provodimo Božić zajedno. Mislim da mi fotografije pomažu da se prisjetim aktivnosti, odnosno onoga što smo radili zajedno. Ne gledam knjigu kako bih se sjetila svojih roditelja. Na primjer, krajem svibnja obilježavamo Dan sjećanja i uvijek smo ga zajedno slavili – sjećam se kako smo išli na groblje, gdje smo ostavljali cvijeće na grobovima rodbine. Uvijek bismo ponijeli kavu i kekse, i nakon tog kratkog odlaska na groblje, sjedili bismo u autu. I tada bih ih fotografirala. Ali, iako smo stavljali cvijeće na grobove, ja se i dalje sjećam keksa – iako nema nijedne fotografije keksa. Tako da bih rekla da sjećanja pomažu u oživljavanju tih aktivnosti.

A: Moje posljednje pitanje odnosi se na nove tehnologije. Jeste li ikada razmišljali o tome da koristite umjetnu inteligenciju kako biste rekreirali trenutke s roditeljima koje nikada niste fotografirali – možda u vlastitom vizualnom stilu? Može li umjetna inteligencija poslužiti kao neka vrsta „sekundarne kamere“ za vas?

D: Hmm… Ne… Ja sam fotografkinja. Ne mogu zamisliti da mi umjetna inteligencija može dati bilo što, to za mene nema nikakvo značenje. Ne bi mogla dati nikakav smisao.

A: Jeste li ikada pokušali unijeti neke naredbe u ChatGPT, čisto da vidite kakav bi bio rezultat? Jeste li bili znatiželjni?

D: Unijela sam AI naredbu „starica maše na odlasku“, ali te slike nemaju nikakvo značenje jer su to nečije tuđe slike. Ne želim rekreirati fotografije. Kada netko gleda moje fotografije, fascinira me kako ih one podsjete na njihove roditelje. Oni tada kreću na vlastito putovanje, ne na moje. Ja sam njima ta umjetna inteligencija. Hoće li imati isti osjećaj gledajući AI slike? Što ljudi osjećaju kad gledaju moje fotografije? Oni osjećaju vlastitu tugu. Jer moje fotografije su ljudske.

Deanne Dikeman