S Davidom Hockneyjem o izložbama, inspiraciji i pristupu slikarstvu

“Kralj je bio ovdje prošlog ponedjeljka,” kaže mi David Hockney kad sam ga nedavno posjetila putem Zooma u njegovoj londonskoj kući, u kojoj se nalazi i njegov atelje. “Razgovarali smo sat vremena, a sljedeći dan, kada je dodjeljivao odlikovanje dami Tracey Emin, rekao joj je da je bio u mom ateljeu. Ne znam što je ona o tome mislila.” Ovaj 87-godišnji umjetnik izgleda kao i uvijek, pomalo starije, ali živahno i sa stilom. Njegove prepoznatljive crne naočale s velikim okvirom sada su jarkožute. Kosa mu je tanka i bijela. Nosio je tirkizni džemper, crno-bijelu kravatu s uzorkom šahovnice i jedno od devet šarenih odijela koje mu je izradio omiljeni krojač u Cannesu – isto ono koje nosi dok slika, i isto ono koje nosi na svom najnovijem autoportretu.

Dok razgovaramo, sjedi za pretrpanim stolom u svojoj dnevnoj sobi, ispred crvene zavjese od velura koja se proteže od poda do stropa. Tess, voljeni jazavčar njega i njegova partnera Jean-Pierrea (JP) Gonçalvesa de Lime, laje negdje u kući. Pitam ga o bedžu na reveru s natpisom End Bossiness Soon. “Htio sam staviti End Bossiness Now, ali sam onda pomislio da bi to samo po sebi bilo previše autoritarno. Danas ima puno autoritativnih ljudi, više nego prije.” Pali cigaretu, pomalo prkosno, i povlači dim. Rubovi njegova odijela ukrašeni su slikama cigara. “Pušim sve”, kaže kad ga pitam puši li i cigare. “Živio sam dovoljno dugo. Profesionalni sam umjetnik već 70 godina, a uskoro ću imati najveću izložbu koju sam ikad imao.” Izložba o kojoj govori otvara se 9. travnja u Fondaciji Louis Vuitton u Parizu. Gotovo 400 djela; slika, crteža, grafika i scenografija,  zauzet će cijelu zgradu koju je dizajnirao Frank Gehry, smještenu u Boulogneskoj šumi. “To je najveća izložba koju su ikada imali”, govori mi Gehry kad sam ga nazvala telefonom u Los Angeles. “Jedva čekam da je vidim, jer on ne izlaže samo slike. On zaista preuzima cijelu zgradu. Ima hrabrosti za to.”

FULL BLOOM, David Hockney, 27. mart 2020, br. 1, 2020, iPad slika štampana na papiru.

“David ovu izložbu smatra najvažnijom u svojoj karijeri”, kaže povjesničar umjetnosti Norman Rosenthal, koji je kustos izložbe. “On je, u najboljem smislu te riječi, vrlo običan. Jednostavno razgovara sam sa sobom. A govoreći sebi i sa sobom, on zapravo govori svima. Privlači ljude, a da pritom nikada ne kompromitira svoju viziju svijeta.” Ovaj projekt osobno je važan i predsjedniku te glavnom izvršnom direktoru LVMH-a, Bernardu Arnaultu. “Kao obožavatelj Hockneyjeva rada još od njegovih najranijih dana”, kaže, “iznimno sam sretan što će Fondacija Louis Vuitton predstaviti ovu povijesnu izložbu. Ne samo da će izložba biti izuzetna po svojoj veličini, već će, zahvaljujući Hockneyjevom izravnom sudjelovanju u svakom aspektu, pružiti jedinstven uvid u njegov kreativni svemir i otkriti izvanrednu evoluciju njegova umjetničkog stvaralaštva tijekom posljednje tri četvrtine stoljeća.”

Povjesničar umjetnosti i voditelj suvremenih programa u muzeju Louvre, Donatien Grau, piše u katalogu izložbe (koji je objavio Thames & Hudson): “David je jedan od najvećih crtača koji danas rade, s vještinama sličnima onima koje su imali Degas ili Picasso.” Hockney je dva puta naslikao Graua. “Možete vidjeti stvari kojima je opčinjen: prije svega bojama”, prisjeća se Grau. “Učinio je tamnoplavu boju mog sakoa oštrijom, crnu boju hlača tamnijom. Točkice na mom šalu, sve ih je naslikao, jednu po jednu, a na stolici gotovo da možete prepoznati svaki prut ratana.”

Stolica u Hockneyjevom studiju u Kensingtonu prilično je mala, neobično šarena presvučena fotelja, i svi njegovi subjekti iz londonskih portreta dobro je poznaju. Hockney je živio i radio na mnogim različitim mjestima širom svijeta; Londonu, Los Angelesu, Parizu, Yorkshireu, Normandiji, ali posljednjih nekoliko godina vratio se u London. Njegovo zdravlje je krhko, ali njegov um je i dalje oštar kao i uvijek, i svaki dan stvara nove radove u svom studiju. Ne može prestati. Kada nije u studiju, voli provoditi vrijeme sa svojim starim prijateljima i ići na izložbe, dva puta je gledao izložbu Van Goga u Nacionalnoj galeriji, kao i na balet i operu. Mnogo čita, nove umjetničke monografije i kataloge, a voli i biografije, nedavno je čitao biografiju Christophera Isherwooda koju je napisala Katherine Bucknell.

May Blossom on the Roman Road, 2009, ulje na osam platana. Courtesy of David Hockney. Photo: Richard Schmidt.

Mnogi od njegovih novih radova bit će dodani izložbi u Parizu: dvije vrlo velike slike, jedna inspirirana Edvardom Munchom, a druga Williamom Blakeom; novi autoportret (naslikao ih je više od 100); portret jedne od dvije medicinske sestre koje su sada stalno s njim. On slika iz invalidskih kolica, a u dobrim danima može slikati i po dva sata. On i njegov tim JP; medicinske sestre, Lewis i Sonia; kuhar Albert Clark (sin Ossieja Clarka i Celie Birtwell, koji su bili naslikani na čuvenoj Hockneyjevoj slici Mr and Mrs Clark and Percy), koji mu svakog tjedna sprema obroke; njegov tehnički asistent, Jonathan, svi nose iste gumbe na reveru (End Bossiness Soon). Hockneyjev osobni moto, koji nema napisan, ali ga se pridržava svaki dan, je voljeti život. Jučer je započeo novi portret, portret Marca Livingstonea, povjesničara umjetnosti i dugogodišnjeg prijatelja.

Postavljam mu pitanje koje postavljam svakom umjetniku o kojem pišem: Postoji li neki umjetnik ili netko tko vas izaziva i prema kome se mjerite,  poput Picassa i Braquea ili Rauschenberga i Johnsa? “Pa, mislim da je uvijek bio Picasso taj kojem sam težio”, kaže polako.

Nisam Picasso, ali Picasso je radio toliko stvari. Njegov katalog raisonné ima 34 toma, zar ne?

Četvrti od petero djece, David Hockney rođen je 1937. godine u Bradfordu, industrijskom gradu u Yorkshireu u Engleskoj. Otac mu je bio računovođa koji je bio pacifist tijekom Drugog svjetskog rata, a majka domaćica i strogi vegetarijanac. Hockney je izvrsno crtao, i kada je imao 11 godina, odlučio je postati slikar, “ali tada mi značenje riječi umjetnik nije bilo jasno”, napisao je u svojoj autobiografiji David Hockney by David Hockney. Dok je bio student na Royal College of Art, ofarbao je svoju tamnu kosu u plavičastu nijansu, zamijenio naočale National Health Service velikim, okruglim, crnim naočalama i počeo nositi šarena i upadljiva odjela. I sam je postao umjetničko djelo, ime koje je postalo prepoznatljivo ljudima koji nikada nisu vidjeli njegove slike. “On je odmah prepoznatljiv”, kaže John (Kas) Kasmin, trgovac umjetninama koji je bio u potrazi za novim talentima i priredio Hockneyjevu prvu samostalnu izložbu 1963. godine. Kasmin je vidio Hockneyjeve radove dok je bio student na Royal Collegeu, i kupio njegov rad Doll Boy (koji se sada nalazi u kolekciji Hamburger Kunsthalle) za 40 funti. “Kao i Andy Warhol, on je više od celebrityja”, nastavlja Kasmin. “Nije mogao ući u londonski taksi, a da vozač ne zna tko je. David je dugo bio smatran jednim od najbolje odjevenih ljudi u Europi. On je jedina osoba koju znam koja može nositi žute Crocs sandale u Westminsterskoj opatiji.”

Play within a Play within a Play and Me with a Cigarette, 2024–25, akril na platnu s kolažom. Courtesy of David Hockney.

Kad je Kasmin 1963. godine otvorio vlastitu galeriju, Hockney je bio njegov jedini figurativni umjetnik. “David je uvijek bio onaj koji odskače u mojoj galeriji”, kaže mi Kasmin. Ipak, uspio je prodati Hockneyeve radove. “Do trenutka kada sam napustio Royal College, postao sam neka vrsta bogatog studenta”, piše Hockney u svojoj autobiografiji. Bio je dovoljno imućan da 1963. godine provede neko vrijeme u New Yorku, a zatim sljedeće godine ode u Los Angeles, gdje će provoditi dio vremena tijekom šezdesetih i kasnije. Slike koje je radio u Los Angelesu, od kojih su mnoge prikazivale mladiće u bazenima ili pod tuševima, učvrstile su njegov status velikog umjetnika. Hockney je napustio kišnu Englesku zbog sunčane Kalifornije i koristio akrilne boje umjesto uljanih, što je nedavno istaknuo umjetnik John Currin. “Ulje je kao meso, podatno meso. Ulje je dodirivanje”, kaže Currin.

Akril je gledanje. To je sunce koje se presijava na vodi, djelomično prisutno, a djelomično nestvarno.

Istovremeno, Hockney je radio upečatljive dvostruke portrete, poput onog svojih prijatelja Christophera Isherwooda i Dona Bachardyja. (“Lica su najzanimljivije stvari koje vidimo”, jednom je rekao.) Hockney je otvoreno priznao da je gej dok je još bio student na Royal Collegeu. Bio je došljak koji je oblikovao izgled i osjećaj Los Angelesa jednako neizbrisivo kao i Ed Ruscha, još jedan došljak, porijeklom iz Oklahome. “David reagira na popularnu kulturu, što sam i ja radio”, kaže mi Ruscha. “Ali on ima potpuno drugačiji pristup stvaranju slika. On je nevjerojatan umjetnik zbog raznolikosti načina na koje pristupa i stvara slike. Pretraživao bi Los Angeles u potrazi za idejama, a one bi se na specifične načine odrazile u njegovom radu.”

Bigger Trees near Warter or/ou Peinture sur le Motif pour le Nouvel Age Post-Photographique, 2007, ulje na 50 platana. Courtesy of David Hockney. Photo: Prudence Cuming Associates, Tate, UK.

Hockneyjev rad se neprestano mijenja. Njegov scenografski i kostimografski dizajn za opere i kazalište, uključujući The Rake’s Progress, The Magic Flute i Parade, zaokupljali su ga tijekom 1970-ih i 1980-ih, kao i njegova uporaba fotografije kao alata u kombinaciji sa slikarstvom. Do kasnih 1980-ih njegovi su radovi postali mnogo veći i izražajniji, s hrabrim i iznenađujućim bojama. Radio je ogromne, panoramske krajolike, od kojih je najspektakularniji A Bigger Grand Canyon”(1998.), dug gotovo 7,5 metara i sastavljen od 60 zasebnih platna spojenih u jednu cjelinu.

Hockney nastavlja slikati krajolike, portrete i mrtve prirode s cvijećem, ali uvijek na nove načine. Od 2010. godine napravio je tisuće slika i crteža na iPhoneu i iPadu. “Promatrajući svijet s nemirnom znatiželjom i koristeći boju da istraži njegove vizualne kvalitete, čini se da pristupa slikanju s radosnim stanjem neznanja”, kaže mi umjetnik Cy Gavin. “Dok drugi vide samo travu, Hockney vidi maslačke, djetelinu, rogoz, divlji luk, ljubičice i sve ostalo što čini travnjak. Baš kao što postoji razlika između biti živ i stvarno živjeti, postoji i razlika između imati vid i zaista vidjeti.” Godine 2023., za inauguracijsku izložbu, Hockney je ispunio londonski četverospratni umjetnički prostor Lightroom snimkama svojih skica, kazališnih dizajna, vitraža koje je napravio za Westminstersku opatiju i još mnogo toga.

Hockney ostaje relevantan mnogim umjetnicima, mladima i starima. “Uvijek imam na umu vizualnu jasnoću Davida Hockneyja kada moram pojednostaviti sliku ili crtež”, kaže britanska slikarica Celia Paul. “Divim se Hockneyju, kao i Holbeinu, jer obojica prenose bitnu istinu bez slikarskog lutanja.”

Kad je umjetnica Elizabeth Peyton prvi put pogledala film A Bigger Splash iz 1974. godine, to joj je bilo pravo otkriće. “Kod umjetnika poput Hockneyja nije pitanje sviđa li vam se ili ne sviđa”, kaže ona. “Njegova nepokolebljiva komunikacija sa svijetom o onome što vidi je neosporna. On ima način hvatanja sličnosti koji je potpun, stvoren u brzom potezu, donoseći toliko izraza karaktera ljudi, krajolika, svjetla. Kao Monet sa svojim plastovima sijena, postoje stvari iz našeg vremena koje nam je Hockney pokazao kako ih vidjeti.” David Hockney je izvrstan promatrač.

Skoro je 19:30, a božićne lampice koje su kod njega upaljene cijele godine sjaje u njegovom vrtu. “Apsurdan je ovaj svijet, zar ne?”, kaže, paleći još jednu cigaretu. “I izgleda da postaje sve apsurdniji.”