Pogledali smo najbolji dokumentarac godine

Angela Patton je direktorica neprofitne organizacije Girls For A Change, čija je misija pripremiti crne djevojke za svijet i svijet za crne djevojke. Sa sjedištem u Richmondu, Virginiji, ona se već 25 godina bori za sustavne i kulturne promjene na nacionalnoj razini. Njezin TED govor pregledan je više od milijun puta, a njezina koautorska knjiga, Finding Her Voice, pomogla je tisućama crnih djevojaka da se snađu i napreduju u različitim okruženjima.

Dokumentarac Daughters, čiju režiju sama Angela potpisuje, premijerno je prikazan i osvojio nagradu miljenika publike na Sundance Film Festivalu 2024., prije deset dana je stigao i na Netflix. Angela je iskusna govornica, aktivistica zajednice i beskompromisna zagovornica slušanja briljantnih ideja crnih djevojaka o tome kako se njihovi životi i zajednice mogu učiniti pravednijima i ljepšima i kako to ostvariti. I bez obzira na to što film nije njezin prvi medij komunikacije, ono što je ona uspjela napraviti s filmom, malo kome pođe za rukom.

Dokumentarac Daughters već danima okupira Internet, forume, kritike, drži najviše pozicije top lista gledanosti i popularnosti, a Tomatometer mu je na 100%. Zašto je baš ovaj dokumentarni film, u moru drugih podjednako odličnih filmova, toliko cijenjen i popularan? Prvo; film obrađuje kontroverznu temu odnosa oca i kćeri, s time da su očevi zatvorenici, drugo; budi nadu u dobro na svijetu, treće; opravdava ju i potkrjepljuje dokazima i argumentima. Angel svojim programom omogućuje stvarati trenutke i odnose u okruženju u kojem se očevi i kćeri osjećaju voljenima i povezanima. Njezini Daddy Daughter Dances pokazali su se kao nešto što je ljudima nasušno potrebno, neizbježno i presudno. Kako je sama izjavila, kada je pisala odgovornima u zatvor molbu za sprovedbu takvog projekta, dobila je brzi i moćan pozitivan odgovor: Nitko nikada nije tražio nešto tako snažno kao što je ovo, u ovom trenutku.

Film prikazuje i pokazuje kako bi se ljudi inače trebali ponašati u društvu. I iako ovdje gledamo i govorimo o zatvorenicima, obrasci ponašanja su na žalost, slični ili isti, bilo da se radi o muškarcu na slobodi, ili onome u zatvoru. Kako bi se kvalificirali za program, očevi moraju završiti desetotjedni program za jačanje i razvijanje svojih očinskih vještina, što znači dijeljenje nekih bolnih iskustava, žaljenja i strahova. Jedan muškarac kazao je da je prvi put da bio u okruženju u kojem muškarci govore o osjećajima. Mislim da se s time većina muškaraca može poistovjetiti. Iako film primarno prati djevojčice, nekako su mi ovi trenuci i rečenice koje su muškarci izgovarali odjekivale i nakon što su izgovorene. Radi se o istinitim, potresnim, životnim trenucima, trenucima o kojima većina društva nikada ne razmišlja, trenucima koji kao da ne postoje. No oni su tu, prisutni, potresni, i ironično, za neke ne trebamo posjetiti zatvorenike da bi ih osvijestili.

Zašto su muškarci, očevi, u zatvoru? To je pitanje na koje gledatelji ne dobivaju odgovor. Zapravo se skoro pa uopće ne postavlja. Jer to nije važno. Važna je transformacija čovjeka i odnosa. Oni ne bježe od odgovornosti i svoje kazne. Samim time da ju služe, mi, gledatelji, trebamo to prihvatiti kao neutralnu činjenicu. Ovdje se radi o očinstvu, o djevojčicama i njihovim životima, o tome kako će navigirati kroz život s očinskom figurom u svome životu. I kako im je ovaj program to omogućio, barem započeti. U filmu gledamo kako se očevi presvlače iz svojih narančastih zatvorskih odora u sakoe i kravate, naizgled jednostavna radnja, ovdje je transformativna i iznimno snažna. A onda postaje još značajnija kad vidimo kako neki od očeva podučavaju druge kako vezati kravatu, vještinu koju povezujemo s trenutcima bliskog zbližavanja između oca i sina, zatim s prilikama poput mature, spojeva i intervjua za uredske poslove koje ovi muškarci nikada nisu imali. Neizmjerno je dirljivo vidjeti muškarce s boutonnierama na reverima, a onda, kad započnu tužni oproštaji, svaki od njih daje cvijeće kćerima kao simbol svoje posvećenosti i ljubavi.

Film pokazuje koliko ovi muškarci vole svoje kćeri i program im daje priliku pokazati im kako da ih vole. Film pokazuje dozu ljudskosti na najvišem nivou empatije i suosjećanja. Kako osjećaj bespomoćnosti i beznađa zamijeniti s ljubavlju i ponosom. Jer ove kćeri trebaju svoje očeve u svojim životima, a ta osnovna potreba pak sprječava očeve da se poskliznu i vrate u svijet kriminala. Izuzetno je dirljivo i impresivno gledati kako jedan od očeva izjavljuje da od kada je bio tinejdžer nije bio van zatvora dulje od šest mjeseci, sve dok nije vidio koliko je važan svojoj kćeri. U trenutku snimanja filma van zatvora je cijele četiri godine i odlučan je u svome naumu.

Ovaj dokumentarac je dokaz da se dobro isplati, da se vraća nazad, da edukacija ima smisla, da je rehabilitacija moguća i ono najvažnije – da ljubav pobjeđuje. Nije niti čudno da je proglašen najboljim dokumentarcem godine. Ponekad nam treba stvaran dokaz da dobro i ljubav pobjeđuju sve, a Daughters to jest.