Dante Buu otkriva kako je ući u "kožu" najvećih umjetnica regije

Prošlo je sada već dvije pune godine od prošlog, 59. izdanja Venecijanskog bijenala na kojem je, u kustoskoj koncepciji Natalije Vujošević, izlagao crnogorski umjetnik Dante Buu. Tada, u Veneciji, njegov je rad Dante Buu Embroidery uzrokovao reakcije, rušio predrasude i ako postoji osoba u umjetničkom svijetu koja do tada nije čula za njega, sada je definitivno više nema. Fast forward dvije godine, prije manje od mjesec dana, izveo je sjajan live performans Il y a longtemps que je t’aime, jamais je ne t’oublierai (Toliko dugo sam te volio, da te nikada neću zaboraviti) u Bangkoku, na Bangkok Art Biennaleu 2024. gdje je izvodio dugotrajni ručni vez koji utjelovljuje teme ljubavi, gubitka, nade i čežnje.

Dante izvodi performans u kojemu intuitivno spaja nit za niti, stvarajući polja boja koja se pretvaraju u savitljive osjećaje, odražavajući njegovu duboku povezanost i nepokolebljivu želju za pomirenjem sa svojom domovinom. Dante Buu definitivno nije više lokalno ili regionalno umjetničko ime, već svojim radom nadilazi sve granice pa i one geografske.

Dante Buu, Il y a longtemps que je t’aime, jamais je ne t’oublierai (2024–), Performans: 10 dana, 8 sati dnevno, Bangkok Art Biennale 2024, Photo: Seni Chunhacha

Upravo zbog njegove širine shvaćanja umjetnosti i ostalih ljudskih djelovanja odlučila sam ga bolje upoznati (a ne samo promatrati radove i interpretirati ih) i njegova nadolazeća izložba u Ljubljani je bila idealan povod. No tko je Dante Buu? Dante Buu je umjetnik performansa i storyteller koji isprepliće autobiografsko s pričama drugih. Danteova umjetnička praksa, fluidna i razigrana kroz različite medije (a prolazi ih sve: od vezenja do videoinstalacije!) duboko je ukorijenjena u neispričanim pričama o odnosima, ljubavi i otporu. Baš poput njegovih habitusa; gradića Rožaje u Crnoj Gori od kuda dolazi i Berlina u kojemu živi, Danteova umjetnost, njegov život i on sam spojevi su različitosti, naizgled posve nespojivog. Tako je i i ovaj moj razgovor s njime pokazatelj koliko ovaj umjetnik razumije i osjeća svijet današnjice i sve one nelogičnosti stvarnosti koja nas okružuje.

Dante je naime, za izložbu Tri srca i pet guja u Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani kreirao posebnu samostalnu izložbu, u sklopu izložbe kolekcije Muzeja How to Go On?, u dijelu gdje izlažu Marina Abramović, Vlasta Delimar, Alla Georgieva, Katalin Ladik, Natalia LL, Maja Bajević, Jenny Holzer, Sanja Iveković, Zofia Kulik, Goranka Matić i Milica Tomić. Od svake umjetnice Dante nanovo izvodi po jedan performans iz njihovog opusa, a ako nemaju perfromanse, on radi performanse u odnosu na njihov rad. Kao posljednji, dvanaesti performans, umjetnica Anita Wach će izvesti njegov performans kao svojevrsan pandan prethodno izvedenim radovima. Da parafraziram; Dante ulazi u kožu drugih umjetnica. Opet ruši predrasude i pomiče granice.

Mi nikada nismo bili…, 2017; Photo: Wolfgang Woessner

Dante Buu & the Unknown Artist: PIGS NEED LOVE TOO, 2017., Fotodokumentacija javne intervencije u Melku, Austriji.

“Ja sam blizanac, škorpion, riba”, odmah se u razgovoru Dante opisuje, čak definira. Koga zabavlja ili interesira horoskop vjerojatno će na ovu kombinaciju uzdahnuti, jer očigledno se ovdje radi o senzibilitetu na entu! Razgovor odmah kreće u smjeru komentiranja stvarnosti i količine gluposti i zadrtosti koja nas okružuje. On to vjerojatno, između nas dvoje, sigurno najbolje i najviše osjeća. Ipak je “jedan od prvih umjetnika muslimanskog porekla koji je javno istupio kao gay na Balkanu”, kako je sam kazao u jednom intervjuu pred to Venecijansko bijenale prije dvije godine. Dante, tankoćutan kakav jest,  s dozom delusional optimizma, kako ga on sam naziva, u razgovoru skreće pozornost na ponašanje čovjeka, napominjući da je to ono jedino što kontroliramo i s čime možemo utjecati na stvari. “Moj najveći strah u životu jest da postanem ratni profiter”, govori. Nisam mogla ne zapitati se: što bi jedan umjetnik trebao napraviti kako bi postao ratni profiter? Iste sekunde sam dobila odgovor: “Ja ne mogu sebe zamisliti da zarađujem na tuđoj muci. Tanka je linija između pripovijedanja o bolu i traumi iz mjesta iz kojeg dolazite, koje može biti katarzično i između “naručene” reprodukcije vas kakvim vas žele vidjeti drugi.” Oduvijek je bio u nezavidnoj poziciji; muško, feminiziran, gay, musliman i umjetnik.

Ova, naša, sredina bila mu je u pomankanju bolje riječi – izazov. No, nazovimo to ispravno – trauma. Zato mu je važna empatija prema svim bićima; slabijima, ranjivima, životinjama. “Stalno sam bio isključivan i maltretiran u društvu, no zahvalan sam svojim roditeljima koji su mi sačuvali život svojom podrškom”, govori detaljnije opisujući svoju društvenu pozadinu: “Neki roditelji su branili svojoj djeci da se druže sa mnom. Meni je, na primjer, od djetinjstva, dandanas najdraža – Lambada.” Suknja iz videospota za pjesmu Lambada Danteu je predmet obožavanja. Kada ju spominje, zapravo priča o njoj, počinjem ju percipirati kao neku relikviju: “Čak sam ju našao tu, u Berlinu. Ljudi ovdje ostavljaju garderobu po ulici za druge da ju nađu i odnesu. Tako sam i ja našao svoju, Lambadu.” Koliko on osjeća te duboke i prožimajuće osjećaje prema predmetima, simbolima slobode, ljubavi i prihvaćanja, toliko je i aktivan kada treba reagirati na nepravdu. Zbog nekih svojih političkih, a zapravo čisto ljudskih, poteza, neko vrijeme nakon Venecije nije izlagao doma. Taj društveni i politički vrtuljak utječe na svakoga, a kamoli ne na blizanca, škorpiona i ribu. “Vrlo sam tužan, no i blagoslovljen”, ispravlja se u istoj rečenici i nastavlja: “Na svom putu upoznajem divne ljude, ljude koji mi daju nadu i vjeru u njih. Možda zvučim kao teški idealist, ali mislim da se trebamo brinuti jedni o drugima.”

Photo: Lekuona

Prelazimo na izložbu. Jedanaest velikih umjetnica, jedanaest umjetničkih gromada, a čije će radove ovaj blizanca, škorpion i riba reinterpretirati. S nekima je odmah dogovorio suradnju, od nekih još čeka odgovore, a za neke publiku čeka posebno objašnjenje, što je isto, zapravo, dio rada. Ta nova postava zbirke na prvom katu Metelkove uključuje djela umjetnica koja su grupirana oko dvije široke teme: s jedne strane, patrijarhat, tijelo i mediji, a s druge, ideologija i rat. Dante sa svojim radom u ovu priču unosi nove dimenzije; svaki dan je drugi performans i posljednji dan se izvodi Danteov performans, naravno Dante, dosljedan kakav jest, taj rad je namijenio nekome drugome. Rad izvodi umjetnica. “Jako mi je zanimljivo da oslobodim rad od sebe”, uz malu pauzu objašnjava: “Ja sam naučio da onog trenutka kada se umjetnički rad izloži, kada se izvede, on više nije moj, tj. umjetnikov. Rad tada postaje ničiji i svačiji. On ima svoj život. Na primjer, Marina Abramović…”, nastavlja objašnjavati na konkretnom primjeru: “Napravila je veliku stvar kada je ukazala na reperformans.”

Dante Buu je umjetnik koji će ne samo reinterpretirati poznate radove važnih umjetnica, već će im dati novi život, i to onaj iza kojeg stoji potpis umjetnika koji je prešao put od Rožaja do Berlina, od feminiziranog do muškobanjastog, od suosjećanja do prihvaćanja, ili kako je sam jednom poentirao s izjavom umjetnika: You do not have to be good. Ja bih samo dodala, posebno nakon razgovora s Danteom, jer mi se taj (njegov) izbor nameće skoro pa sam od sebe – But you can choose to.