Je li starenje konačno postalo prihvatljivo?

Znate one ljude koji toliko inzistiraju na tome da su drugačiji, posebni i zanimljivi, da ne vole one dosadne basic stvari, glazbu i filmove, a svi kojima se slučajno dogodi da im na slušalicama krene Jala Brat i Buba Corelli barem na sekundu ili greškom jednostavno ne razumiju svijet na dovoljno dubokoj razini? Znam da znate, jer svi znamo. Uglavnom vjeruju da su old souls, da su rođeni u pogrešno vrijeme i da ih ovo doba ne razumije. Međutim, posljednjih mjeseci čini se kao da je cijeli svijet odlučio konačno im udovoljiti. Sve izgleda staro, vintage i ručno rađeno, kao da je netko sve provukao kroz jedan od dobro nam poznatih filtera na aplikaciji Retrica i ostavio ga zauvijek uključenim. Je li old times estetika konačno ušla u mainstream i znači li to da će i starenje možda postati prihvatljivo?

Kad kažem mainstream, mislim doslovno na sve grane. Beauty, interijeri, moda, kultura, pakiranja, marketing, knjige. Vraćamo se na staru priču o zasićenju AI estetikom i digitalnom maglom u kojoj više ne razlikujemo što je živo, a što generirano. Ljudi bježe od hipertehnološkog, od ravnih linija, od sterilnosti, od te hight tech jednostavnosti i minimalizma. Žele teksturu, grešku, trag ruke, sporost. Žele da nešto barem izgleda kao da je napravljeno samo za njih, iako znaju da nije.

@officine_universelle_buly

Zato se i brendovi hvataju za narative o ručnoj zanatskoj izradi, nasljeđu, posebnom materijalu, nekoj romantiziranoj prošlosti koja vjerojatno nikada nije postojala u tom obliku. Ekonomija je jednostavna: ako cijene već neminovno rastu, barem će pokušati prodati nam priču da kupujemo vrijeme, tradiciju i dušu, a ne samo proizvod.

Ne mogu reći da mi se takva estetika ne sviđa, prije svega jer sam veliki pobornik maksimalizma, a minimalizam u meni stvara anksioznost. Zašto ne želite udobne stvari i vlastiti karakter u osobnom prostoru? No, nebitno, to each its own. Ali ako samo pogledate što je trenutačno u trendu, jasno je da svi žele izgledati staro. Beauty proizvodi s ornamentima, cvjetnim uzorcima koji podsjećaju na stare tapete, gravurama nalik obiteljskim grbovima. Dezodoransi i balzami u teglicama koje izgledaju kao da ste ih kupili u viktorijanskoj ljekarni, a ne u DM-u. Srednjovjekovne reference u modnim kolekcijama, poput onih kod Dries Van Notena, gdje svaki komad izgleda kao da ima svoju kroniku i kao da je izravno inspiriran nekom tradicionalnom nošnjom. A interijeri? Svaka trgovina namještaja sada ima moodboard pun patiniranog drva, sirovih tekstura, ručno kovanih detalja i svjetiljki koje djeluju kao da su ispale iz renesansne radionice. U tom valu, brendovi punom parom kopaju po povijesti koja je možda stvarna, a možda su samo priče dobro ispričane. Fontovi se vraćaju iz prošlih stoljeća, simboli iz heraldike i religijske umjetnosti ponovno postaju poželjni, pakiranja izgledaju kao obiteljski artefakti. Craving for the past postaje sve češći hashtag i prelijeva se na sve, beauty, modu, interijere, pa i najobičnije pakiranje sapuna.

Ali zašto baš sada?

To je sasvim valjano pitanje, a najočigledniji odgovor je digitalni umor. Ali ako zagrebemo malo ispod površine i zapitamo se što zapravo znači ova masovna glad za prošlošću, možda možemo razumjeti sve one ljude koji su nas nervirali (ili nas još uvijek vrlo aktivno nerviraju) svojom old soul pričom. Možda je to zapravo potreba da sebe učinimo opipljivima, da oživimo svoje interese da im damo karakter, da znamo da iza tih proizvoda stoji isti čovjek kao i mi, netko tko je donio odluku, tko je pogriješio ili bio nesiguran. U buci onoga što je nekoć bila, recimo, opsesija pop glazbom koju su alternativci smatrali previše običnom i bezličnom, a razbijali su nam glavu nekim naizgled forsiranim i unikatnim interesima, može se prepoznati sličnost s današnjim odmakom od trendova, umjetne inteligencije i društvenih mreža, samo na jednom globalnom gotovo pa mainstream nivou. I svaki put kad pomislim kako mi je dosta gledanja Canva templatea, AI generiranih modela, video snimki ili proizvoda, osjetim se korak bliže emoima, rockerima i ostalim alternativnim grupama koje sam u srednjoj školi smatrala čudacima. Možda jesam basic, a sve što je bilo potrebno kako bih to shvatila, bilo je da alternativnost postane dio mainstream kulture.

A možda smo samo odrasli? Cijelo vrijeme u glavi mi odzvanja pitanje s početka: je li starenje konačno postalo prihvatljivo? Ako već toliko žudimo za patinom, teksturom, tragovima vremena, možda to znači da više ne bježimo od ideje da stvari, pa i mi sami, prolazimo kroz faze. Izgleda da taj retro val nije samo estetski hir ili još jedan trend, nego želja da prihvatimo vlastitu promjenu, da priznamo da je trajanje, koje samo u teoriji oponira masovnom konzumerizmu (ali to je priča za neki drugi put), ipak bolje od masovne proizvodnje koja ne misli o potrošačima. A ako predmeti smiju izgledati staro, možda i mi konačno možemo prestati skrivati se od toga. Živjelo starenje!

Na kraju krajeva, pravi zaključak je da je marketing iza ovog fenomena stvarno iznimno uspješan i da je to propaganda na koju smo svi apsolutno pali.