O eri heteropesimizma i o tome zašto je “imati sve” postalo "imati ništa", s Corrine Law

Imala sam samo devet godina kada sam prvi put shvatila da razlika između muškaraca i žena, osim one očite, postoji prije svega u očekivanjima. Moj brat od tetke od mene je stariji samo dvije godine i kroz djetinjstvo smo prolazili rame uz rame. Meni su kupovali lutke, kolica za bebe, Barbike, dječje setove šminke i male kuhinje, ali mom dječjem mozgu tada nije ni padalo na pamet da među nama postoje neke osnovne razlike. On se igrao svojim kamionima i figurama superheroja, nije pokazivao naročito zanimanje za moje Bratz lutke, ali bi se na kraju dana Supermenove uske plave tajice i Yasminina bundica našli spakirani u istoj plastičnoj kutiji s igračkama.

Međutim, kada sam prvi put pozvana da za vrijeme obiteljskog blagdana ustanem od stola i pomognem u kuhinji, da postavim tanjure ili poslužim hranu, moj brat je užurbanim korakom krenuo za mnom, ne želeći propustiti bilo kakvu zajedničku aktivnost. Odmah mu je rečeno da se vrati jer „to nije posao za njega”. Zbunjen, sjeo je s odraslima i čekao da mu grupa žena, kojoj sam sada i ja pripadala, postavi tanjur ispred njega. U tom trenutku nije bilo teško shvatiti da se neke stvari od žena jednostavno očekuju, podrazumijevaju i, na kraju krajeva, nerijetko i zahtijevaju. Riječ je uglavnom o kućnim poslovima, higijeni, kuhanju, o nekoj vrsti stalnog držanja svega pod kontrolom.

Možda nam se danas, 2025. godine, čini da je situacija znatno drugačija i da su ovi narativi samo dio davne patrijarhalne prošlosti koji preživljavaju samo u manjim i konzervativnijim sredinama ili radikalnim desnim politikama, a da se zapravo poslovi u domaćinstvu sve češće dijele između muškaraca i žena. Na kraju krajeva, na društvenim mrežama nailazimo na bezbroj videa u kojima parovi pokazuju kako dijele troškove, obaveze i svakodnevne zadatke, stvarajući sliku raznolikih (hetero) odnosa širom svijeta. Ipak, statistika i podaci govore drugačije. Corinne Law, ekonomistica, majka i autorica knjige „Having it All”, posvećene „ženama koje jednostavno ne mogu više”, piše upravo o tome: kako brojke otkrivaju živote žena i kako iz vlastitog života izvući maksimum.

Čitajući „Having It All”, najviše me je pogodilo koliko su mi sve te priče bile poznate. Neke iz mog osobnog iskustva, a većina iz okruženja, kroz priče žena oko mene. Corinne Law svoju knjigu započinje onim što naziva „Amtrak bathroom moment” – nervnim slomom u vlaku, s pumpicom za mlijeko u rukama, dok shvaća da je balansiranje karijere, obitelji i brige o sebi jednostavno nemoguća misija. „Nisam imala osjećaj samo da nemam sve; imala sam osjećaj da nemam ništa”, piše ona. Ta golema iscrpljenost odmah je prepoznatljiva svima koji su barem jednom pokušali u svom danu čarolijom stvoriti još par sati.

U razgovoru mi Law kaže da osobne krize često postaju prijelomne točke za žene: „Toliko smo navikle brinuti o tuđim potrebama da moramo biti pod ozbiljnim pritiskom da bismo se okrenule sebi i priznale da nešto ne funkcionira.” Njena vlastita kriza nije je natjerala samo da preispita brak i karijeru, već i da sagleda širu sliku – podatke o tome kako žene raspoređuju svoje vrijeme, novac i energiju. Jedan od najslikovitijih pojmova u knjizi je „the squeeze”, trenutak u životu kada se zahtjevi posla i obitelji preklapaju u maksimumu, dok prihodi izostaju ili su nedovoljni. Law objašnjava da žene troše najviše sati na brigu o djeci i kućne poslove upravo u vrijeme kada najviše ulažu u svoju karijeru. „Budući da ti ulozi još nisu počeli donositi rezultate, novcem ne možemo riješiti problem. Kompanije trebaju shvatiti da je ovaj period privremen i da će im se, ako uspiju zadržati žene u tom razdoblju, višestruko isplatiti kroz talenat i inovacije koje će dobiti, a njihovi konkurenti neće”, govori Law o tome kako the squeeze možemo riješiti kolektivno i kako društvo globalno treba pružiti podršku ženama.

Apropo mog prosvjetljenja s devet godina, Corinne Law kroz svoje istraživanje potvrđuje da taj obrazac opstaje i dugo nakon što dječje igre prestanu. Čak i žene koje zarađuju više od svojih muževa, pokazuje ona, na kraju obavljaju više kućnih poslova od partnera. „Mislila sam da je roditeljstvo glavni prikaz tog jaza”, priznaje ona, „zato sam bila šokirana kada sam vidjela još veću razliku upravo u kućnim poslovima. To pokazuje da zaista moramo raditi na tome da sljedeću generaciju dječaka učimo kako preuzeti posao življenja, ne samo da razmišljaju o ambicijama u karijeri, već i o ambicijama vezanim uz obitelj i o tome kakav partner žele biti.”

Upravo tu Law uvodi i pojam heteropesimizma, osjećaja razočaranja u heteroseksualne odnose. Taj fenomen sve je prisutniji u popularnoj kulturi – u memovima, tvitovima i podkastima u kojima žene, iako ostaju u hetero vezama, otvoreno izražavaju frustraciju prema njima. Heteropesimizam, kako Law pokazuje, ne znači da žene masovno napuštaju heteroseksualne veze, već da u njima opstaju unatoč stalnom osjećaju nepravde. „Ako i žene koje su primarni hranitelji i dalje stoje za štednjakom i drže krpu u ruci više od svojih partnera, što to govori o dubini ukorijenjenih rodnih normi?” Corinne Law kroz brojne primjere pokazuje upravo ono što taj pojam označava – sve veći osjećaj da heteroseksualne veze ženama ne nude fer „deal”.

Heteropesimizam, kako Low pokazuje, ne znači da žene masovno napuštaju heteroseksualne veze, već da u njima opstaju uprkos stalnom osećaju nepravde. „Nisam imala osećaj samo da nemam sve; imala sam osjećaj da nemam ništa”. Čak i žene koje zarađuju više od svojih muževa, pokazuje ona, na kraju obavljaju više kućanskih poslova od partnera, naročito kuhanja i čišćenja. Ona ističe i da postoje „loše namješteni” životni izbori koji se ženama često predstavljaju kao obavezni, iako to nisu.

Jasno je da ljubav i briga, iako često prikazivane kao sklonosti koje žene dovode u nepovoljne pozicije, mogu postati i izvor snage. Law to vidi kao balansiranje između osobnih vrijednosti i stvarnih potreba – ljubav je središnja, ali ne smije zasjeniti druge aspekte života. „Mislim da ljubav i briga predstavljaju ogroman izvor vrijednosti i da su zapravo jedna od osnovnih svrha naših života. Ali ne želim da nas to navede da zanemarimo druge potrebe i pozive. Dakle, radi se o tome da se te sile izbalansiraju s našim dubokim osjećajem što će nas tijekom cijelog života dovesti do najveće sreće i ispunjenosti.”

Što se tiče monetizacije i vrednovanja kućnih poslova, Law ne smatra da je novac jedini put prema ravnopravnosti. Umjesto toga, naglašava da moramo bolje razumjeti i mjeriti vrijednost rada koji je često nevidljiv. Podaci pokazuju da žene i dalje nose glavni teret kućnih poslova, a priznanje te vrijednosti i uključivanje u dnevnu ekonomiju života – bilo kroz stvarnu raspodjelu zadataka ili kroz svjesnu procjenu prioriteta – ključno je za pravednije odnose. Što se tiče roditeljstva, Law ističe da su standardi dramatično porasli i da mnoge žene osjećaju konstantni pritisak da budu „savršene majke”. Statistika tu pomaže da se to osvijesti. Osjećaj preopterećenosti nije samo u njihovim glavama, već je stvarna posljedica intenziteta očekivanja. Kao rješenje predlaže fokusiranje na aktivnosti koje donose stvarnu vrijednost djeci i obitelji, a ne na društveno nametnute rituale savršenstva. Isto vrijedi i za partnerstvo – pokušaj da sve radimo same često je loš dogovor. „Ovakve podatke je izuzetno važno vidjeti, jer pokazuju svima nama koji balansiramo između obitelji i karijere i osjećamo da svuda kaskamo da problem nije u nama, već u činjenicama. Takav način života jednostavno ne funkcionira! A to saznanje nam daje moć da odlučimo što možemo postići, a što nije do nas.”

Na poslu žene ne traže samo fleksibilnost, već i granice. Law predlaže fokus na zadatke koji donose najveći rezultat, dok ostalo treba odbaciti ili delegirati. Vrijeme kod kuće, poput obiteljske večere, mora se zaštititi, a rad može pričekati. Ona koristi jezik ekonomije („utility functions”, „bad deals”) kako bi žene učila strateškom planiranju života, a ne da karijera bude jedini cilj. Ti koncepti pomažu sagledati žrtve i dobiti te donijeti svjesne odluke o tome gdje ulagati vrijeme i energiju. Law naglašava i „loše sklopljene” izbore, poput braka, koji ženama često postaju teret kroz očekivanja vezana uz kuću i roditeljstvo. Njeno osobno iskustvo razvoda i kasnije veze sa ženom pokazuje da promjene mogu donijeti olakšanje; statistika potvrđuje da žene nakon razvoda manje obavljaju kućne poslove nego u braku. „Moramo sebi osigurati bolje dogovore i na poslu i kod kuće! Najveće olakšanje za moj osjećaj krivnje prema majčinstvu bilo je kada sam vidjela kako moj odnos sa sinom cvjeta dok su moje potrebe zadovoljene.”

Na kraju, Law jasno poručuje da muškarci žele biti dobri partneri i imaju želju za dugim i sretnim vezama, ali često nisu svjesni dubine neravnoteže. „Jedan od problema je što muškarci danas sudjeluju u roditeljstvu mnogo više nego njihovi očevi, pa misle da odlično obavljaju posao. Ali to je zato što je roditeljstvo postalo mnogo intenzivnije za sve, a majke zapravo rade još više, tako da se rodni jaz u domaćinstvu nije smanjio, već proširio.”

Sada, gotovo dvije desetljeća kasnije, od one djevojčice s početka, pišem ovo u svijetu koji se nije gotovo uopće promijenio, a kamoli dovoljno da te iluzije nestanu same od sebe. Čini mi se kao opće mjesto naglašavati da patrijarhat i dalje diktira nevidljive kodekse, heteroseksualne veze često opstaju na principu nepravde, a teret kućnog rada i dalje pada pretežno na žene. Pa ipak, to izgleda kao neki liminalni prostor u kojem smo kao društvo zarobljeni. Međutim, ako podatke i statistiku shvatimo ozbiljno i kao alat svakodnevice, možda možemo osvijestiti duboko ukorijenjene patrijarhalne strukture koje nas sputavaju, kako im se suprotstaviti ili barem u njima sebi stvoriti najbolji mogući „deal”, da u toj našoj maloj kutiji s igračkama opet bude mjesta i za Supermena i za Barbiku.