Civil War je kino hit i distopijski film koji bi svatko trebao pogledati

Oduvijek sam bila fan dobrog ratnog filma, dan danas na mobitelu slušam jedan od najboljih filmskih soundtrackova, onog Hansa Zimmera, iz filma Black Hawk Down. Filmovi poput Three Kings, The Deer Hunter, Glory, Platoon, The Hurt Locker, Apocalypse Now, Full Metal Jacket, Saving Private Ryan, Welcome to Sarajevo i Im Westen nichts Neues (All Quiet on the Wastern Front) prikazuju sve užase rata iz raznoraznih perspektiva, a sada je u kina došao film Civil War koji bih po kvaliteti svrstala uz bok svim najboljim filmovima ratne tematike, no Civil War se među njima ističe na jedan, sebi posve svojstven način. Ovo je istovremeno odličan ratni film i distopija koja se čini toliko stvarnom da mi se u nekoliko navrata činilo kao da od nje ne možemo pobjeći.

Civil War – distopija preblizu sadašnjosti

Alex Garland je režiser i scenarist koji potpisuje film. Njegovi najpoznatiji, a i najbolji filmovi su Annihilation (režija i scenarij), 28 Days Later…(scenarij) i Ex Machina (režija i scenarij) tako da sam imala visoka očekivanja od filma Civil War. Film Civil War je priča o reporterskoj etici, smještena u budućnost SAD-a gdje bukti građanski rat. Ne znamo točno kada se radnja odvija: može biti za godinu dana, deset ili više. Civil War je film koji portretira, prikazuje ratne reportere, one ljude koji ne tumače što se događa, već vjerno prenose događaje s lica mjesta. U filmu pratimo četiri reportera koji na početku filma pokrivaju sukob u New Yorku, naizgled između vladinih snaga i opozicije. Kirsten Dunst glumi Lee, ratnu fotoreporterku, Wagner Moura glumi Joela, ratnog reportera, Stephen McKinley Henderson glumi reportera veterana, Cailee Spaeny glumi Jessie, mladu nadobudnu fotoreporterku kojoj je Lee idol. Na početku i na kraju filma gledamo Nicka Offermana u maloj, ali važnoj ulozi predsjednika SAD-a.  Lee i Joel rade za agenciju Reuters, dok Sammy piše za New York Times, ili za ono što je ostalo od novina. Sammy je star i teško pokretam, hoda pomoću štapa, što mu je otežana okolnost prilikom pokrivanja događaja i izvještavanja. Istovremeno Jessie upija sve oko sebe i od one koja želi i pokušava postati fotoreporteka na početku filma, slijedom događaja na kraju filma gledamo kako ona to živi svim svojim bićem, na staničnoj razini.

Ova četvorka se pod utjecajem par brzih povezanih događaja nađe zajedno na putu za Washington jer Joel želi intervjuirati predsjednika. Kako bi došli od New Yorka do Washingtona moraju proći kroz ratom zahvaćena područja, no i kroz ona koja kao da su stala u vremenu, ili kako je za to Joel kazao u filmu – Is this the Twilight Zone?

U filmu su svi u svojim ulogama odlični, no jedna, sporedna, mala, me je osvojila, a to je uloga Jesseja Plemmonsa. On glumi vojnika koji bi mogao biti Western Forces officer na čiji teritorij zapnu naši junaci. Njegova izvedba pomaknutog, hladnokrvnog vojnika koji u tren oka smakne bilo koga je po meni najbolji dio glume u filmu.

Film će vas cijelo vrijeme držati na rubu sjedala, bez obzira radi li se o sceni vožnje automobilom pustom cestom ili gledali prvu crtu bojišta. Scene ratovanja, borbe su jako realistične, ne postoje glorificirani momenti, snimljene su skoro pa dokumentaristički. Zvuk, glazba ili njihov izostanak igraju veliku ulogu u filmu. Teška i gusta tišina koju slušamo nakon eksplozija, pomno odabrane pjesme, glazba za scene koje kao da isprva nemaju nikakve veze s glazbom koju slušamo, a zvuk cvrkuta ptica dok gledamo izvrsnu izvedbu Jesseja Plemonsa je skoro pa nadrealno.

Na kraju filma, kada je završila zadnja scena, još uvijek pod dojmom, posve razumijem onu da u ratu nema pobjednika i da, na kraju krajeva, sudionici možda više ne znaju zašto ratuju, već se samo nastavljaju boriti. Mnogi suvremeni ratni filmovi, trileri i napete drame su nabijeniji ratovanjem, borbom, žešći su od ovog filma, no Alex Garland nasilje u ovom filmu prikazuje oštro, direktno i jasno da je dojam koji te scene ostavljaju mnogo jači nego u spomenutim filmovima na početku teksta. A scene ratovanja u tim filmovima su prilično upečatljive, neke i kultne. Film kao da je reduciran na stvarni prikaz događaja i upravo zato me ne iznenađuje premisa da je sretan završetak nemoguć.

Ovaj film je napravljen tako da će sam podijeliti publiku, no tek nakon što će je šokirati.