Cher ekskluzivno za Vogue o iskrenosti, bolu i humoru u njezinim fascinatnim novim memoarima

Zvijezde dolaze i odlaze, ali samo je jedna Cher. Kao jedna od najvećih glazbenih zvijezda na svijetu, njezina karijera traje već šest desetljeća i obuhvaća šest različitih disciplina; osvojila je sve, od Oscara do Grammyja, nagrade za najbolju glumicu na filmskom festivalu u Cannesu, a slavila ju je i Rock and Roll Hall of Fame za njezinu glazbu, GLAAD za aktivizam te CFDA za njezin jedinstveni (i nikada ponovljeni) smisao za modu. Više je puta revitalizirala svoju karijeru nego što se može izbrojati: od boemske kontrakulturne ikone, preko rock zvijezde u šik kožnim outfitima, do priznate glumice i neponovljive disco dive. Kako kaže poznata izreka, ako ikada dođe do nuklearnog rata, jedina dva bića koja će preživjeti su žohari i Cher.

Ove brojne transformacije ne govore samo o njezinoj izvanrednoj sposobnosti reinvencije, već i o iznimnoj otpornosti – osobini koja nikada do sada nije bila prikazana tako iskreno i detaljno kao u njezinoj burnoj, ali delikatnoj novoj knjizi, jednostavno nazvanoj The Memoir: Part One. Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi dio već je objavljen, dok će drugi biti izdan 2025. godine – jer, kako su izdavači iz HarperCollinsa sažeto objasnili: “Takav život prevelik je za samo jednu knjigu.” Sasvim točno. Ipak, unatoč pažljivom oku za detalje prisutnom na stranicama ove knjige, bilo je to dugo i turbulentno putovanje kako bi se njezina priča zabilježila s potrebnom iskrenošću. “Iskreno, počela sam raditi na njoj barem dva puta, možda čak i tri,” objašnjava Cher. “Ali uvijek bih pomislila: ‘Znaš što? Ako pišeš ovu knjigu, moraš reći više.'”

Prva modeling fotografija Cher, kad je imala 15 godina. Photo: Courtesy of Cher 

Knjiga pruža brutalno iskren prikaz njezinog turbulentnog djetinjstva: otac koji je zanemarivao obitelj zbog heroina i kockanja, dok je njezina glamurozna majka pokušavala spojiti kraj s krajem, neprestano se seleći po zemlji. U jednom posebno potresnom poglavlju saznajemo da je čak bila primorana ostaviti Cher u baptističkom sirotištu u Scrantonu na dulje razdoblje, dok je radila u noćnoj menzi na drugom kraju grada. Pratimo Cher kroz njezine tinejdžerske godine (uključujući kratku vezu s Warrenom Beattyjem), njezin odnos sa Sonnyjem Bonoom i njihov brz uspon do slave, dok se njezin put isprepliće s raznolikom skupinom pop kulturnih ikona iz 1960-ih i 1970-ih.

Ali ono što se kroz sve to ne mijenja? Njen prepoznatljiv glas, koji jasno i glasno odzvanja u svakoj rečenici: njena suosjećajnost, njezina mudrost, njezino srce i, naravno, njezin humor. Cher u knjizi daje zanimljive i vrlo specifične opise ljudi iz svoje okoline, posebno majčinih prijateljica koje je susretala dok je odrastala u Hollywoodu. “Sve prijateljice moje mame bile su tako lijepe i bile su… graciozne, ali i otkačene, totalno lude.” Knjiga je prepuna detalja, osobnih i intimnih priča koje nisu napisane na konvencionalan, klasičan način. Nema tog staromodnog autobiografskog pristupa. Ima mnogo onoga što bi vjerni obožavatelji nazvali Cherizmima, ali i nekoliko WTF trenutaka. Njezin se smisao za humor osjeća kroz cijelu priču, čak i tijekom nekih od najmračnijih razdoblja njezina života. “Mislim da je ono što sam pokušala učiniti, više od svega, bilo ispričati priče, a ne samo davati informacije, jer informacije možeš pronaći bilo gdje, ali do priča je teško doći. U tim WTF dijelovima obično me pratila misao: ‘Što su ovi ljudi mislili?’ Jer, stvarno, što su ti ljudi mislili? Kako ih nije bilo sram? Ali, istovremeno mislim, Bože, kako sam sretna. Imala sam tako kul život. Čak i ako je bio težak, bio je stvarno zanimljiv.”

Vogue: Kada si prvi put počela raditi na svojim memoarima i što te potaknulo da ih napišeš?
Cher: Ne znam točno što me potaknulo, ali počela sam raditi na njima prije puno, puno vremena. Brzo sam shvatila da postoje neke stvari koje nisam željela uključiti. Iskreno, počela sam raditi na njima barem dva puta, možda čak i tri, ali uvijek sam mislila: “Znaš što? Ako ćeš napisati ovu knjigu, moraš reći više.” A na početku nisam željela. Onda sam na kraju shvatila: “Ma, koga briga?”

Vogue: Što je to što nisi željela podijeliti? Ili ti je bilo teško staviti na papir?
Cher: Iskreno se ne sjećam pojedinačnih stvari, jer kada sam počela pisati, jednostavno sam pisala. Ali bilo je trenutaka na početku kada sam mislila: “Ne želim razmišljati o tome.” Također sam mislila: “Neću moći objasniti određene stvari o svojim vezama – kako bih to mogla?” Bila sam stvarno zabrinuta.

Vogue: U poglavljima o tvom djetinjstvu ima mnogo upečatljivih detalja. Sjećaš li se svega, ili si razgovarala s drugima koji su tada bili prisutni kako bi ih složila?

Cher: Pa, moja mama mi je uvijek pričala o mom djetinjstvu, ali je također izostavila neke važne stvari. Kao tinejdžerka, ili čak kao dijete, ne skačeš u teretni vlak ako nisi… drugačija. [Smije se.] Tako da mislim da je moja mama bila spremna za to. Ali moja baka? Kada sam bila u ranim tridesetima, došla je iza scene jednog dana dok sam se spremala za nastup, donijela dječju stolicu sa Bambijem na njoj i rekla: „Kada si živjela s nama, ovo je bila tvoja stolica.“ A onda je moja baka počela pričati te priče, i samo sam pomislila: „O, Bože.“ Pomislila sam: „Što god da osjećam, imam publiku koja me čeka, i jednostavno nemam vremena da sada to osjećam. Osjetit ću to kasnije.“

Vogue: Prvi dio knjige opisuje tvoje djetinjstvo i uspon prema slavi, i vrlo si otvorena o izazovima s kojima si se suočavala. Je li ti bilo teško osvrnuti se na taj period svog života?

Cher: Ne. Mislim, ne onako kako bi možda pomislila. To je pragmatično. Bilo je kako je bilo. Dok sam to proživljavala, nije mi se previše svidjelo, ali isto tako… bili smo [tada] u tolikoj vremenskoj stisci da smo stalno radili – mnogo, mnogo, mnogo sati dnevno bez slobodnih dana. To je počelo djelovati na moju psihu.

Vogue: Jesi li osjetila neku vrstu olakšanja nakon što si to stavila na papir? Je li na neki način bilo terapeutski?

Cher: Ne znam. Nisam sigurna. Iskreno, jednostavno ne znam.

Vogue: Pošteno. Htio sam te pitati o početku knjige, gdje kao dijete gledaš Elvisa na TV-u. Zašto ti se to činilo tako formativan trenutak?

Cher: Pa, glazbeno, samo sam mislila da svi stalno pjevaju. Moja mama, moj djed, i moj ujak, svi smo stalno pjevali. A kada sam vidjela Elvisa, kada sam ga čula – i mama i ja smo ga obožavale, što mislim da je bilo sjajno jer su moje prijateljice bile ljubomorne, jer su njihove mame bile zgrožene – kada me mama odvela da ga vidim, to je bio ogroman prelomni trenutak u mom životu jer sam samo pomislila: “To je ono što želim biti. Želim biti on.”

Vogue: Tvoj glas je vrlo prisutan u knjizi na način koji me iznenadio i dopao mi se. Ima mnogo cherizama: opisuješ kuću iz djetinjstva kao “čudnu brvnaru” i povremeno ubacuješ “šta kog đavola” tu i tamo…
Cher: Kako to misliš?

Vogue: Pa…
Cher: Znam što si upravo rekao, ali što zapravo misliš?

Vogue: Mislim na to da nije napisana kao… dosadna, staromodna biografija.
Cher: Pa, rekla sam da je na neki način bila vrlo “dikinsonovska”.

Vogue: Jesi. I jest dikinsonovska, na mnogo načina.
Cher: Bilo je kako je bilo. Bilo je kako je bilo, i jednostavno to proživljavaš. Kada si zauzeta time da živiš, i nešto se desi, pomisliš: “O, Bože.” Ali onda, kada se osvrneš, možda i nije bilo tako teško.

Vogue: Mislim da sam htio reći da je tvoj smisao za humor uvijek prisutan u priči, čak i tijekom nekih najmračnijih trenutaka tvog života. Da li ti je humor uvijek pomagao da se suočiš s tim težim momentima?
Cher: Pa, obično s onim “Što kog đavla?” dijelom. Zaista, to je kao: “Što su ovi ljudi mislili?” Jer, stvarno, šta su ovi ljudi mislili? Zar ih nije bilo sram? Ali mislim da sam, Bože, tako sretna. Imala sam tako kul život. Čak i ako je bio težak, bio je stvarno zanimljiv. I možda će ga ljudi voljeti ili mrziti. [Pauza.]

Vogue: Mislim da ne bih mogao opisati kao da ga volim ili mrzim…
Cher: Da li si ostao bez teksta? [Smije se.]

Vogue: Jesam! Ali sam također bio vrlo dirnut. Veliki dio toga je priča o tvojoj majci koja je razmišljala o abortusu dok je bila trudna s tobom. Znam da si o tome već govorila, ali način na koji si pisala o izborima s kojima se suočavala u tom trenutku bio je vrlo snažan i pravovremen.
Cher: Nisam baš razmišljala… zapravo ne, stalno razmišljam o tome. Razmišljam o tome koliko smo se unazad vratili, i Bog zna gdje će to završiti jer nemam pojma. Znaš, stvari se događaju u tvom životu i pomiriš se s njima. Malo sam čudna kad je riječ o tim stvarima. Imaš dobra vremena i loša vremena, i ne možeš kontrolirati nijedno od njih.

Vogue: Reproduktivna prava su trenutno u centru političkih rasprava – tema o kojoj si govorila tijekom cijele svoje karijere. Kako se osjećaš u ovom trenutku?
Cher: Smrtno preplašeno. Kako misliš da se osjećam? Ne znam koliko ćemo se unazad vratiti, ali mislim da ćemo se vratiti u svim područjima u kojima smo napredovali, i to me užasava jer će ovo biti grbav put. Znam da je to vrlo američki način izražavanja, ali tako se osjećam. Ovo je najstrašnija stvar koja se dogodila u mom životu. I vraćat ćemo se unazad u svim područjima u kojima smo napredovali. Vratit ćemo se mnogo dalje od točke s koje smo krenuli. Razumiješ li što mislim? Ne znam ni kako da objasnim svoje osjećaje o tome. Užasnuta sam.