Chemena Kamali: ekskluzivno za Vogue s novom kreativnom direktoricom modne kuće Chloé

Chemena Kamali, nedavno imenovana kreativna direktorica modne kuće Chloé, i ja, sreli smo se u Parizu jednog ponedjeljka krajem siječnja. U grad sam došao na svega nekoliko sati samo da bih je intervjuirao, a tog dana Kamali je bila u svom (što ću otkriti tijekom našeg dugog razgovora) uobičajenom raspoloženju: entuzijastična, optimistična i topla. Razlog tome mogao bi biti što su ona i njezin suprug Konstantin, i njihova dva sina (5 i 2 godine) u zadnji tren odjurili na odmor na otok Saadiyat za Novu godinu, što znači ujedno i za njezin rođendan; te je noći napunila 42 godine. No njezinom entuzijazmu vjerojatno pridonosi i činjenica da je 9. listopada prošle godine dobila posao iz snova: onaj kreativne direktorice kuće Chloé.

Kamali, koja dolazi iz Dortmunda, blizu Dusseldorfa, u Njemačkoj, ima dugu povijest s kućom: počevši kao pripravnica, radila je s raznim Chloé kreativnim direktoricama — Phoebe Philo, Hannah MacGibbon, Claire Waight Keller — tijekom posljednjih dvadeset godina, uzdižući se na ljestvici. Također je šest godina radila za Anthonyja Vaccarella u Saint Laurentu, pridruživši se toj kući 2016. Kamali je voljela vrijeme koje je provodila s Vaccarellom u Saint Laurentu, no ipak, zapravo je kuća Chloé uvijek bila ta koja je svjetlucala u njezinoj glavi na sličan način na koji Eiffelov toranj svjetluca svake noći – s apsolutnom pravilnošću. Kad se na stolu pojavila ponuda, nije se radilo o tome da svi putevi vode u Rim, već natrag u Avenue Percier, sjedište Chloé u chicy-chic osmom arondismanu grada.

Kamali i ja razgovarali smo u njezinu uredu, za minimalističkm stolom od prirodnog drva, prekrasnim zaobljenim kaučem Vladimir Kagan u kutu i gomilom slika iz prošlih kolekcija Chloé, ponajviše iz ere kasnih 70-ih tadašnjeg kreativnog direktora Karla Lagerfelda, postavljenih na jedan zid. Primjećujete odjeću, naravno, koja naglašava senzualni, slobodni i produhovljeni stav. Ali ono što također primjećujete je optimizam i radost koja zrači iz žena koje ih nose. Da Kamali želi učiniti oboje velikim dijelom svoje Chloé kolekcije, već je vidljivo u njezinoj predjesenskoj kolekciji, koja je zapravo teaser kolekcije za jesen 2024., a koju je predstavila 29. veljače. Dirljivo, zbirka će biti posvećena njezinom ocu koji je preminuo u siječnju.

Tijekom ta dva sata prošlog mjeseca, ona i ja razgovarali smo o temama koje sežu do Lagerfelda (kao i osnivačice Chloé Gaby Aghion), o razlozima zbog kojih još uvijek rezonira s duhom sedamdesetih i zašto bi kuća uvijek trebala učiniti žene središtem apsolutno svega što radi.

Chemena, želio bih započeti vraćanjem na vrijeme kada ste prvi put počeli raditi u Chloé.

Treći put sam ovdje. Prvi put sam bila prije više od 20 godina. Bila sam na dodiplomskom studiju na Sveučilištu Trier u Njemačkoj prije nego što sam otišla na magisterij na Central St. Martins u Londonu. Ako ste odrastali u Njemačkoj devedesetih, onda znate da je Karl Lagerfeld tad stvarno bio ikona, nacionalni heroj, i stvarno me privuklo ono što je radio u Chloé. U sklopu dodiplomskog studija morala sam odraditi pripravnički staž. Svi ostali studenti slali su dvadeset molbi u sve velike kuće u Parizu, u Milanu, u Londonu, a ja nisam poslala nijednu molbu. Samo sam htjela otići u Chloé – zbog Karla, a i zato što je to bio početak ere Phoebe [Philo].

Ponijela sam svoj portfelj u vlak iz Dusseldorfa za Pariz. Nisam imala dogovoren sastanak; nisam imala ime — samo sam znala gdje je sjedište i pojavila sam se, a recepcionerka je mislila da sam luda: “S kim se sastajete? Imate li dogovor?” A ja sam rekla: “Ne, ne znam – ali došla sam pokazati svoj portfelj, možda direktoru studija. Voljela bih se prijaviti za staž.” Rečeno mi je: “Pa, morate se dogovoriti. Nitko nema vremena da vas vidi.” Molila sam i tamo čekala satima – a na kraju dana pustila me da vidim direktoricu studija. Pokazala sam joj svoj portfelj. Dva tjedna kasnije nazvali su me da mogu početi.

Dakle, htjeli ste Chloé i samo Chloé. Kako je zapravo bilo raditi tamo?

Počela sam kao pripravnica, a onda su me zamolili da ostanem i bila sam junior dizajner. U početku sam puno istraživala za Phoebe [kreativna direktorica od 2001 to 2006] i Hannah [MacGibbon, njezina zamjenica od 2001. do 2006., prije nego što je kasnije postala kreativna direktorica od 2008. do 2011.], stojeći satima za fotokopirnim strojem, pregledavajući sve stare Vogueove, satima, noćima i vikendima [smijeh]. I očito su tada bile muze sve one žene iz  70-ih – Charlotte Rampling, Lauren Hutton, Jane Birkin, Jerry Hall – te ikonične žene. Kao da se taj svijet otvarao preda mnom. Bilo je stvarno kao: „U redu, ovdje pripadam“. Bili su to oni odlučujući trenuci, kada se povežete s nečim za što osjećate da je intuitivno ispravno.

Phoebe je oduvijek imala taj ogroman zid inspiracije, a radilo se upravo o toj vrsti ženstvenosti bez napora kasnih 70-ih, koja je bila vrlo prirodna. Nije se nužno radilo o odjeći — radilo se više o duhu te žene. Postojao je osjećaj slobode. Ako kažete Charlotte Rampling i tako dalje, te su žene bile početna točka – ali ako biste zatim ušli u Vogue studeni 1977. i prosinac 1978. i siječanj 1979., možete proći kroz sve godine: editorijale, oglase, naslovnice, paletu boja, sve te nude nijanse i tonove smeđih, karamela i konjaka — tu ćete naći sve te boje onih kasnih ’70-ih. To je postalo i  temelj moje diplomske kolekcije na Central Saint Martinsu 2007. Slike su bile tako sjajne. Bilo je toliko fluidnosti, pokreta i energije, i činilo se vrlo… to je bilo razdoblje u modi koje se činilo najprirodnijim, na neki način. Djevojke su bile uhvaćene u trenutku, nisu bile tako postavljene ili pasivne – „radile su nešto„.

Pridružili ste se u jednom od ključnih trenutaka za kuću. Kako je tada bilo raditi s Chloé timom?

Ono što me se doista dojmilo jest da su sve one – Phoebe, Hannah, Blue Farrier i Sara Jowett – sve to same obožavale i živjele. Zapravo se radilo samo o tome što one žele odjenuti – toliko jednostavno. Sami su krojili odjeću, intuitivno propitujući kakav osjećaj ostavljaju ti komadi na koži i kakav stav žele prenijeti – to je bila čarobna formula. Jednostavno me privukla ta vrsta veze žena sa ženom, o dizajniranju stvari za nošenje s određenom lakoćom, bez pretjeranog kompliciranja. Ništa nije konceptualizirano ni intelektualizirano. Inspiraciju su crpili sa svih strana: s buvljaka, iz časopisa, iz glazbe, s odlazaka na koncerte. Bio je uvelike ukorijenjen u stvarnosti.

Taj osjećaj suučesništva između brenda i žena koje ga nose bio je vrlo jak tijekom godina, ali osobito tijekom Phoebeina mandata.

Tada je postojao taj poriv jer ste se mogli povezati sa Chloé ženom. Ona nije bila neka daleka fantazija – mislio si da je poznaješ, želio si izgledati poput nje, želio si biti ona. Na revijama, iza pozornice, cure su dolazile s drugih revija i sve su bile kompletno odjevene u Chloé jer su to nosile u privatnom životu. Bio je to trenutak ikoničnosti za modu, taj intuitivni način odijevanja. To je ono što je Chloé uvijek zanimalo, kako je trebala odjeća izgledati —i  bilo drugačije od mnogih drugih kuća. Jedinstveno.

Pretpostavljam da se sve ovo zbilja uklapa u tvoju viziju Chloé.

Kad sam vodila prve razgovore s Chloé i Richemontom o tome što želim raditi, uvijek sam govorila: „Stvarno bih željela vratiti osjećaje koje sam imala kad sam se uopće zaljubila u tu kuću. „Čvrsto vjerujem da ima puno žena diljem svijeta koje imaju tu čežnju, koje se sjećaju tih dana i žele to ponovno osjetiti, jer Chloé je doista emocionalna marka. Žene imaju sjećanja na to, a kada razgovarate s njima, bez obzira na njihovu dob – to može biti dvadesetpetogodišnjakinja ili moja majka, koja ima 72 godine i još uvijek nosi Chloé iz vremena kad sam bila ovdje s Claire [Waight Keller, kreativna direktorica od 2011. do 2017.] ili čak stariju Chloé, jer ju je svojedobno kupovala. Ona mi je znala reći: „Ne postoji nijedna druga marka koja mi daje ovakav osjećaj: boje i mekoća i kaputi i bluze…“

Želim se vratiti toj emocionalnoj povezanosti, preusmjeriti i ponovno navigirati Chloé do te suštine i do te duše, jer ima vrlo toplu dušu. Moja vlastita emocionalna veza, moja vlastita ljubav prema Chloé, također je povezana s Parizom – ali taj duh je ostao sa mnom čak i kad sam radila na drugim mjestima. Kad sam radila u Saint Laurentu, ponekad bih nešto predložila Anthonyju [Vaccarello], a on bi rekao: „Oh, ne – ovo je jednostavno previše ženstveno; previše je nježno. Sačuvaj to za Chloé!”

To suučesništvo, čak i prijateljstvo, stvarno je tu od početka, kada je Gaby Aghion osnovala Chloé u kasnim 50-ima, zar ne?

Kad je Gaby pokrenula Chloé, definitivno se radilo o osnaživanju žena – iako je, naravno, osnaživanje žena prije pedeset godina izgledalo drugačije nego što izgleda danas. Bila je jedna od rijetkih žena koje su tada imale hrabrosti pokrenuti modni posao. Bilo je tu mnogo poznatih muškaraca u Parizu, modnih dizajnera, a silueta je izgledala vrlo drugačije – vrlo isklesano i vrlo strukturirano. Ona je bila netko tko je rekao: „Znate što? Želim dati odjeći lakoću i slobodu tako da možete raditi u njoj, možete živjeti život u njoj, jer imate što raditi.“ Radila je, a kad radiš, želiš biti opušten; želiš se moći kretati.

Bila je puno ispred svog vremena.

Bila je pionirka – prva koja je napravila konfekcijsko odijelo, ali to nikada nije bilo pravilno komunicirano. A taj osjećaj oslobođenja i ta ideja slobode još uvijek je relevantna za ono što radimo. Jer danas, naravno, žene – barem u našem zapadnom svijetu – mogu biti što god žele, hvala Bogu, i raditi ono za što osjećaju strast, i imaju jednaka prava. Naravno, mislim da ako to dovedete u kontekst, recimo, ove industrije, jer ovo je trenutno neka vrsta razgovora oko ženskih kreativnih direktorica, mislim da na kraju dana talent i vještina ne ovise o rodu.

Vaše je imenovanje najavljeno kad smo vidjeli gomilu drugih kreativnih direktora — redom muškaraca — koji su imenovani, a razumljivo je da se govori o neravnoteži u industriji.

Nije nužno da smo danas ograničeni svojim spolom, ali mislim da se žene — osobito u naprednijoj fazi svoje karijere — suočavaju s dodatnim izazovima s kojima se muški dizajneri ne suočavaju. Taj trenutak u kojem ćete odlučiti želite li obitelj ili ne više će utjecati na karijeru žene nego na karijeru muškarca.

Karl je godinama vodio kuću, ali Chloé se tijekom većeg dijela svoje povijesti bavila ženskom perspektivom i time što žene žele nositi. To je postalo dijelom narativa o nedostatku žena koje preuzimaju ovako visoke pozicije —gdje je danas ženska perspektiva?

Da, da: voljela bih vidjeti još nekoliko ženskih stajališta – puno pričamo o ženstvenosti, ali u konačnici, što je moderna ženstvenost danas? Za mene je to povezano sa ženskom energijom, tvojim ženskim ja, s autentičnosti i vjerovanju vlastitoj intuiciji. Voljela bih da je toga više. Ponekad se osjećate kao da su žene o kojima se govori još uvijek kao žene iz mašte, neki objekti koji su sve udaljeniji – kao neka ideja o ženi, recimo.

Mijenjajući taktiku na trenutak, želio bih se vratiti na povijest Chloé—točnije na vaše omiljene kolekcije—koje su to?

[Smijeh] Između 1975. i 1979. bilo je nekoliko zaista nevjerojatnih Karlovih kolekcija koje obožavam. U novije vrijeme, rekla bih proljeće/ljeto 2003. i proljeće/ljeto 2004. od Phoebe, te jesen/zima 2009. od Hannah [MacGibbon]. I svidjela mi se kolekcija proljeće/ljeto 2015. kad sam bila tamo s Claire Waight Keller. Također, proljeće 2003. imalo je upadljivu ogrlicu od srebrnih latica koja je bila spojena na majicu kratkih rukava i to je zapravo bio prvi dizajnerski komad koji sam ikada kupila u životu—na rasprodaji uzoraka za zaposlenike Chloé.

Kad smo već kod vaše odjeće, čuo sam da imate nevjerojatnu arhivu vintage bluza. Je li ovo što nosite dio toga?

Ova je stara, bez imena, bez oznake. Kupila sam je jer mi je divan ovaj džep, volumen, mali jastučići za ramena – ali da, skupljam bluze. Vjerojatno imam njih 600, 700.

Wow! Jesu li sve kod vas doma?

Da—organizirane po bojama. Počinju s bijelom i prljavo bijelom, a zatim prelaze na bež i svijetle tonove.

Nosite li ih sve?

Nosim oko 80 posto. Neke su jednostavno pretjerane, ili prekomplicirane, ili previše poderane—ali ja volim bluze! Ako postoji nešto što je jako Chloé, onda je to bluza.

Nedavna izložba Chloé u Židovskom muzeju u New Yorku imala je cijeli zid nevjerojatnih bluza  kuće iz raznih desetljeća. I da razgovaramo još malo o povijesti, želio bih vas pitati o Karlu, pogotovo jer vidim neke slike iz njegovog vremena na zidu ureda. Spomenuli ste kad smo počeli razgovarati da je on bio veliki razlog zašto ste se zaljubili u Chloé.

Presudno, temeljno razdoblje bilo je Karlovo doba. Volim gledati što je radio u kasnim 70-ima kada je stvarno eksperimentirao s lakoćom ženstvenosti, unoseći pokret, lakoću i fluidnost. Uvijek se vraćam na to. Proučavam svaku zbirku. Bio je vrlo talentiran za izradu zamršenijih ukrasa, ali također je radio na nevjerojatnim siluetama odijela i outweara. Godine od 1977. do 1979. bile su presudne za oblikovanje najprepoznatljivijih Chloé lookova —i sve što je učinjeno nakon toga nekako seže u to razdoblje kada je on bio tamo.

Stella [McCartney, kreativna direktorica od 1997. do 2001.] i Phoebe doista su im se vratile – posebice Phoebe, ali naravno na nov način. Rane 2000-e, koje su također bile vrlo važno i relevantno razdoblje u povijesti Chloé, dale su im modernu injekciju koja je stvarno odražavala tu generaciju žena – modernije i optimističnije i malo seksipilnije i blistavije. Karl je također zrcalo svoje generacije – jednom je u intervjuu rekao da je za Chloé gledao što nose mlade žene na ulici. Njegova Chloé govorila je o sadašnjosti i onome što će uslijediti.

Dakle, moramo razgovarati o vašem sljedećem, ili točnije, vašem prvom radu za kuću, Chloé pre-fall, koji će biti predstavljen nakon što vidimo vašu debitantsku modnu reviju. Možete li mi malo govoriti o predkolekciji, u smislu onoga što ste njome htjeli uspostaviti? Nitko je još nije stvarno vidio, i bez želje da odam puno, jako mi se svidio način na koji ste radili s kontradiktornim elementima Chloé: tvrdo i meko, utilitarno i hiperdelikatno – prozirne haljine, ogrtači, super-visoke čizme, traperice visokog struka, velika mekana torba lišena brendinga…

Predstavili smo je u prosincu ključnim klijentima – držali smo je vrlo intimnom jer sam željela da ta kolekcija bude intuitivan početak moje Chloé, s odjećom koja je bila usidrena u vrlo iskrenoj ideji stvarnosti. Govoreći konkretno o odjeći, željela sam novi početak u smislu lakoće, pokreta, snažne igre proporcija, izvrsnih vanjskih komada odjeće – bezvremenskih i kultnih komada garderobe koji su prepoznatljivi za Chloé. Kod predkolekcije, nije se radilo o pojedinačnom radu na komadima i kategorijama. Proces dizajna uvijek započinjem uključivanjem svega u look – stilizirajući kolekciju s različitim elementima i gradeći virtualni line-up sa svime, ne samo ready to wear: s torbama, dodacima, nakitom, remenjem – svime. To je vrlo holistički pristup.

Hoće li se predjesenska kolekcija odraziti na vašu kolekciju za jesen 2024., vašu debitantsku modnu reviju?

Revijalna kolekcija će svakako biti evolucija predkolekcije. Postoje određeni lookovi i elementi koje ćemo gurnuti u kontekst showa, tako da definitivno postoji jaka veza između te dvije kolekcije.

A kada biste morali opisati taj debi na pisti u pet riječi, koje bi one bile?

Chloé, Chloé, Chloé, Chloé, Chloé!

Dobar odgovor! Isprobavate li s timom odjeću kao što su to činili u kući kad ste tek počeli raditi u kući?

Isprobavamo sve samo kako bismo dobili vlastiti osjećaj. Uvijek pitam žene oko sebe: „Biste li to odjenule?“, a ako je odgovor „ne“, to je ne. Uvijek postoji takva vrsta provjere. Mislim da je zato predkolekcija dobra za početak, jer nemate pritisak velike poruke koju nosi revija —već je naglasak samo na odjeći.

Spomenuli ste torbe. Kad smo vas fotografirali za izdanje za ožujak 2024., dobili smo naš prvi — zapravo naš jedini! — pogled na ono što ste radili po pitanju dizajna. Nosili ste novu Camera Bag iz svoje predjesenske kolekcije, s kožnim balonerom iz iste kolekcije. S obzirom na to da je Paddington tako velik dio priče o it torbi — i još veći uspjeh za kuću — što mislite o njima?

Iznimno su važne — jer opet, ne radi se o stavljanju u kategorije. Za mene torbe, dodaci, kožni kaputi, bluze – sve i u realnosti mora dobro stajati zajedno. Kada radim na lookovima, odmah integriram torbe: namjeru, funkciju, stav, proporciju. Ono što je bilo prilično jedinstveno u uspjehu Chloé torbi bilo je to što nisu imale logotipe – nikada nisu bile „dragocjeni predmeti“. Uvijek mekane, u biljnoj koži, s netretiranom zrnastom patinom. Stare jako dobro. Sviđa mi se ova nova savršena konjak nijansa koju smo napravili, a za koju nam je trebalo nekoliko testiranja da bismo je ispravili. Ali važno je da se naše torbe ne bojite staviti na pod dok sjedite u kafiću. Radimo ažuriranu verziju torbe Paraty, jer sam htjela ponovno predstaviti kultnu torbu iz prošlosti, ažuritati ju —napraviti facelifting. Super je chic.

Očito je reći, ali vaša nova uloga nadilazi dizajn: morate oslikati širu sliku svijeta.

Apsolutno. Moda se posljednjih godina radikalno promijenila, a to je redefiniralo i ulogu kreativnog direktora. Ne radi se samo o odjeći: morate razmišljati o svemu – o svojoj zajednici, o ženama koje utjelovljuju brend, o tome s kim želite razgovarati i kako želite razgovarati s njima – u pristupu od 360 stupnjeva. Brendovi su postali kulturne platforme, a naši su potrošači i klijenti mnogo informiraniji — od modnih brendova ili modnih kuća očekuju mnogo više nego što su prije. Imamo odgovornost biti krajnje autentični i pošteni. Pravi put naprijed za nas nije biti glasan ili biti posvuda i razgovarati sa svima i raditi sve. Više je činiti ono što smatramo ispravnim—i opet, to se svodi na intuiciju.

Dva aspekta tog „građenja“ univerzuma: Napravili ste teaser kampanju s ženama različite dobi koje su imale veze s kućom, i čini se da – posebno nakon vaših ranijih komentara o vašoj majci – osporavate ideju da je kuća samo okrenuta mladima; da se ta poznata Chloé djevojka na koju mislimo mijenja…

Ideja o Chloé djevojci bila je snažna priča u cijeloj kući: Postojao je brend, a onda je tu bila i djevojka. Mogla sam se s tim poistovjetiti kad sam imala 20 godina, ali ona je evoluirala – nije više samo to. To ne znači da ideja o djevojci Chloé nije još uvijek relevantna, ali ta Chloé djevojka i Chloé žena koegzistiraju—i to mogu jer na kraju krajeva, radi se više o mladenačkom duhu nego o dobi. Radi se o tome da imate taj duh u svom umu i srcu, bez obzira na to koliko godina imate.

Čini se da je upravo to bio slučaj u kampanji, gdje ste pronašli mjesto za posve nove modele, ali i za nekoga poput Jerry Hall.

Željela sam se vratiti unazad kako bih pronašla ikonske žene, muze i lica iz povijesti kuće, pa smo vratili Jerry Hall, koja je bila muza Karla dok je bio u Chloé. (Ispričala mi je najluđe priče kad smo je upoznali—off-the-record priče, jer su tada svi izlazili jedni s drugima). Živjela je u Karlovom stanu, bila je dio tog bliskog kruga prijatelja, i bila mu je velika inspiracija.

Još jedna žena koju sam željela vratiti bila je Jessica Miller [koja je bila dio proljetne kampanje 2004.]. Jessica je slobodnog duha u srcu—ona doista utjelovljuje Chloé ženu jer je izuzetno topla i suosjećajna, zabavna i seksi, i ona to osjeća. Ima vibru – ima tu energiju, malo drskosti.

Tu je i Natalia Vodianova, koja je bila iznimno mlada kad je prvi put radila za kuću—mislim da je Chloé bila jedna od prvih revija koje je nosila. Zaista je slijedila svoje snove: ona je majka i čini nevjerojatan posao sa svojom dobrotvornom organizacijom. I doveli smo Liyu Kebede, a potom i nekoliko novih lica, poput Kristin Lindseth, koja više predstavlja današnju Chloé generaciju.

Sve su one nevjerojatne žene. Dođu na set i osjetite pravu povezanost. Suvi Kopponen, koja će sudjelovati u drugoj kampanji koju smo upravo snimili, ušla je i rekla: „O moj Bože – Chloé je uvijek bila moj omiljeni posao, jer smo se jako zabavljali. Bilo je tako lijepo i tako nježno, i svima je bilo stalo – bila je to tako ženska kuća.“

Druga stvar koja je važan dio narativa kuće je njezina posvećenost održivosti, kao i njezin B Corp status, što je veliko postignuće.

Naslijedila sam to od Gabriele [Hearst, kreativna direktorica od 2020. do 2023.], i iznimno sam ponosna što jesam—iznimno je važno napredovati. Bilo je to nevjerojatno postignuće i zahtijevalo je puno rada, i stvarno je ukorijenjeno u svaki pojedini aspekt poslovanja, pa je moja odgovornost da nastavim tu evoluciju. Na primjer, kada biramo tkanine, pazimo da koristimo tkanine koje imaju čim manji utjecaj na okoliš — ili ako postoji nešto što tražimo za određeni look, ali ne možemo pronaći low-impact verziju, surađujem s odjelom za tkanine kako bi razvili tkaninu na način da ima što manji utjecaj na okoliš. Puno razmišljamo o tome. To je 100% ukorijenjeno u način na koji radimo. Tvornice s kojima radimo poštuju naše vrijednosti, naše standarde i to je nešto što se provjerava svaki dan i svake sezone—unutar kuće shvaćamo tu temu vrlo ozbiljno. Danas se to mora podrazumijevati.

Znam, Chemena, da ste uzeli malo slobodnog vremena prije nego što ste počeli s Chloé. S obitelji ste živjeli u Kaliforniji. Kako je to bilo?

Los Angeles daje ogroman osjećaj slobode i ima snažnu umjetničku energiju, ali morate tamo živjeti da biste to razumjeli. Nije isto kao kad odsjednete u Sunset Toweru ili Chateau Marmontu i mislite da ste u LA-u – počnete ga upoznavati kad se zbližite sa susjedima, djeca vam krenu u školu i više ste povezani – rekli bi Francuzi de la vie quotidienne: kad se dogodi svakodnevni život. I onda se puno voziš, pa slušaš puno glazbe. Živjeli smo u Laguna Beachu, 45 minuta udaljenom od oceana: probudiš se jako rano uz ovo nevjerojatno svjetlo, ideš prilično rano spavati i odvojen si od Europe zbog vremenske razlike—u 14 sati više nema poruka, nema više e-mailova, veza se prekida.

Mislim da postoji nešto vrlo Chloé u ovom kalifornijskom načinu razmišljanja. Naravno, kod Chloé uvijek postoji ta francuska sofisticiranost i profinjenost — ukorijenjena je u Parizu — ali drugi dio moje priče uvijek će biti ta sloboda i „nedovršenost“ koju volim kod Chloé djevojke: ona nije savršena, a ta nedovršenost je ukorijenjena u činjenici da sam ne samo provela godinu dana u LA-u, nego sam prije toga, u svojim tinejdžerskim godinama, živjela tamo četiri godine. Bila je to jedna od mojih najvećih inspiracija svih vremena: ova senzualnost koja je povezana s prirodom, i prirodnom ljepotom, kosom, kožom i suncem, i ovom obalnom utopijom.

Zato volim gledati sve te fotografe iz 70-ih kao što su Hugh Holland, Mimi Plumb—svi koji su snimali kulturu mladih u 70-ima. Kako smo ondje proveli prošlu godinu, sve moje početne inspiracije su ukorijenjene u tom desetljeću… I imala sam vremena više istražiti, jer obično si tamo samo nekoliko tjedana i onda se vratiš. Također sam ponovno gledala meni omiljene filmove svih vremena, npr. Great Expectations s Ethanom Hawkeom i Gwyneth Paltrow ili Heat s Robertom De Nirom—ne znam zašto sam opsjednuta tim filmom, ali volim njegov soundtrack—ili Virgin Suicides. Volim Coppolinu žensku perspektivu. To što sam bila tamo gurnulo me u pravi mindset za ovo putovanje koje je započelo kada sam stigla u Pariz.

I vjerojatno je lijepo biti u gradu koji ne teži tome da bude dio modnog svijeta, kada se spremate vratiti mu se.

Znate što je tako nevjerojatno u LA-u? Nema osuđivanja – ljudi jednostavno rade što god žele. Nose što god žele, ne razmišljaju s kim će se susresti ili što već. I to mi se sviđa—sviđa mi se što je tako slobodno, i zato mislim da sam tamo mogala biti stvarno produktivna.

Povratak također znači da nakon bivanja iza kulisa, ulazite na središnju pozornicu. Pretpostavljam da te ništa ne priprema na to osim da to stvarno učiniš, ali kakav je osjećaj, ako pitanje nije blesavo?

Još uvijek je vrlo apstraktno. Stvarno, iskreno, nisam puno razmišljala o tome. Možda pomalo imam stav, „Oh, razgovarajmo o tome kasnije“, jer se osjećam kao da sam bila toliko zauzeta dolaskom ovamo, restrukturiranjem svega, radom na izdavanju predkolekcije, radom na izložbi u nekoliko tjedana. Bila sam toliko zauzeta da je ovo pitanje bilo pomalo potisnuto u mojim mislima—ali od stažistice do kreativne direktorice, stvarno sam voljela svaki korak na tom putu. I možete pitati sve koji su ikada radili sa mnom, uvijek sam bila prilično otvorena o svojoj ljubavi prema Chloé—uvijek sam govorila koliko volim brend i njegovu povijest.

Stoga se čini čudno, ali i prirodno na neki način, jer sam već tri puta prošla kroz ta vrata — već sam radila u ovoj sobi za fittinge prije deset godina s Claire, a upravo sam ove subote dovela svoju djecu ovamo jer su htjeli doći sa mnom na posao, a pošto je bio vikend, nije bilo nikoga. Rekla sam: „To je tako ludo: prije deset godina sam radila u toj sobi s Claireinim timom, a sada, godinama kasnije po njoj trčkaraju moja djeca.“

Posljednja stvar, Chemena – a to je iskrsnulo dok sam razgovarao s nekoliko mojih kolega s Vogue Runwaya koji uvijek drže prst na pulsu: oni osjećaju da je vrijeme za povratak boho stila. Što mislite o tome, budući da je boho također bio veliki dio vibre Chloé kada ste prvi put stigli u kuću?

Znate od čega mislim da to dolazi? Mislim da postoji ta žudnja za nesavršenošću i slobodom, mekoćom i pokretom, a kada pogledate povijest, to je ukorijenjeno u 70-ima, kada su se ljudi htjeli osloboditi konvencija i tradicionalnog lifestylea i seksualnosti. U modnom smislu, u nekom je trenutku boho bio pretjerano korišten; prošao je svoj vrhunac i postao je stvarno komercijalan. Industrija se umorila od toga i nestao je—ali to je zanimljivo pitanje, jer ova žudnja za tim dolazi iz želje da se još jednom osjeti taj duh. Ponovno je došao trenutak za to: ljudi žele biti ono što jesu, živjeti onako kako žive – sami definirati svoj život.

Toliko se toga događa u svijetu — toliko grubosti i ružnoće — i mislim da postoji ta čežnja za onime što Francuzi zovu douceur— Ne želim reći mekoćom, jer na engleskom ne zvuči kako treba. To je francusko značenje riječi douceur, što znači da ljudi čeznu za nečim što je nekako toplo, meko i douce, da ljudi žele ljepotu. To je nešto što je važno da moja Chloé prikaže. Na kraju dana, morate blokirati buku kada preuzmete ogromnu ulogu kao što je ova i jednostavno činiti ono što vama odgovara.