Razgovarali smo sa Celeste Dalla Porta, zvijezdom novog Sorrentinovog filma

Filmove Paola Sorrentina ne morate voljeti, ne morate poznavati, ne morate razumijeti, ali ih morate – gledati. Estetika Paola Sorrentina odavno je postala sinonim za filmsku raskoš koja spaja visoku umjetnost i duboke ljudske teme. Njegovi filmovi odišu melankolijom, humorom i neodoljivim vizualnim hipnotičkim slikama, čime uspijeva ispričati priče koje su intimne, ali istovremeno univerzalne. Njegov najnoviji naslov, film Parthenope, savršeno se uklapa u ovaj prepoznatljivi stil, a središte filma jest Celeste Della Porta, mlada talijanska glumica koja je svojom izvedbom ostavila sjajan dojam, kako  na kritiku tako i na publiku.

Celeste Dalla Porta rođena je 1997. godine u lombardijskom gradu Monzi, a iza nje zapažene su uloge u serijama Red Mirror i Beyond Passion. Iako je njezina karijera tek u usponu, već je stekla značajnu prepoznatljivost i pohvale za svoj talent. No glavna uloga u Sorrentinovom coming-of-age filmu Parthenope njezina je najvažnija uloga do sada, ono što bismo sasvim sigurno mogli nazvati karijernom prekretnicom. Smješten u Capri i Napulj tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, film istražuje teme identiteta, emancipacije i ljubavi. Dijeleći ime s legendarnom napuljskom sirenom čiji je glas mogao očarati svakoga tko ga je čuo, Dalla Porta utjelovljuje lik mlade žene koja kroz svoje unutarnje borbe i vanjske izazove dolazi do trenutka kada konačno pronalazi vlastitu snagu i samostalnost. Riječ je o iznimno složenoj ulozi koja spaja ranjivost i snagu, a upravo kroz ovu briljantnu izvedbu Dalla Porta je zasjala u punom sjaju, dodatno učvrstivši svoj status kao jedne od najperspektivnijih filmskih zvijezda.

Film je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu, a na Danima italijanskog filma, održanima ovog prosinca u Beogradu doživio je svoju regionalnu premijeru i odmah izazvao oduševljenje. Tamo sam razgovarala sa Celeste o njezinom radu sa Sorrentinom, iskustvu rada na ovom filmu te o izazovima i ljepoti glumačkog poziva.

Paolo Sorrentino je (opet) kreirao prekrasnu i duboko romantičnu priču o jednom cijelom životu. Koliko je bilo uzbudljivo kada ste saznali da ste dobili ulogu? Možete li nas provesti kroz proces, od čitanja scenarija po prvi put do snimanja i suradnje sa slavnim režiserom i glumcima?

Moram istaknuti da je u cijelom procesu najvažnija – emocija. Radili smo mnogo proba za ovaj film i nakon svih silnih proba Paolo me zamolio da surađujem s njim i kao podrška u pronalasku ostalih uloga. To je bio vrlo dug period… I kada mi je rekao da ću glavnu ulogu igrati ja (pomalo sam to naslućivala), emocija koju sam osjetila bila je mješavina olakšanja, jer sam osjećala da je to nešto što trebam učiniti, i, naravno, velike podrške, jer zapravo nikad ne očekujete takvo nešto. Čak sam svojevremeno sumnjala hoće li me na kraju odabrati, a kad je to učinio, osjetila sam olakšanje, ali i svojevrsnu zbunjenost, jer je to nešto što nikad ne očekujete u životu. Nakon te zbunjenosti, osjetila sam strah zbog odgovornosti koju nosi igranje tako ozbiljne uloge.

Parthenope je žena koja nosi ime svog grada. Je li ona sirena ili mit? Kako biste je opisali?

Ne mislim da je ona ni sirena, ni mit, već žena rođena kasnih 60-ih, a pratimo je sve do 2023., tako da je ona prava žena. To je bio savjet koji mi je Paolo dao – da igram ovaj lik bez vezivanja uz mit. Sirena je mit, ali ne mislim da je ona sirena, niti mit.

Film je potpuno opsjednut ljepotom, pričom o ženi za kojom svaki muškarac poludi. Koliko ste duboko zaronili u ta osjećanja, u te stvorene emocije?

U ovom filmu ljepota nije samo fizička, već duboko emocionalna. Parthenope nije samo žena za kojom muškarci polude, ona je simbol unutarnje snage i strasti, koja se očituje kroz njenu sposobnost da emocionalno zarazi sve oko sebe. Iako sam se trudila zaroniti u te emocije, važno je bilo ostati vjerni stvarnoj ženstvenosti, koja nije samo u tome kako izgleda, već i u tome kako osjeća i kako njezina prisutnost utječe na svijet oko nje. Bilo je to duboko istraživanje ljudskih emocija, strahova i želja.

Ovaj film nazivaju ženskom epikom, ali budući da ne vidim heroizam u njemu, ipak je pun strasti. Koliku ulogu strast igra u vašem privatnom životu? Morate li biti strastveni prema određenim stvarima da biste se u njih posvetili? Ili više volite stvarati je sami?

Da, naravno, strast je važna; strast nas zapravo vodi u određene izbore koje donosimo i gura nas naprijed. Mora li osjetiti strast da bi se odlučila na nešto, ili ima strast prema samoj sebi? Pa, da. Ne znam kako to objasniti, ali tako je.

Možete li nam reći kako je bilo raditi ne samo sa Sorrentinom, već i glumiti, raditi uz Stefaniu Sandrelli i Garyja Oldmana? Koliko su vas impresionirali?

Čast je raditi s velikim glumcima i ljudima poput njih. Gledala sam ih kao učitelje, i imati priliku raditi s njima izbliza omogućilo mi je da ih promatram i stalno učim od njih. To iskustvo mi je bilo vrlo važno. Dalo mi je, otvorilo nove percepcije i perspektive u radu.

Ovaj film je putovanje samootkrivanja, ljubavi i čežnje. Imamo li takva putovanja u stvarnom životu, ili su moguća samo u filmovima?

Mislim da takva putovanja svakako postoje u stvarnom životu, iako ih ponekad doživljavamo na mnogo tiši, intimniji način nego što bi to film mogao prikazati. Film Parthenope istražuje duboke emocije, ali mislim da se svatko od nas može povezati s tom potragom za samootkrivanjem i ljubavlju, jer svi mi, u nekom trenutku života, prolazimo kroz slična iskustva. Iako u stvarnom životu nije uvijek toliko dramatično, mislim da su ti trenuci čežnje i introspekcije uvijek prisutni u našim životima, na svoj način.

Napulj nije samo lokacija, ovaj grad je poput uloge u filmu. Povezujete li se s njim? Što biste željeli da osjetimo u Napulju, a što je karakteristično samo za to mjesto?

Napulj je grad s kojim sam duboko povezana, zahvaljujući ovoj ulozi koja mi je omogućila da ga doista otkrijem, upoznam i osjetim svaki njegov kutak. To je grad koji vas prihvaća s otvorenim rukama, grad u kojem se spajaju brojni elementi, kako prirodni, tako i morfološki.

Napulj je grad koji ima svoju posebnu magiju, nešto što je teško opisati riječima. Kroz ovu ulogu i iskustvo snimanja, stekla sam priliku zaroniti u njegovu dušu i upoznati ga na potpuno novoj razini. On je grad koji vas grli, bez obzira odakle dolazite, s mnogim jedinstvenim karakteristikama – vulkan koji gotovo poput srca kuca pod gradom, more koje ga okružuje, i zrak koji nosi specifičnu energiju. Kao lučki grad, Napulj ima bogatu povijest kulturnih razmjena, a te različite slojeve utjecaja možete osjetiti na svakom koraku.

Imate li idole, uzore? S kim biste voljeli raditi u budućnosti?

Stvarno mi se sviđa redateljica Alice Rohrwacher, ima vrlo zanimljiv pogled na svijet, i voljela bih surađivati s njom na filmu, jer su njezini filmovi vrlo, vrlo zanimljivi. Ako još niste, pogledajte filmove La Chimera i Futura. Njezin kratki igrani film Le pupille bio je nominiran i za Oscara.

U blagdanskom smo ozračju i razdoblju… Imate li omiljeni europski blagdan, ako da, koji je to? 

Stvarno jako volim Božić, jer sam rođena 24. prosinca, pa je za mene to poput dodatnog blagdana. Uvijek mi je to bila jedna od najljepših stvari u životu.

I na kraju, recite nam što je najljepša stvar koju ste vidjeli ili doživjeli?

Najljepša stvar u mome životu je to što zapravo imam priliku biti – glumica. To je stvarno najljepše.

Photo: Katarina Šoškić
Makeup: Marija Stošić
Dress: Dragana Ognjenović
Creative direction: Filip Koludrović
Production: Marita Bobelj