Fenomen filma koji je prestigao Barbie i Oppenheimer

Paola Cortellesi je talijanska režiserka čije ime definitivno treba zapamtiti. Naime, njenom filmu je pošlo za rukom nešto što je rijetko kome uspjelo. Prošlog ljeta, u sveopćoj Barbiehammer pomami, njezin film C’è ancora domani je u Italiji srušio rekorde na kino blagajnama. Čak je prema nekim podacima prestigao i kultni film La vita è bella koji još od 1997. drži prvo mjesto prema prodanim ulaznicama u kinima.

C’è ancora domani 

Film C’è ancora domani je svjetsku premijeru imao prošlog ljeta na Rome Film Festival gdje je očarao publiku i osvojio čak tri prestižne nagrade, uključujući i nagradu publike. I nakon toga ne prestaje osvajati. U prva tri tjedna kako je pušten u kino distribuciju pogledalo ga je 1.8 milijuna gledatelja, uprihodivši skoro 13 milijuna eura. Ove brojke su potvrdile poziciju filma kao najlukrativniji talijanski film svih vremena. Još impresivnije su kada osvijestimo da je sniman u doba lockdowna i da je ekipa filma uspjela premostiti sve prepreke i izazove koje je početak covid pandemije nametnuo kreativnim industrijama.

Film donosi priču o Deliji, kućanici koja se brine o suprugu Ivanu, njihovo troje djece i svekru Ottorinu, a uz to obavlja sitne honorarne poslove. Ivano je pak neprikosnoveni gospodar obitelji koji zarađuje jedva dovoljno za osigurati krov nad glavom, no ima potrebu stalno podsjećati tko je hranitelj obitelji, ponekad ružnim riječima, a nekad uz pomoć remena. Delija obiteljsku situaciju pokorno prihvaća pokušavajući djeci osigurati što bolji život, a najveća joj je želja udaja kćerke Marcelle za dobrog i plemenitog supruga. Međutim, kada jednoga dana primi misteriozno pismo, počinje kovati neke nove planove. Radnja filma je smještena u Rim, sredinu 1940-ih godina i prigodno je snimljen u crno-bijeloj tehnici. Mislim da se dojam tih 1940-ih time još više potencirao, jer je publika film doživjela kao neorealistični film tog doba, kao da je baš tada snimljen i zbog toga je pogođena autentičnost priče i njezinog doživljaja.

Photo: C’è ancora domani

Koja je tajna popularnosti filma? Cortellesi je u nekoliko intervjua talijanskim medijima izjavila da je i sama iznenađena s popularnošću filma, no izgleda da je i ona prihvatila činjenicu odličnog spoja humorne drame, teme i trenutka. Naime, godina u kojoj je radnja filma smještena, 1946., je godina kada su Talijanke izborile pravo glasa s kojim je na referendumu napuštena monarhija 2. lipnja iste godine.

Cortellesi je naumila snimiti film inspiriran pričom njezine bake, pričom iz prve ruke, kako bi se publika osvijestila da živi u duboko ukorijenjenom patrijarhatu. Kroz humor je direktno dirnula u živac Talijana, živac patrijarhata i mačizma koji je duboko ukorijenjen u talijansko društvo i prema reakcijama publike je bilo evidentno da svatko nalazi djelić povijesti (a i sadašnjosti!) u priči koju su upravo pogledali. Film je momentalno nakon projekcija izazivao i poticao debate i rasprave te je tema nekako živjela sama od sebe, nije je se nikako moglo zatomiti, ugasiti. A pod ovime mislim – doslovno. Nakon projekcija su ljudi pričali o filmu na način da bi ispred nekoliko stotina stranaca imali potrebu podijeliti svoju priču, djelić priče svoje obitelji i poziciji žene u njoj. U tom trenutku kino dvorana je postajala sigurno mjesto, sigurno okruženje, gdje se takve priče pričaju, i to je stvarno velika stvar.

Posebno u kontekstu femicida počinjenog u studenom prošle godine kada je ubijena Giulia Cecchettin što je izazvalo tisuće i tisuće ljudi na ulice, na prosvjede diljem Italije 25. studenog prošle godine, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Nakon Cecchetininog ubojstva, talijanski parlament odobrio je niz mjera za suzbijanje nasilja nad ženama, uključujući proširenje zaštite za žene u opasnosti i pooštravanje mjera zabrane prilaska i kazni protiv muškaraca koji su krivi za obiteljsko nasilje. Bio je to rijedak prikaz jedinstva vladajućih i oporbenih stranaka. Nešto što se stvarno ne vidi i susreće često u politici.

Photo: C’è ancora domani

Film, u isto vrijeme ovih događanja, kao da je rezonirao s publikom na jednoj drugoj razini. Iako se radi o humorističnom filmu, možda je upravo to ono zbog čega je potaklo publiku na djelovanje, kao da su svi bili na nekoj, ako ništa, podsvjesnoj razini svjesni da humor liječi. Tek kada se narod počne smijati sam sabi, svojim negativnostima, tek tada postoji šansa za njegov oporavak. A kada pomislimo na tradicionalne uloge u obitelji i šovinističko društvo, na žalost, Italija među prvima pada na pamet koliko god se takvo ustrojstvo obitelji i društva na prvu činilo čak i simpatičnim. Romantiziranje tradicije pod cijenu slobode je najgora stvar koja se može desiti društvu, a Cortellesi je s humorom uspjela to ukinuti. Nešto što rijetko kome može poći za rukom. Čini mi se da je našla najbolji recept.

Film je do sada obišao cijeli svijet i gdje god da je prikazan doživio je veliki uspjeh. Sada ćemo ga moći pogledati u Splitu jer s njime završava Festival mediteranskog filma Split, s projekcijom u subotu, 22. lipnja, u 21:15 sati u Ljetnom kinu Bačvice.