Arhitektura ove kuće savršeno odražava kako danas trebamo živjeti

Zadnjih nekoliko mjeseci me neopisivo privlači put u Japan. Privlači me ona spora zen strana Japana, skrivena na otocima, u tihim otočkim muzejima, arhitekturi Tadaa Anda, sjenama, lišću, u tišini koja se otkriva u tradiciji te zemlje. Ne znam je li do mojih godina, i zašto mi paše japanska mirnoća, ali ne planiram stati. Možda sam zato i napisala već tolike tekstove slow livingu u čast, jer znamo da se na usporavanje stalno moramo podsjećati. Kao nastavak tome pronašo me još jedan arhitektonski projekt, Casa Tao.

Povezano: Stručnjaci su nam dali savjete kako urediti kuću u ‘slow living’ stilu, kao na otoku

Za početak: ne idemo u Japan već u Meksiko, zbog čega je luxury barefoot minimalizam ove kuće još vrjedniji. Uvodna rečenica iz teksta arhitekata me odmah dobila: Some houses are not designed – they are remembered. To je taj uvod koji me povukao da saznam koja je posebna priča iza ove obiteljske kuće. “Casa Tao nije nastala iz tehničkog crteža, već iz tihog sjećanja onih koji je nastanjuju”, govore arhitekti iz meksičkog ureda HW STUDIO, koji su je završili ove godine. “To je kuća koja ne nastoji odgovoriti na sliku, već na život. Ili bolje rečeno: na način življenja.”

Photo: Tirso

Kuću je za svoju obitelj dao izgraditi Gustavo, u gradiću gdje je i odrastao – u Puerto Vallarti, mjestu na pacifičkoj obali Meksika gdje sunce i vlaga određuju ritam dana, a hladovina nije slučajnost, već dragocjena vrijednost –  pravi zaklon. “Od početka je kuća trebala prenijeti tu potrebu za skloništem, osamljenošću i svježinom. Koncept sjene nije ovdje shvaćen samo kao fizički fenomen, već i kao emocionalno stanje: obećanje mira, daha, tihe zaštite od bučnog svijeta”, pišu arhitekti. Može li poetičnije? Mislim da ne može. Ova je kuća rezultat dubljih estetskih i kulturnih promišljanja. Što se vidi iz biblioteke vlasnika koja je ispunjena ispunjena posebnim izdanjima autora poput Alberta Campo Baeze, Fan Hoa, Tarkovskog… “Biblioteka otkriva naklonost prema formalnoj jasnoći, osnovnoj geometriji i tihim dvorištima koja razgovaraju s prazninom i svjetlom. Razgovor s njim znači uroniti u pogled otvoren prema svijetu – duboko osjetljiv, a ujedno precizan”, govore arhitekti o vlasniku koji ima široko znanje o filozofiji, arhitekturi, glazbi, fotografiji, “stječe se dojam da mu malo što nije poznato” dodaju ističući razloge zbog kojih kuća djeluje duboko promišljeno, i filmski.

Povezano: 11 mjesta za forest bathing vikend nakon kojeg ćete se osjećati odmorno i regenerirano

Otkud u Meksiku tolika opčinjenost tišinom, jednostavnim linijama i sjenama, pitate se? Gustav i njegova supruga Cynthia su zajedno s dvjema kćerima Milom i Anto, otišli na prvo putovanje u inozemstvo, u Japan. To putovanje ostavilo je neizbrisiv trag u njihovoj mašti: estetika praznine, kompozicijska čistoća, mir sadržan u svakom arhitektonskom gestu. S osmijehom su rekli: “Voljeli bismo osjećati kao da živimo unutar japanskog muzeja.” No nisu mislili na svečanost muzeja kao institucije, već na onaj tip prostora gdje vrijeme usporava, gdje svjetlo lagano filtrira, gdje tišina postaje opipljiva. I dosita, ova je kuća muzej mjesto gdje ne znate biste li samo sjedili i promatrali, ili biste mogli nešto i skuhati. U svakom slučaju što god da činite, činite to usporeno, polagano, uzemljeno. Casa Tao zato savršeno održava kako danas želimo živjeti.

Photo: Cesar Bello

Povezano: Fotografkinja Ivana Vareško nas upoznaje sa sporijom zen stranom Japana

Arhitekti su izbjegli staklene površine koje bi pojačale toplinu. “Umjesto toga, predložili smo koso, ukošeno usmjeren odnos koji omogućuje da se prisutnost trga osjeti, a da se pritom ne bude potpuno izložen jakom suncu.” Spavaće sobe organizirane su oko dvorišta, tražeći tišinu i zrak. “Ovdje se intimnost izražava kroz zatvorenost – ne kao zatočeništvo, već kao unutarnji svijet. Zakrivljeni zid nježno prima posjetitelja, označavajući dobrodošlicu, dok vas drvo pozdravlja poput cvjetnog aranžmana.”

Photo: Gustavo

Kuća ne gleda prema susjedstvu; okreće se prema unutra, poput nekoga tko traži zaklon. No ne zatvara se: otvara se prema nebu, hladovini, trgu. “Sve je raspoređeno tako da život teče sporije, potpunije – otvoreniji nevidljivom”, objašnjavaju arhitekti. Materijalnost je neizbježno taktilna i osjetilna. Bijelina zasljepljuje pod obalnim suncem, dok beton – težak, iskren -upija svjetlo s nježnošću. “To je beton koji postaje topao kroz upotrebu i vrijeme. U tom materijalu svjetlo se ne odbija; ono se smiruje.”

Casa Tao je, u konačnici, arhitektura rođena iz želje da se svijet nastanjuje s većom pažnjom. “To je kuća koja se diskretno povlači i nudi svoje prostore kao atmosfere za kontemplaciju i sjećanje. U njoj stanovanje postaje oblik proučavanja, predaha i zahvalnosti. Svaki kutak poziva na ostanak, ne na prolazak, a svaka sjena je obećanje dobrobiti”, zaključuju arhitekti.