Stvari u kojima se slažem s ekscentričnim milijarderom Bryanom Johnsonom

Prošle godine, netom prije ljeta, održala se velika Longevity konferencija u Madridu. Tamo je, ako ćemo biti iskreni, izraz wellness službeno metamorfirao u izraz longevity, to jest dugovječnost, što mi se učinilo kao zgodan pokušaj hypeanja termina. Temu smo istražili u sljedećem tiskanom broju gdje smo se fokusirali na razne alate, istraživanja i mehanizme koji bi nam tu mogli pomoći. U nadolazećim tjednima i mjesecima, teme od dugovječnosti bile su nam fokus u well-being i beauty kategorijama, jer osim što se pojavljivao sve veći broj istraživanja, interes čitatelja je bio velik. I kao što smo saznali od naših kolega iz Vogue mreže, to su primijetile sve edicije. 

Krajem godine stvar se zakuhala. Riječ “Longevity” odabrana je za riječ godine 2025., kao termin koji će nam na puno polja biti u fokusu. Uz to, na Netflix je, proračunato, sletio dokumentarac Don’t Die: The Man Who Wants to live Forever o aspiraciji Bryana Johnsona da na vlastitom primjeru sazna do kakvog stanja je zapravo moguće dovesti ljudsko tijelo. Možemo li sa 70 godina biti vitalni poput 35-godisnjaka? S obzirom na to da je u samo dvije godine sa svojim punih 47 povratio biološku dobu za čak 6 godina, možda i možemo.

Tko je Bryan Johnson uopće? Prije svega, jedna vrlo specifična i ekscentrična persona. Bryan je, nazovimo ga, patološki poduzetnik. Nekim dijelom i iskrivljač istine, da ne koristim neke teže riječi. Za druge je radio jednom u zivotu, kao srednjoškolac, nakon čega je zaključio da isto nije za njega i krenuo u niz (ne)uspješnih poduzetničkih pothvata. Na sreću za njega, iz toga je izašao kao multimilijunaš. Imovina mu je procijenjena na 400 milijuna dolara, od čega se najviše obogatio na jednoj vrsti sustava za platne transakcije Braintree, kojeg je Paypal akvizirao 2013. za 800 milijuna dolara. Često zaboravi navesti da je to bilo dvije godine nakon što je otišao iz kompanije, ali tko to broji. Kao su-osnivač, pola tog iznosa je spremio na svoj bankovni račun, a to su jedine brojke koje su važne.

Photo: Dustina Giallanza

Sada, što će objasniti većinu njegovih sadašnjih (poduzetničkih) aktivnosti, vlasnik je dvije kompanije, usko povezane s onim što pokušava na svom primjeru – kompanije Kering koja se bavi kreiranjem uređaja za praćenje neuroloških aktivnosti, te OS funda koji investira u kompanije koja se bave znanstvenim i biotehnološkim istraživanjima u najranijim fazama. Takozvani moonshots, ideje toliko daleke i revolucionarne da imaju male šanse da uspiju. Uz to, na svojoj web stranici prodaje razne proizvode za dugovječnost, od maslinovog ulja za 37 dolara do raznih suplemenata od 40 dolara nadalje. Should I say more?

Neću se praviti da mi je nakon odgledanog dokumentarnog filma jasno koje su mu namjere. Osim toga da ulaganje u biotehnologiju budućnosti svakako treba dobar marketing, pa se odlučio žrvovati za hypemana na prvoj fronti. U najmanju ruku radi se čovjeku s neugodno puno novca za današnje vrijeme, s agendom izgraditi najbolju moguću verziju sebe, i uz to, pa… još malo zaraditi. Čini li mi se na trenutke da se radi o nestabilnom pojedincu koji sina koristi za transfuziju plazme, odašilje Patrick Bateman vibru u svom punom smislu i da mu ne bi trebalo davati eter jer pokušava osnovati kult? Čini. Ali onda izgovori neke rečenice koje mi ostavljaju dojam da je puno lucidniji nego što se doima, te da se samo radi o iznimno narcisoidnoj ličnosti s mnogo nesigurnosti (za bilo koju drugu kliničku dijagnozu, nemam diplomu). 

Primjerice, kako je rekao, rad na svom tijelu započeo je nakon što se potpuno izgubio i bio na rubu depresije. Shvatio je da ne može vjerovati svom umu koje ga je tjeralo da sam sebi naudi. “U tom trenutku sam se zapitao otkud dolazi ta autodestruktivnost. I onda mi je postala jasno. Kako očekivati da nam je um zdrav ako je cijeli sustav oko nas urušen, ako našim mozgom upravljaju algoritmi društvenih mreža, ako je neinformiranost dostigla vrhunac? Počeo sam više vjerovati svom tijelu, nego umu”.

Nadalje, kroz dokumentarac ponavlja kako mu je želja dati javnosti apsolutno sve podatke vezane za dulji život na koje naiđe unutar svog, kako ga službeno naziva, Blueprint plana dugovječnosti. Uploada sve najnovije podatke oko svog napretka, svoj režim, što radi, jede, koje suplemente koristi. Primjerice, konzumira preko 60 suplemenata dnevno, prakticira 17-satni fasting period, ne izlaže se suncu, svaki dan vježba u teretani, izlaže se crvenom svjetlu, jede samo povrće i arašide… Naravno, sve te podatke daje kako bi ujedno zaradio i neku provizijicu preko affiliate linka, ali nije da to skriva. Dapače, ponosno to ističe.

Photo: Dustina Giallanza

Ali ono što smatram bitnijim, daje prosječnim osobama uvid u trenutno dostupne tretmane i istraživanja koja produljuju ili potencijalno mogu produljiti život, a kojima se služe bogati. Tako tu saznajemo da već duže vrijeme posežu za transfuzijom plazme, tretman koji se inače koristi za liječenje Parkinsonove i Alzheimera, čisto kako bi sebe održali mladima. Saznajemo za honduraški raj klinika koje se bave neprovjerenim i genetskim istraživanjima jer je od  Hondurasa taj otok dobio poseban pravni status koji to omogućava. Tako je Bryan tu isprobao genetsku terapiju modifikacije gena koja ga potencijalno može učiniti mentalno jačim, fizički snažnijim i biološki mladim. Uz to, testira rampacin, jedini lijek koji dokazano na sisavcima zaustavlja starenje ali jos nije testirano na ljudima. Na stranu to da je njegova firma vrlo vjerojatno jedna od investitora tih kompanija, čak i da se išta od toga pokaže uspješnim, ostaje jedna surova istina – ništa od toga neće biti dostupno prosječnom stanovniku ove planete.

Tu dolazim do naslova i početka ovog teksta – zašto je fokus na dugovječnosti baš sad, s toliko različitih strana i zašto je Bryan toliko tome posvećen? Od Covida je postalo potpuno jasno koliko je naš zdravstveni sustav krhak. A danas, većina resursa zdravstvenog sustava razvijenog svijeta troši se na liječenje bolesti starosti. Što duže živimo, taj postotak će rasti, a bolnice će služiti tome da održavaju nevitalne i nefunkcionalne pojedince na životu što bi moglo dovesti do njegova urušavanja. Postoje samo dva rješenja: izgradnja više bolnica i edukacija više medicinskog osoblja ili naša briga za sebe same. I od tuda dolazi cijela longevity premisa i “trend”. Iza vrlo apokaliptičnog scenarija i stvarne potrebe. Jer ono što čak i Bryan kaže, iz svoje ulickane betonske vile od 1257 kvadrata okružen zelenilom i palmama, sigurno neće patiti bogati.

I sami vidimo i osjećamo kako je konzumeristički sustav trenutno postavljen na način da nam ne oprašta slabosti. “Kako se može očekivati da živimo zdravo, kad na putu s posla prođemo 20 fast foodova, kad nam društvene mreže oduzimaju pažnju u svojoj banalnosti, a algoritmi kroje misli?” Za jednog ekscentrika neobjašnjive agende i s narcisoidnim poremećajem, tada mi zvuči smislenije od 80 % trenutnih svjetskih vođa.

Od kada se sjećam imam love-hate odnos sa svojim tijelom. Odnos koji se nije poboljšavao s godinama, kako su mi mudrije od mene dobronamjerno šaptale na uho, već se samo pogoršavao. Bila sam uvjerena da ću, kad uđem u tridesete, u ogledalu vidjeti Monicu Bellucci, ne Nives /široki bokovi, bez struka, buljave oči/ Bokor. Naravno, to se nije dogodilo, a osjećaj pritiska da budem mršavija verzija sebe savršenije kose, još veći. Toliko fokusirana na vanjštinu, tek sam dolaskom djeteta shvatila koliko zapravo, najviše od svega – želim živjeti. Koliko toga samo moram vidjeti i doživjeti s njome. 

Zašto ne bismo, baš kao Johnson, učinili sebe pokusnim kunićima i  saznali – koliko dugo zapravo možemo živjeti zdravi i vitalni? Jel to stvarno tako loša agenda? Uostalom, taj Squid game života uključuje samo nas, i kao igrače i kao one koji postavljaju zamke. Jedino si ih moramo probati što manje naredati.