Kostimografkinja Bojana Nikitović otkrila nam je što se krije iza kostima najvećih filmskih uspješnica

Kad se svjetla ugase, a boje probude filmsko platno, svaki zvuk, kadar, slika i riječ pa čak i tišina harmonično grade nove svjetove. Od nijemog pogleda koji traje par sekundi „predugo“ do raskošnog pejzaža umotanog u rapsodiju nestvarnih nijansi, sve je u filmu priča – nezamjenjiv djelić slagalice u liniji pripovijedanja. U toj čudesnoj simfoniji filmskog stvaralaštva, kostimografija je priča koja se plete bez riječi. Poput vela koje zaogrne junake u njihove vlastite sudbine, bivajući tako ogrtač njihove duše, kostim je puno više od odjeće. Kao tihi protagonist svake filmske priče, kostimografija je vizualni kôd koji gradi identitete likova oslikavajući njihove strahove, težnje, nadanja, odnose i emocionalna previranja, vodeći gledatelja na nečujno putovanje kroz epohe, društvene slojeve i unutarnje svjetove. Kao saveznik režiji i scenografiji, ona gradi vizualne svjetove bojama, teksturama i siluetama, doprinoseći narativu na način na koji glazba, kamera i dijalog ne mogu. Posve suptilna i kao takva gotovo nevidljiva, ili pak čudnovato raskošna u minucioznoj harmoniji tisuća detalja, dobra kostimografija putokaz je sudbina, ogledalo karaktera filmskih junaka i kist koji priču boji nijansama koje nije bilo moguće ispričati riječima. 

Jedna od takvih raskošnih i zadivljujuće minucioznih kostimografija ona je znanstvenofantastične TV serije Dina: Proročanstvo, čija je prva, od ukupno šest epizoda, ugledala svjetlo dana 17. studenoga ove godine. Dina: Proročanstvo smještena je u univerzum romana Dina koji je 1965. objavio proslavljeni američki autor Frank Herbert. Jedna od najprodavanijih SF priča svih vremena, koja se sastoji od glavnog romana i pet nastavaka, nadahnula je igrani film Davida Lyncha iz 1984., dvije miniserije i dva dosad snimljena dijela filmske trilogije u režiji Denisa Villeneuvea. No Proročanstvo, čija se radnja odvija 10 000 godina prije negoli se plemenita obitelj Atreides nađe u ratu za pustinjski planet Arrakis, ne bazira se na SF djelu Franka Herberta, već na romanu Sestrinstvo Dine iz 2012., koji supotpisuju Frankov sin Brian Herbert i Kevin J. Anderson. Za ovu adaptaciju ključnu ulogu ima i kostimografija, koju potpisuje srpska kostimografkinja svjetskoga glasa Bojana Nikitović, čiji je zadatak bio izgraditi vizualni identitet za junake koji obitavaju u jednom posve novom svijetu. No, osim stilskog elementa, kostimografija u Proročanstvu integralni je dio priče koji nas suptilno vodi kroz igre moći, sudbine, odnose između likova, dinamiku radnje i njihove unutarnje borbe. 

Photo: Penomedia, Moda: Anja Knežević

„Radila sam na zahtjevnim i izazovnim projektima i ranije, ali rad na Proročanstvu je bio posebno složen zato što smo morali kreirati jedan sasvim novi svijet“, započinje svoju priču Nikitović, koja je svoju bogatu karijeru, nakon završetka Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu, na odsjeku za kostim, izgradila na kazališnim daskama. Iako je dugo, od ranog djetinjstva pa sve do konca studija, mislila da će ju put odvesti u smjeru mode, spletom nepredvidljivih životnih okolnosti našla se u kazalištu – i potpuno zaljubila. Od tada do danas kreirala je kostime za stotine baleta i opera, od asistencije u dizajnu kostima za Toscu Luca Bondyja u Metropolitan Operi u New Yorku do kreiranja kostima za operu Figarov pir u Narodnom pozorištu u Beogradu. “Kazalište za mene predstavlja paralelni svijet, svijet u kojem je sve ljepše i bolje. U njemu postoji cijela jedna mala zajednica – tu su postolari, tapetari, krojači – i svi zajedno stvaramo čaroliju. Dugo sam vjerovala da će kazalište biti jedino mjesto na kojem ću raditi”, govori mi smiješeći se. No život je, izgleda, imao drugačije planove. 

Na svjetsku filmsku scenu zakoračila je kaže, poprilično kasno, nakon petnaest godina rada u kazalištu, za koje je već tada dobila brojne nagrade i priznanja. Naoko slučajno, početkom milenija upoznala je proslavljenu talijansku kostimografkinju, danas četverostruku dobitnicu Oscara Milenu Canonero i taj je trenutak, iako su suradnju realizirale nekoliko godina kasnije, za Nikitović označio karijernu prekretnicu. 

“Godinama prije početka naše suradnje pratila sam njezin rad i smatrala je uzorom. Došla je u Beograd raditi na jednom malom filmu, koji na kraju nije niti ugledao svjetlo dana, ali me nastavila pozivati da radim s njom. U početku nisam mogla prihvatiti njezine ponude jer je moj sin bio mali, no nakon tri godine njezina upornog pozivanja pridružila sam joj se na filmu The Life Aquatic”, objašnjava. “Sljedećih osam godina bile smo nerazdvojne. Rad s Milenom bio je za mene poput magisterija, doktorata i još jednog fakulteta. Naučila sam sve što danas znam o filmu i kostimografiji upravo zahvaljujući njoj. Imati priliku učiti od jedne od najvećih kostimografkinja našeg doba bila je nevjerojatna sreća i neprocjenjivo iskustvo”, govori kostimografkinja koja je, unatoč impresivnoj međunarodnoj karijeri, odlučila zadržati svoj dom u Beogradu.

Marija Antoaneta, Sony Pictures

Marija Antoaneta, Sony Pictures

Kad je Canonero 2007. godine za film Sofije Coppole Marija Antoaneta osvojila Oscara za najbolju kostimografiju, Nikitović je bila njezina prva asistentica. “Kostim epohe je predivan, no zahtijeva preciznost i predanost. Pripreme su ključan dio procesa. Kada smo radili na Mariji Antoaneti, internet nije bio toliko bogat informacijama kao što je danas. Reference smo tražili uglavnom u slikarstvu 18. stoljeća, materijale smo fotokopirali i proučavali do najsitnijih detalja”, prisjeća se kostimografkinja dodajući: “Marija Antoaneta je revolucionarna kada je riječ o pristupu kostimu epohe i načinu na koji je interpretiran. Siluete su bile potpuno vjerne 18. stoljeću, ali su kostimi dobili suvremeni modni dodir.” Zajedno su radile na još nekolicini filmskih naslova, kao što su, već spomenuti, The Life Aquatic With Steve Zissou Wesa Andersona i The Wolfman Johna Johnsona. Njihova uspješna suradnja trajala je sve dok Nikitović nije preuzela ulogu glavne kostimografkinje na filmu Roadkill Johna Stockwella. Filmske priče koje je „odijevala“ u svoje minuciozno razrađene kostime nizali su se jedan za drugim. Posljednja u nizu tih maestralnih priča je TV serija Dina: Proročanstvo, čija je kostimografija već nakon prve emitirane epizode ovjenčana samo superlativima, a iduće će godine, nada se, izaći i Desert Warrior, film na kojem je radila 2021., koji je sniman u Saudijskoj Arabiji i odlikuje se podjednako minucioznim kostimima. 

Dina Proročanstvo, Courtesy of HBO

No unatoč epitetima koji, nakon što je zaživjela na ekranima, krase Proročanstvo, osmisliti vizualni identitet priče nije bio nimalo lak zadatak, posebice imamo li na umu snažnu estetiku Denisa Villeneuvea koja se ucrtala u umovima gledatelja. Radnja prati korijene jedne od najvažnijih frakcija u univerzumu, tajanstvenog sestrinstva Bene Gesserit, a iako fiktivno putuje prošlošću, odvija se, u neshvatljivo dalekoj budućnosti. Serija tako biva nostalgičnim podsjetnikom na bogatstvo Herbertova svemira, ali i ambiciozno stvara nove narative i likove. S Tomom Meyerom, scenografom s kojim je surađivala na filmu Papillon te uz blisku koordinaciju s izvršnom producenticom Alison Schapker i redateljima svih epizoda, Nikitović je pronašla estetsko rješenje koje povezuje filmsku viziju i jedinstveni izričaj serije, zadržavajući tako vlastiti identitet. „Bilo je izazovno izbjeći usporedbe s filmovima Denisa Villeneuvea, no popularnost tih filmova je definitivno doprinijela interesu publike“, dodaje. 

Proces stvaranja više od 2000 kostima trajao je godinu dana. Za razliku od drugih projekata, kostimi za Proročanstvo nisu posuđivani ili prilagođavani, već su izrađeni potpuno novi kako bi odgovarali specifičnostima priče. Kreativna radionica sastojala se od odsjeka za kožu, metal, lasersko rezanje, tisak te izradu dekoracija i asesoara. “Na svakom filmskom projektu najdraži mi je dio procesa njegov početak, kada je sve još otvoreno i moguće, kada ideje tek počinju poprimati oblik. Posebno uživam u posjetima velikim tvornicama materijala. Za mene je ključno osjetiti tkaninu pod prstima, promatrati kako pada i kako se ponaša u pokretu. Smatram da je odabir materijala od presudne važnosti jer upravo on određuje kako će kostim na kraju izgledati”, objašnjava mi Bojana dodajući kako je i u Dini veliku pažnju posvetila upravo materijalima. „Neke smo materijale čak i izrađivali sami, što me silno usrećilo. Moji su saradnici često veoma nestrpljivi i žele da odmah krenemo s realizacijom, no ja radije čekam dok nisam u potpunosti zadovoljna materijalom“, govori. Kostimi sestrinstva Bene Gesserit postali su vizualni simbol serije, oslikavajući njihovu mistiku i moć, s posebnim naglaskom na glavnu junakinju Valyu Harkonnen, vođu misterioznog sestrinstva, čiji lik tumači Emily Watson. Kao glavnu inspiraciju za kostime, Nikitović je koristila raznoliku paletu povijesnih referenci – od drevnog Egipta i srednjovjekovnih redovničkih odora do carske japanske mode i silueta europske aristokracije isrednjeg vijeka. Imajući u vidu bogatu tradiciju i povijest naše regije, kao i dekorativnu estetiku naših narodnih nošnji, nisam izdržala, a da ju ne upitam pronalazi li ponekad nadahnuće i u ovom, našem dijelu svijeta. „Da, ali toga najčešće nisam svjesna. Ako neki detalj ili kroj podsjeća na neku referencu vezanu za našu regiju, obično mi na to skrene pažnju netko drugi. To je nešto što naprosto nosimo u sebi i vjerojatno izlazi na površinu potpuno intuitivno“, otkriva mi dok čavrljamo o komentarima koje smo obje pročitale u bespućima interneta. 

Dina Prorčanstvo, Courtesy of HBO

No, uz estetiku, posebnu pažnju posvetila je i funkcionalnosti kostima. „Glumci su bili izuzetno sretni kada su isprobavali kostime na probama, što mi je dalo veliki vjetar u leđa i potvrdu da idem u pravom smjeru“, iskreno kaže Nikitović. Dizajn kostima odražavao je suštinu likova i pratio njihov razvoj kroz radnju serije. Poseban naglasak stavljen je na obitelj Corrino, Constantinea i princezu Inez, čiji životi prolaze kroz značajne prekretnice. „Poanta kostima nije samo u tome da bude privlačan i vizualno zanimljiv, već da na publiku ostavi složeniji dojam o liku, čak i ako toga gledatelji nisu svjesni“, zaključuje Nikitović, ističući da kostimi nisu samo vizualni ukras, već i ključni dio narativnog identiteta. Razmišljajući o dojmu koji kostim ostavlja na publiku, nisam mogla ne pitati ju u kojoj se mjeri razlikuje rad na kazališnom kostimu od onoga za filmski set. “Jako volim kazalište i uvijek mu se rado vraćam. Mislim da u regiji imamo izuzetno bogatu kazališnu scenu s vrhunskim glumcima, i upravo zbog toga mi je pravo zadovoljstvo raditi u kazalištu. Ipak, filmski i kazališni kostimi se značajno razlikuju. U kazalištu nemate mogućnost da kamera zabilježi svaki, i najsitniji, detalj ili teksturu koju ste kreirali. Kada glumac zakorači na scenu, ključan je ukupni dojam – možete sebi dozvoliti određeno „pretjerivanje“ ili dodatno naglašavanje, što na filmu nikada ne biste učinili. S druge strane, na filmu i televiziji imate priliku posvetiti se finim detaljima i, u razgovoru s redateljem i direktorom fotografije, dogovoriti kako će ti detalji biti snimljeni.”

Dina Prorčanstvo, Courtesy of HBO

Upravo ti detalji o kojima govori su ono što nas oduševljava u najnovijim kostimima koji zahtijevaju nevjerojatnu posvećenost i pedantnost koje je cijeli tim uložio kreirajući ih. „Na kostimima za Dinu radilo je oko sto dvadeset ljudi. Postoji čitava jedna grupa ljudi s kojom radim već godinama i u koju imam beskrajno povjerenje. Jedan od njih je moj asistent Srđan Perić, koji je za mene više od asistenta. On je moj oslonac, s njim mogu podijeliti ideje i uvijek pronaći način kako da se one ostvare. Ne postoji nijedan prsten, nijedna ukosnica ili ukras koji nisu izrađeni u našoj radionici. To je zaista velika stvar. Iako ne mogu točno reći koliko smo kostima na kraju ukupno izradili, posebno zato što je svaka od glumica imala po pet identičnih kostima, cijeli proces bio je impresivan. Sjećam se da sam u počecima dolazila u radionicu rano ujutro, prije nego što svi drugi dođu, i razmišljala kakav ću zadatak dati svakome od tih sto dvadeset ljudi.“ Ono što ju posebno veseli je to što je svakom tom detalju, na kojem je tim predano radio mjesecima, tijekom snimanja pridana pažnja kakvu zaslužuje. „Ovaj projekt nije samo moj, on je rezultat truda cijele ekipe, u kojoj svaka osoba doprinosi na svoj način, a ako ću išta s ovog projekta pamtiti, onda je to ljepota zajedničkog stvaranja“, zaključuje kostimografkinja, ostavljajući me s osjećajem da je stvaranje ove serije za tim Bojane Nikitović bilo puno više od dizajniranja kostima. Bila je to ujedinjena želja stotine ljudi da zajedno kreiraju nešto veliko. Recite da sam nepopravljivi romantik, ali nije li zajedništvo zapravo jedino što može kreirati pravu magiju?