Izložba Greetings from Sarajevo u Cukrarni podsjeća na genijalnost studija TRIO

Prvi put sam čula za grupu TRIO dok sam studirala na Akademiji. Na projekciji u predavaonici, pred nama su svijetlile crveno-crno-bijele razglednice iz serije Greetings from Sarajevo/Lijep pozdrav iz Sarajeva, koju je grupa TRIO kreirala 1994. godine, tijekom opsade Sarajeva. Razglednice su postale jedno od najreproduciranijih vizualnih djela tijekom i nakon rata. Aktivnosti ove dizajnerske skupine pratili su The Independent, The Guardian, News Week, Art Press i mnogi drugi. Njihovi radovi izlagani su na brojnim međunarodnim izložbama, a za seriju razglednica dobili su i nagradu ICOGRADA. Prije toga, dizajnirali su prvu naslovnicu za legendarni bend Plavi orkestar, zatim naslovnice albuma za Bijelo Dugme, a Ljubiša Ristić ih je pozvao da dizajniraju vizualni identitet kazališne priredbe YU FEST, koja se održala u Budvi 1987. Dizajnirali su plakate za filmove Kuduz i Kako je propao rock’n’roll , plakat za Sarajevo film festival, a dizajnirali su i surađivali s novinama Globus, Vreme, Mladina, Lica, Dani, Jevrejski bilten itd.

Njihov portfolio uključuje baš sve. Od radova za razne korporativne kampanje, vizualnog identieta Ministarstva unutrašnjih poslova BiH pa sve do uniformi za natjecatelje na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Stoga možete zamisliti moje uzbuđenje kad sam saznala da se u Cukrarni otvara izložba s njihovom serijom razglednica Pozdrav iz Sarajeva. S obzirom na to da je jedan od članova grupe TRIO, Bojan Hadžihalilović, u Ljubljani na otvorenju izložbe, htjela sam iz prve ruke saznati više o nadolazećoj izložbi, kao i o samom radu, nastanku serijala, te njegovim stavovima o dizajnu, povijesti, pa čak i priči iz tog vremena.

Bio je to jedan od onih poziva gdje se osjećaš kao da razgovaraš sa starim poznanikom, iako tu osobu čuješ prvi put. Bojan se javio s druge strane, s tim izvornim sarajevskim naglaskom koji odmah budi sjećanje na autentičnu atmosferu ovog grada i njegovih još divnijih stanovnika. Nisam gubila vrijeme, i odmah sam ga pitala o temi izložbe, u cijelosti posvećenoj ovom ratnom razdoblju, koja na neki način obuhvaća i raspad Jugoslavije te rad i dizajn u tom vremenu. S dizajnom kao prvom ljubavi, nisam mogla ne započeti razgovor komentarom koliko je vrhunski bio dizajn u to vrijeme, i industrijski i grafički. „Nisam nostalgičan za Jugoslavijom, ali jesam za tim vremenima. Sve nam je to bilo toliko normalno, stvarno smo imali osjećaj da živimo u vrlo naprednoj zemlji. Zemlji koja je bila na vrhu svijeta u sportu, dizajnu, umjetnosti, gospodarstvu s tvrtkama koje su bile velike na globalnoj razini. Od Slovenije do Makedonije, svaka republika je bila vrhunska u određenim područjima. Olimpijske igre su također bile svojevrsna potvrda da smo velika zemlja na globalnoj razini.”

Greeting from Sarajevo, Courtesy of Cukrarna

Pokušala sam zamisliti kako je bilo živjeti i raditi u to vrijeme, kao i kasnije, nakon raspada, tijekom rata. Jesu li znali, kad su izdavali razglednice, da sudjeluju u stvaranju vizualnog identiteta određenog razdoblja koje će na neki način biti upisane u dizajnersku povijest Bosne i Hercegovine? „O, ne. Samo smo se dobro zabavljali”, odmah opovrgava moju teoriju. „Ideja je bila napraviti ovaj mali, poznati format kako bismo ga podijelili strancima i novinarima koji su dolazili u Sarajevo. U vrijeme kada smo bili odsječeni od svijeta i nije bilo interneta, željeli smo da bar našu umjetnost ponesu sa sobom u svijet. Tada su se naše razglednice počele pojavljivati ​​u mnogim svjetskim novinama, kao djela umjetnika koji zapravo na vizualan način govore kako je bilo živjeti u opkoljenom Sarajevu.”

Radovi za koje sam oduvijek mislila da su nastali kao neka vrsta kritike društva i političkih događaja zapravo su nastali kao razglednice za slanje prijateljima. Jedina je razlika u tome što su umjesto pisanih riječi, slike cinično pričale priče o svakodnevnom životu. Nisam mogla zaobići ni njegove naslovnice za Mladinu – s obzirom na to koliko je to bilo kontroverzno u to vrijeme (a i sad!), pitala sam se je li se ikada bojao ikakvog političkog progona kao dizajner? Prvo je duboko uzdahnuo, a zatim skromno nastavio.

„Kad radiš takve stvari, misliš da te netko štiti. Ne znam, možda smo bili mladi i glupi ili malo anarhistični, ali uvijek smo mislili da radimo „pravu stvar”

Istovremeno, kao važnu činjenicu ističe da ništa od ovoga ne bi bilo moguće da kao dizajner nije iza sebe imao ljude poput Roberta Botterija, glavnog urednika Mladine, koji zapravo u konačnici snosi cijelu odgovornost. TRIO grupa je od studentskih dana izrasla u jednu od najuspješnijih bosanskohercegovačkih reklamnih agencija, Fabriku. Ili kako to Bojan opisuje, TRIO je ostao u prošlosti, dok se Fabrika okrenula budućnosti. „Nastavljamo raditi svakakve nestašluke ili pasjaluke”, smije se Bojan. No primjećujem da i dalje pokušavaju otvoriti važna pitanja kroz dizajn. „Kada dizajnirate za predstavu ili, recimo, veliki kazališni festival poput MESS-a, možete obojiti cijeli grad nekom vrstom propagande propitujući temu o kojoj se možda neće govoriti. Stoga nikada nismo prestali raditi ono što smo radili kao TRIO.”

Osim toga, Bojan ima i drugu ulogu, naime kao edukator, budući da je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i gostujući predavač na drugim fakultetima. „Ovo je, osim što sam otac, moja omiljena i najčasnija uloga koju mogu imati”, kažemi. „Imati priliku raditi s mladima, voditi ih, pomagati im da budu bolji, to je kao neka vrsta nektara života. Osim toga, stalno smo u dijalogu o dizajnu, umjetnosti, komunikaciji, odgovornosti, što je za mene kao životna mantra, stalna vježba. Volim svoje studente”, kaže mi s entuzijazmom u glasu. „Sve ih osobno poznajem, jer nikad nemamo puno učenika, a najveći izazov za mene je upravo one najbuntovnije ili najapatičnije, probuditi i pripremiti da budu što bolji u svom poslu.” Nastavlja, ponosno nabrajajući njihova postignuća, aktivnosti i događaje koje organiziraju.

„Mislim da smo bili dovoljno glupi da znamo da ne znamo sve i da smo željni učiti nove stvari. Sadašnja generacija se našla usred eksplozije globalnih promjena i pomalo je izgubljena u ovom preopterećenju informacijama. Ali i dalje mislim da su marljiviji nego što smo mi bili, a u nekim aspektima čak i zreliji.”

Imam osjećaj da bismo mogli razgovarati satima da se u tom trenutku nije pristojno ispričao što mora prekinuti naš razgovor jer ga čekaju obveze, pa sam ga još upitala kakav bi dizajn danas kreirao za razglednicu iz Sarajeva. „Uf, kakvo pitanje”, odgovara on. „Baš neki dan sam radio na plakatu i nisam primijetio da sam slučajno okrenuo sliku Sarajeva naopako. Tek kad sam se vratio s kavom i pogledao je drugi put, shvatio sam da su Miljacka i gradska vijećnica na krivoj strani, pa bih možda danas nekako mogao okrenuti Sarajevo naopako.”

Ako volite dizajn koji ne samo da govori, već i vrišti kroz povijest, onda vas toplo pozivam da pogledate Pozdrav iz Sarajeva. Izložba u Cukrarni nije samo uvid u prošlost, već svojevrsni poziv da ponovno povjerujemo u moć ideja koje preživljavaju ratove, granice i vrijeme. Razglednice iz opkoljenog Sarajeva govore ne samo o gradu, već i o mladim umjetnicima koji su humorom i dizajnom svoja tragična iskustva pretvorili u umjetnički dokument vremena i vječni podsjetnik na ljudsko dostojanstvo. A ako tijekom razgledavanja izložbe dobijete osjećaj da ste na neki način dio ove priče – nemojte se iznenaditi. To je snaga dobrog dizajna.