Veliki kazališni festival Beograd pretvara u oazu kulture, umjetnosti i naprednih ideja

Kako godine prolaze, sve više uviđam koliko je teško pronaći stvari koje su doista bezvremenske – one vrhunske kvalitete, poput kaputa za više sezona, nečega što traje zauvijek. Naša potrošnja, pa tako i pristup kulturi i umjetnosti, postali su nalik fast foodu, instant i površni. Sve se konzumira on the go, pa tako ljudi više doživljaja upiju kroz par podijeljenih reelsa dok skrolaju na mobitelima u javnom prijevozu nego kad fizički prisustvuju nekom događaju. Srećom, naše aplikacije za dostavu još uvijek nisu omogućile opciju da s kauča naručimo kazališnu predstavu ili performans. Bar za sada, jedan od najvećih kazališnih festivala u Europi – Bitef – još uvijek se posjećuje pješice, bez kašnjenja, jer predstave uvijek počinju na vrijeme. Beogradski međunarodni festival posvećen kazalištu oduvijek je, a i danas, svojevrsni otok, mjesto za razmjenu dijaloga i promišljanja, prilika za uvođenje novih perspektiva na velike ideje, u dane kada se Beograd pretvara u kosmopolitsku oazu.

Bitef je, od svog osnutka davne 1967. godine, kada su ga pokrenuli Mira Trailović i Jovan Ćirilov, uvijek nepogrešivo skretao pozornost na najrazličitije načine. Bio je poput šamara uspavanoj, ponekad malograđanskoj sredini, koja je cijele godine bila zadovoljna mainstream, bulevarskim teatrom, bez želje za nečim novim i izazovnim. Rastući i razvijajući se, Bitef je postao jedan od najvećih i najvažnijih europskih festivala, uvijek prateći i podržavajući najnovije kazališne tendencije. Kako je Jovan Ćirilov s ponosom napisao u jednom od svojih tekstova “Kako smo stvarali i održali Bitef”, ovaj festival ima svoje mjesto na svjetskoj kazališnoj karti – nema kazališne enciklopedije, rječnika ili leksikona koji ne spominje Bitef među tisućama svjetskih festivala. Beogradski međunarodni kazališni festival nadilazio je političke i kulturne barijere, prateći burnu evoluciju kazališne umjetnosti. Više od pola stoljeća postojanja čini Bitef jednim od rijetkih festivala koji obuhvaća i eksperimentalne i tradicionalne forme kazališta.

Palmasola © David Campesino

Pisani izvori, a možda još više usmena predaja, ističu veliku ulogu Mire Trailović u stvaranju ovog festivala. Njena energija i upornost, taj “buldožer u bundi”, kako su je s ljubavlju zvali, uspijevali su prodrmati učmalost, ali i osigurati Beogradu visoko mjesto na svjetskoj pozornici, zahvaljujući njenom stavu da “ništa nije nemoguće”. Tako je 1967. godine, na radost kazališne elite, organiziran prvi Bitef uz veliku reklamnu kampanju, zahvaljujući kojoj su sve ulaznice bile rasprodane u samo tri dana. Čak i danas, toliko godina nakon osnivanja, moguće je da, ukoliko se na vrijeme ne organizirate, ostanete pred vratima, jer karte se rasprodaju nevjerojatnom brzinom – vjerna publika svjesna je da je to prilika koju možda više nikad neće imati.

Tijekom revolucionarnih šezdesetih i sedamdesetih godina, publika je imala priliku svjedočiti nekima od najhrabrijih scenskih eksperimenata koji su rušili dramske forme, ali i gledati važna klasična djela te predstave tradicionalnog orijentalnog kazališta. Osamdesetih i devedesetih godina Bitef je donio najvažnija postignuća postmodernog kazališta i plesa. Čak i u vrijeme političkih i ekonomskih kriza te sankcija, Bitef je uspijevao promovirati najviše kulturne vrijednosti i dovesti u Beograd neka od najvećih svjetskih imena scenske umjetnosti. U prvoj dekadi 21. stoljeća, Bitef prikazuje nova i inovativna dostignuća svjetskog mainstreama – predstave postdramskog i neverbalnog izričaja, kao i one realizirane uz pomoć novih tehnologija, otvarajući vrata virtualnoj stvarnosti i cyber kazalištu.

Trilogia Cadela Força – Capitulo, Photo: Christophe Raynaud de Lage

Stoga nije iznenađujuće što će ovogodišnji, 58. Bitef otvoriti jedna od spektakularnih predstava „Mekšanje” grčkog koreografa Christosa Papadopulosa, koji je poznat po svom minimalističkom pristupu i koji je uspješno fascinirao i strogu berlinsku publiku. Ova predstava, u produkciji berlinske kompanije Dance On Enemble, uz koprodukciju Onassis Stegi iz Atene i Nacionalnog koreografskog centra iz Pariza, uključuje jedanaest izvođača koji postupno ispunjavaju čist, bijeli prostor. Njihova kretanja, s neprimjetnim premještanjima težista s jednog zgloba na drugi, uz muziku koja zvuči poput rada metronoma, koju je komponirao italijansko-grčki kompozitor Koti K., istražuju mogućnosti ljudske pažnje i koncentracije kroz sveden i gotovo meditativan scenski izraz.

Posebnost ove njemačke trupe je što se sastoji od plesača starijih od četrdeset godina. U ovoj prvoj suradnji s Papadopulosom, nastaje rad koji ističe samu srž ovog ansambla postavljajući pitanje o tome što znači sazreti. Kako naše tijelo stari? Kako ono postaje mekše i kako se mijenja s godinama? Kroz svoje znanje i iskustvo u kreaciji, zajedno istražuju trenutke percepcije i intenzitete trenutka koji stvaraju čarobni nemir, trajnu vibraciju u koju je neminovno uključena i sama publika. Na pitanje kako gleda na ljudsko tijelo i može li odvojiti svoj profesionalni odnos od promatranja običnog čovjeka, koreograf Christos Papadopoulos odgovara:

„Tijelo je jedina stvar s kojom mogu raditi i cijeli moj opus usmjeren je na ljudsko tijelo. Ono što me zanima jest da želim promatrati ljude na sceni, a ne plesače, ako razumijete što želim reći. Kada stvaram svoj specifični svijet, vodim se isključivo zakonima prirode koje možemo osjetiti. Gravitacija, vjetar, zemljotresi i slični zakoni čine dio mog zamišljenog univerzuma kako bih vidio ponašanje tijela i predstavio plesače kao da nisu plesači, već ljudi kao svi drugi.”

Trilogia Cadela Força – Capitulo, Photo: Christophe Raynaud de Lage

Antigone in de Amazone_Kurt Van Der Elst 02

Festival, čiji je dugogodišnji podnaslov „Nove pozorišne tendencije”, ove godine će se našoj publici predstaviti pod motom Lepota (ne)će spasiti svet i, prema riječima selektora, prikazat će umjetničke radove koji se tematski bave nužnošću preispitivanja arhetipova ženskosti i tumačenja poznatih mitova i priča iz novih, suvremenih perspektiva. Bit će ovo još jedna sjajna prilika da prisustvujemo skupu vrijednosti, odnosno umjetničkim projektima koji ne saopćavaju konačne istine o kazalištu i ne prikazuju, već otvaraju i problematiziraju neka od najosjetljivijih pitanja suvremenog trenutka i razotkrivaju svjetove razlika i raskola u umjetnosti. Zaista je teško nabrojati sve ono što smo doživjeli ili čemu smo svjedočili svih ovih godina koliko Bitef postoji, ali umjesto opsežnog izlaganja povijesti, dovoljno je samo osvrnuti se na sva važna imena koja su u pola stoljeća predstavila svoj rad na ovom festivalu. Neka od njih su upravo ovdje otkrivena, dok je za druge Bitef festival bio i jest još jedna u nizu potvrda njihove umjetničke snage i renomea. Kao i uvijek, na opće zadovoljstvo znatiželjne i izbirljive publike.

Jasna Jasna Žmak: »this is my truth, tell me yours«