Na putu za bolje sutra: Počinje li revolucija u laboratoriju?

O budućnosti biodizajna i inovacijama koje pomiču granice razgovarali smo s višestruko nagrađivanim regionalnim snagama, Majom Halilović, bosanskohercegovačkom biodizajnericom i inovatoricom, i Tinom Gorjanc Safhalter, slovenskom istraživačicom i dizajnericom specijaliziranom za istraživanje materijala i razvoj spekulativnih scenarija.

Rastežući znane nam obzore u smjerovima za koje nismo niti naslućivali da postoje, revolucije mijenjaju naše svjetove. Na krilima radoznalosti i zanosa, uvijek pomiješane s dozom straha od nepoznatog, pozivaju nas da s pleća spustimo tegobni teret prošlosti i razmotrimo koja sve vrata možemo otvoriti s ključevima novih mogućnosti. Iako sagrađene na temelju vjere u budućnost koja će donijeti boljitak, domete lavine koju će pokrenuti promjene teško je predvidjeti. Hoće li ono skliznuti u utopiju ili distopiju pitanje je koje treba ostaviti mašti, religijama i romanima SF žanra. Stvarnost nikad nije niti pakao niti raj. No, pod utjecajem kvarljive ljudske prirode, neočekivanih stranputica i nemilosrdnog protoka vremena, rijeke promjena koje su nekoć revolucionarno mijenjale svijet prljaju se postajući teret koji vapi za rješenjem. U vječnoj potrazi za boljim sutra, blatnjave naplavine naših prošlih revolucija pokreću u nama težnju za zaokretom. Upravo u nekom od tih odgovora skriva se sjeme nekog novog sutra, nečega što ćemo jednom zvati revolucijom. Kakav će scenarij ona jednog dana ispisati, teško je naslutiti. 

Naznake revolucije počele su se nazirati u drugoj polovici 19. stoljeća. Promatrajući kako se biljarskim stolovima kotrljaju kugle od slonovače, pojavile su se tendencije da ta razbibriga postane dostupnija puku i manje okrutna za nedužna bića. Nadahnut izdašnom ponudom koju je za izum pristupačnije alternative ponudila jedna njujorška tvrtka, John Wesley Hyatt 1869. proizveo je celuloid, prvi sintetički polimer. On nije uspio dovoljno vjerno „oponašati” slonovaču, no njegov je izum ipak bio revolucionaran. Prvi put u povijesti, čovječanstvo je moglo proizvesti materijal bez ograničenja prirode. I priča se zakotrljala. Godine 1907. belgijski kemičar Leo Baekeland izumio je bakelit, cjenovno pristupačan, izdržljiv, svestran materijal otporan na toplinu, kvalitetniji od zapaljivog celuloida. Izum „oca plastike” potaknuo je razvoj novih polimera, a nakon Drugoga svjetskog rata, primjena plastike penetrirala je u svaki kutak ljudske svakodnevice. Tekstilna industrija nemjerljivo je profitirala od izuma polusintetičkih i sintetičkih vlakana učinivši odijevanje pristupačnijim širokim masama, postavljajući sramežljive temelje onog što će se jednom razmahati u hazard brze mode, jednog od najvećih svjetskih onečišćivača. Zaslijepljeni entuzijazmom novih mogućnosti, nitko tada nije niti pomislio da će blagodat uskoro postati prokletstvo te da će plastika ući u svaku kapilaru naših života i tamo ostati zauvijek. Iako je izum plastike donio, a i danas donosi, nepobitne mogućnosti razvoju čovječanstva revolucija koja je svijet uvela u „eru plastike” transformirala se u „eru onečišćenja plastikom”. Ono što je u počecima slovilo kao utopijsko obećanje obilja, na krilima prekomjerne potrošnje postalo je teretom i prijetnjom našem opstanku. 

Jedan od možebitnih odgovora krije se u biodizajnu. Biodizajn, kao relativno novo, interdisciplinarno polje ljudskog djelovanja, koje isprepliće prirodne znanosti i industriju dizajna, nudi posve novu paradigmu. Umjesto tendencije da „pobijedimo” prirodu parazitirajući na njezinim ograničenim resursima, biodizajn nas poziva da s njom egzistiramo u simbiozi integrirajući žive sustave u tehnološka dostignuća. Ono što ga, osim njegovih potencijalnih dosega, čini revolucionarnim jest i to što u potpunosti mijenja pristup dizajnu. Navodi nas da propitamo humano-centričnu perspektivu koja prirodu vječito stavlja u podređen položaj predstavljajući prosvjednu notu postojećem sustavu koji nerijetko počiva na okrutnosti, izrabljivanju i nemaru čije su posljedice katastrofalne. Umjesto da svoje djelovanje baziramo na principima bespoštednog „konzumiranja” prirodnih resursa, biodizajn nas uči kako da žive organizme i sustave, poput algi, gljiva i bakterija učinimo saveznikom. Umjesto da im čovjek u potpunosti diktira formu, ideja biodizajna jest kreirati materijale koji će funkcionirati kao sustavi, koji će, primjerice, rasti i evoluirati, provoditi fotosintezu i doprinositi ekosustavu svojom razgradnjom, dajući tako ekološki vrijednu alternativu štetnim sintetičkim materijalima. S obzirom na to da su živi organizmi često nepredvidljivi i znanje kojim raspolažemo još nam ne omogućava da ih u potpunosti razumijemo, domena biodizajna može se činiti pomalo zastrašujućom, no to ju, isto tako, čini i uzbudljivom, a njezin potencijal nesagledivim. 

U želji da doznamo krije li se u biodizajnu zrnce buduće revolucije sjeli smo za stol s regionalnim snagama, Majom Halilović, bosanskohercegovačkom biodizajnericom i inovatoricom, i Tinom Gorjanc Safhalter, slovenskom istraživačicom i dizajnericom specijaliziranom za istraživanje materijala i razvoj spekulativnih scenarija. Dotaknule smo se pitanja održivosti, pomicanja granica znanosti, dizajna i industrije općenito, pitanja etike, te mogućih zapreka koje bi se mogle ispriječiti napretku čovječanstva. 

„Biti biodizajner znači raditi s organskim otpadom i živim jednostaničnim organizmima kako bismo inovirali nove biorazgradive materijale za potrebe dizajna. U svom radu slijedim principe zero waste filozofije, poštujući sve žive organizme i okoliš. Za razliku od prethodnih generacija koje su koristile materijale ne razmišljajući o posljedicama, u srži biodizajna nalazi se adresiranje problema s kojima se danas suočavamo kao što su ekološko onečišćenje i pitanje radničkih prava u modnoj industriji. Biodizajn nastoji pronaći način kako budućnost učiniti više etičnom”, govori Maja koja se, u posljednjih osam godina bavljenja biodizajnom, specijalizirala u polju istraživanja simbiotske kulture bakterija i kvasca (SCOBY) i kreiranja novih biomaterijala iz organskog otpada kao što su ostaci kave ili ljuske jajeta i oraha. Svoj dizajn izlagala je diljem BiH, ali i izvan svoje domovine, a njezin rad ovjenčan je brojnim nagradama poput brončane medalje na 75. međunarodnoj izložbi inovacija „IENA” u Nürnbergu 2023. i zlatne medalje za izum „Biomaterijal iz organskog otpada: Biocandle” dodijeljene na ceremoniji koju su organizirali Korejski ured za intelektualno vlasništvo (KIPO) i Korejsko udruženje žena izumitelja (KWIA). Imajući na umu da biodizajn još mnogima predstavlja nepoznanicu, publici i zainteresiranim tvrtkama nastoji ga približiti i edukacijskim radionicama progovarajući pritom i klimatskim promjenama, greenwashingu, ekologiji i zero waste praksama. 

Rad Tine Gorjanc Safhalter, višestruko nagrađivan u Sloveniji, ali i u Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu, oslanja se na istraživanje novih materijala, no u svojim se projektima posebice fokusira na razradu spekulativnih scenarija i predviđanja koja bi etička pitanja mogla postati dvojbena u razvoju nekih novih praksi. „Održivost bi danas trebala biti temelj svakog dizajna, a ne neka sporadična „grana” dizajna koju kao dizajner odabirete ili ignorirate. Ona bi naprosto trebala biti protkana kroz suvremeni dizajn kao nešto samorazumljivo, a ne opcionalno. Stoga ne bih rekla da je održivost osnovni smjer mog rada već da je to etika koja se ponekad isprepliće s održivosti, a ponekad ne. U osnovi, ono na što se orijentiram jest razumijevanje onoga što je društveno prihvatljivo i kako se to mijenja u perspektivi od pet, deset ili više godina. To je posebno intrigantno jer nam omogućava da promatramo kako se granice „prihvatljivog” otvaraju ili zatvaraju ovisno o širim društvenim kretanjima”, objašnjava Tina te nastavlja: „Iako se biodizajn još uvijek nalazi u svojoj početnoj fazi, njegov utjecaj možemo uočiti u gotovo svim sferama ljudskog djelovanja. Ono što nedostaje da se ispune potrebe mainstream tržišta je infrastruktura, a pitanja u kojima još više kaskamo jesu etička pitanja i legislativa koja ih prati. S obzirom na to da je riječ o novom polju, učimo od slučaja do slučaja, a zakonodavni okvir prilagođavamo putem. Prije negoli se to dogodi, iskoristit ćemo rupe u zakonu kako bismo ukazali da trebamo novi nivo zaštite.”

Upravo spomenuta pitanja predstavljaju centralnu tematiku projekta „Pure Human” Tininog diplomskog rada na Central Saint Martinsu. Istražujući komodifikaciju ljudske kože kao nove forme luksuza, „Pure Human” otvorio je bezbroj pitanja, a sâm projekt u javnosti je, barem isprva, označen kao kontroverzan. No intencija projekta i jest bila otvoriti vrata koja su dotad bila zaključana, potaknuti diskusiju te se spekulativno i kritički osvrnuti na moguću primjenu biotehnoloških procesa unutar modne industrije u budućnosti. Mogućnost „uzgoja” ljudske kože u laboratoriju koristeći genetski materijal izoliran iz, primjerice, vlasi kose te korištenje tog materijala u formi modnih predmeta rasklimala je temelje mnogih tabua i potaknula rasprave o potencijalnim sigurnosnim problemima i pitanjima vlasništva. „Ono što me potaknulo na razmišljanje jest način na koji je medicina u to vrijeme utilizirala biodizajn pretvarajući biološki materijal kirurških pacijenata u sirovinu bez njihova pristanka. Autorska prava na te „proizvode” nisu imali pacijenti kojima je taj biološki materijal pripadao, već tvrtke koje su te „proizvode” zaštitile patentima. Pitanja koja su se pojavila u sferi medicine inspirirala su me da istražim što bi se dogodilo kada bi istu problematiku transportirala u domenu modne industrije”, objašnjava Gorjanc. Iako se ono što kao društvo smatramo prihvatljivim s vremenom mijenja, „Pure Human” je 2016., kad je predstavljen, pokrenuo debatu na mnogim poljima, dotičući se religije, veganstva, spiritualnosti, tabua, onoga što danas smatramo „proizvodom” i „konzumerizma koji nas dehumanizira do krajnjih granica”. Ono što je s biomaterijalima sporno, zaključuje Gorjanc, jest naša odbojnost prema nečemu za što nismo posve sigurni kako je nastalo i što nas odbija time što mu ne znamo podrijetlo.

S tom tezom slaže se i Halilović, koja navodi da su njezina istraživanja simbiotske kulture bakterije i kvasca (SCOBY) potvrdila da je nusprodukt njihove kultivacije materijal koji ne podsjeća ni na što poznato. Iako se često opisuje kao „100% biorazgradiva veganska koža”, Maja navodi da je riječ o biomaterijalu koji predstavlja nešto posve novo i drugačije. „On nije referenca za neki postojeći materijal. Tina je spomenula dihotomiju između poznatog i nepoznatog i to da „novo” zahtijeva vrijeme da ga prihvatimo i na njega se naviknemo. Koliko god bismo željeli alternative koje su identične onima koje nastojimo zamijeniti, biomaterijali naprosto nisu kao drugi materijali. SCOBY intrigira ljude, neke i pomalo plaši, no nitko nije ravnodušan. Jedino će edukacija dovesti do šireg prihvaćanja”, objašnjava Maja navodeći kako SCOBY, unatoč tome što je drugačiji, ima nepobitne prednosti pred konvencionalnim materijalima, od financijske pristupačnosti i nekorištenja štetnih kemikalija u proizvodnji do izdržljivosti i podatnosti te sigurnosti za okoliš u kojem se razgrađuje hraneći tlo. 

No, skriva li se u ljudskoj psihologiji koja pokazuje otpor prema „drugačijem” jedina prepreka prihvaćanju biomaterijala iako bi ona industriju mogla učiniti održivijom? Sintetički dijamanti imaju ista fizikalna i kemijska svojstva kao i kristali dijamanata pronađeni u prirodi, no oni i dalje nisu niti približno primamljivi kao oni koje su oblikovale sile prirode, unatoč tome što se u proizvodnji sintetičkih zaobilazi ljudska patnja, eksploatacija prirodnih resursa i neravnomjerna raspodjela prihoda koja izaziva čak i ratove. Projekt „Harvest” Tine Gorjanc slijedi sličnu logiku. Rezultat istraživanja je materijal Ceros, biomaterijal na bazi keratina biološki u potpunosti identičan rogu nosoroga, a kojim se može manipulirati kako bi tvorio proizvode namijenjene komercijalnom tržištu. Imajući na umu da je originalni materijal rezultat krivolova te da čini tržište koje je 2021. bilo vrijedno 16,7 milijardi dolara, Ceros bi, logično, trebao stati na kraj patnji i potencijalnom istrebljenju vrste. „Iako je riječ o materijalu baziranom na keratinu, koji imamo u obilju i koji se može jednostavno rekreirati, rogovi nosoroga na crnom su tržištu vredniji od zlata. Na njih gledamo kao na nešto rijetko i dragocjeno, premda kemijske komponente koje ih čine to nisu. Ono što ih čini toliko vrijednim u očima konzumenata jest njegovo podrijetlo”, konstatira Gorjanc koja trenutačno radi na ekstenziji projekta „Harvest”.

No, iako je pitanje poželjnosti alternative i to kako je učiniti jednako vrijednom kao i original jedno od onih na koje tek moramo odgovoriti, i Halilović i Gorjanc optimistične su kad je riječ o inovacijama. Premda napredak koče manjkava infrastruktura i vječna dvojba je li moguće propagirati održivost u neodrživom sustavu, obje se slažu da su problemi na koje nailazimo tek prepreke koje se neminovno javljaju kad čovječanstvo nastoji napraviti nešto novo. No ono što u srži čini njihov optimizam jest vjera da će čovjek, unatoč svim preprekama i otporima, na koncu uvijek pokazati naklonost inovacijama, posebno ako one vode u neki bolji život. Možda se upravo u biodizajnu nalaze korijeni neke nove revolucije koja će isprati blatnjave naplavine nekih prošlih revolucija, onih koje smo također pokretali jer smo vjerovali u bolje sutra.