Bianca Balti u iskrenom intervjuu za Vogue Adria o svojoj borbi, majčinstvu i karijeri

Nakon što je preživjela najtežu bitku u svom životu, supermodel Bianca Balti otkriva Nenadu Janjatoviću što danas za nju znače hrabrost, ranjivost i istinska borba.

– Ciao, Bianca.

– Ciao!

Uključuje kameru na svom telefonu i namješta ga tako da je mogu vidjeti. Odmah me oduševljava svojim talijanskim naglaskom, osmijehom koji ne skida s lica, kao i time koliko zrači ljepotom i kako joj kratka kosa savršeno pristaje. Za svaki slučaj napravim nekoliko snimki zaslona našeg Google Meeta, jer imam osjećaj da mi nitko neće vjerovati da smo intervju vodili dok je vozila, nakon što je ostavila djecu u školi.

– Oprosti što trenutno vozim.

– Nema problema, drago mi je da smo se ipak uspjeli čuti.

– I meni. Gdje si ti?

– U Beogradu.

– Znam toliko ljudi, prijatelja iz Beograda, stvarno jednog dana moram doći.

– Stvarno? Nisam to znao.

– Ako dođem, obavezno ću te posjetiti.

– Dogovoreno! Nego, kako je bilo na snimanju?

– Snimanje je bilo predivno. Svi su bili divni. Bilo je prilično neobično – putovala sam iz Indije i zaustavila se u New Yorku, gdje smo proveli šest sati u avionu, a da nismo poletjeli. Zatim su nas zamolili da izađemo. Bili smo vani sat vremena, pa se vratili. Na kraju smo letjeli još šest i pol sati. Bilo je vrlo naporno, ali svi su bili toliko ljubazni da sam gotovo zaboravila da snimamo.

Bianca je modna ikona. U modnom svijetu prisutna je više od 20 godina. Urezala se u svijest ljudi kao zaštitno lice kampanja Dolce & Gabbane i slavnog parfema „Light Blue“. Tijekom 2021. godine otkriva da nosi gen BRCA1, zbog čega se sljedeće godine odlučuje na preventivnu dvostruku mastektomiju kako bi spriječila mogućnost razvoja raka. Ipak, u rujnu prošle godine primljena je u bolnicu, gdje joj je dijagnosticiran rak jajnika u trećem stadiju. Tada započinje nova faza njezina života – nova borba i, nadasve, nova priča Biance Balti.

– Znam da si prošla kroz mnoge izazove u proteklim mjesecima. Kakvu si snagu otkrila u sebi tijekom tog teškog razdoblja?

– U rujnu su mi dijagnosticirali rak i bilo je zaista teško. Ali znaš, nekako sam oduvijek znala da sam jaka. Prije 12 godina uspjela sam se izliječiti od ovisnosti o drogama. Borila sam se s ozbiljnom ovisnošću, i to je bio prvi trenutak kada sam zaista otkrila svoju snagu. Jer to je jako teško – boriti se protiv ovisnosti koja je i fizička i mentalna. Kad si naviknut živjeti na određeni način, teško je promijeniti stil života. Ali uspjela sam, i to dostojanstveno, na što sam izuzetno ponosna. To je bio prvi put da sam doista osjetila koliko mogu, da sam otkrila snagu koju nosim u sebi… Kad sam saznala za rak, bilo je drukčije – tada mi se činilo kao da ništa nije u mojim rukama.

– Naravno, jer kod ovisnosti ti odlučuješ prestati – to je tvoja odluka. Ali rak… rak je nešto sasvim drugo. To nije do tebe.

– Da, točno. Ali, srećom, u tome sam se prevarila. U određenim fazama bolesti stvarno nemaš puno kontrole, ali kod mene je bio treći stadij – što znači da se rak nije proširio na vitalne organe. Bio je prisutan u tijelu, ali ne na mjestima koja bi me izravno ugrozila. U trenutku kada sam shvatila da neću umrijeti, da mogu sudjelovati u vlastitom procesu ozdravljenja, osjetila sam svoju snagu. Pomislila sam: “Nećeš ti mene pobijediti.” Ako postoji nešto što mogu učiniti – ostati pozitivna, aktivna i živjeti što je moguće normalnije – ja ću to učiniti. Sve to pridonosi ozdravljenju. I tada sam jednostavno odlučila dati sve od sebe.

– Je’l se tvoj pogled na život ili ljepotu promijenio nakon svega što si prošla?

– Da, da. Život… još ga uvijek otkrivam. Ali znaš, kada se približiš smrti, odjednom postaneš puno više vezan uz život. Sada, više nego ikad, želim živjeti – jer sada znam koliko se sve može brzo promijeniti. Što se tiče ljepote, toliko se toga promijenilo. Kada su mi rekli da sam bolesna, znala sam da ću zbog kemoterapije izgubiti kosu. Imam ogroman ožiljak – od prsa pa sve do pubične kosti. Pitala sam se: “Kako ću ikada više raditi?” Nismo navikli gledati žene u modnom svijetu bez kose, sa ožiljcima. A onda sam shvatila – sve je moguće. Iskreno, bila sam umorna od toga da budem bolesna. Nitko me nije zvao da radim jer su se ljudi bojali pitati me. A meni je to bilo toliko važno – ponovno raditi, ponovno se osjećati normalno. Znaš, moram ti reći – hvala vam što ste me pozvali da ovo napravimo. To mi jako puno znači. Osjećam se kao da je ovo moja prva naslovnica za Vogue.

– Sjećam se kada si objavila na Instagramu da si bolesna i da si se operirala. Bio je to šok za sve. Naravno, svi su ti pružili veliku podršku, ali ono što je najvažnije jest da si odlučila o tome govoriti javno. U svijetu koji često očekuje savršenstvo, kako si pronašla hrabrost da prigrliš svoju ranjivost i sve to javno podijeliš s drugima?

– Mislim da ponekad upadnemo u zamku ideje da svijet želi savršenstvo. A zapravo, osjećam da sam ja dokaz, iznova i iznova, da svijet zapravo želi – stvarnost. Najugodnije se osjećam kao netko tko pokazuje svoju ranjivost. Postoji mnogo ljudi koji teže savršenstvu – uvijek su sređeni, imaju najbolju šminku, automobile… sve to. I ja ih ponekad promatram, jer svi volimo sanjati, uživati u ljepoti. Ali istovremeno, najsmirenija sam kad sam netko s kim se ljudi mogu poistovjetiti, jer da bih pokušavala biti savršen uzor, to bi bio ogroman pritisak. Radije biram biti JA. I svaki put kad jesam, ljudi me najviše vole.

– Ima smisla. Nadaš li se da ćeš inspirirati druge? Ili da ćeš ih potaknuti da se pregledaju na vrijeme, time što otvoreno govoriš o svemu ovome?

– Apsolutno. Kad sam objavila da imam rak, u Italiji se dogodio pravi mali fenomen – ginekolozi su primili ogroman broj poziva od svojih pacijentica jer su se sve željele naručiti na pregled.

– To je nevjerojatno.

– Da! Toliko je snažno. Kad su mi to rekli, pomislila sam: „Wow, ovo stvarno ima težinu.“ Znaš, neki ljudi kažu da se stvari događaju s razlogom. Meni se to ne sviđa, jer bi to značilo da netko umire “s razlogom”. Ali ako kažeš – život se jednostavno događa… to je drugačije. Ako već mogu nečemu dati smisao, onda neka to bude ovo: ako netko zbog moje priče ode na pregled ili neka žena s rakom koja je izgubila kosu pomisli da je i dalje lijepa – eto, neka to bude taj razlog.

– Tko ti je u tim teškim trenucima bio najveća podrška?

– Moj dečko. I moji prijatelji, naravno. Na početku, dok sam bila u bolnici, bila sam preplavljena ljubavlju. Nisam bila sama ni trenutka – prijatelji su se izmjenjivali 24 sata dnevno kako bi bili uz mene. Nevjerojatni su. A što se tiče mog dečka… Ja sam majka, i čak i kad sam bolesna, imam potrebu brinuti o drugima. Sad sam odrasla, moja mama više ne brine o meni, a i ona je bolesna, kao i tata. U ovom trenutku života trebao mi je netko tko će brinuti o meni. To mi je moj dečko dao. Uz njega se mogu opustiti i znam da će se pobrinuti za mene. To mi je stvarno mnogo značilo.

– U videu koji si snimila za Vogue Adria rekla si da koristiš afirmacije (pozitivne poruke). Imaš li neku posebnu mantru ili rečenicu koja te umiri ili ti popravi raspoloženje?

– Ako dođeš kod mene, u mojoj kući vidjet ćeš papiriće po zidovima – na njima piše, na primjer: “Danas živim svoju svrhu” ili “Starim dostojanstveno” i slično. Imam mantre svuda – na zidovima, ogledalima… a onda sam otkrila da Spotify ima afirmacije i obožavam ih slušati kad je tišina. Čuješ rečenice poput: “Ja sam jaka” ili “Unosit ću svjetlost u prostoriju u koju uđem”. To su baš lijepe stvari. Imamo tendenciju previše razmišljati – problem, pa rješenje, pa opet problem… Stalno vrtimo misli u krug. Zato volim slušati pozitivne stvari – iako možda ne djeluje da ih u trenutku čujem, osjećam da na dulji rok ipak utječu na mene.

– Postigla si mnogo u svijetu mode. Kada se osvrneš unatrag, postoji li trenutak za koji si pomislila: “To je to – uspjela sam”?

–  Svakako je jedan od njih bio trenutak kada sam potpisala ugovor s Dolce & Gabbana za parfem Light Blue. Radila sam s njima od samih početaka, prije 21 godinu – Light Blue i David Gandy u reklami… Uvijek mi je to bilo kao: “O moj Bože, ‘najikoničnija stvar’!” Još jedan veliki trenutak bio je kada sam potpisala ugovor s L’Oréal Paris – osam godina sam radila za njih. Odrasla sam gledajući njihove modne ikone i mislila: “Zamisli da jednog dana radiš ovo…” a onda sam ja postala ta koja je snimala njihove reklame i govorila “I’m worth it”.

– Znači, afirmacije su zapravo počele s L’Oréalom.

– Točno! I znaš, iskreno – hvala ti, ne govorim to samo da bih ti udovoljila – ali Vogue Adria sada radi tako ikonične, simbolične stvari. Poziv da radim naslovnicu Voguea nakon što sam bila bolesna – to je bio onaj “baš-baš” trenutak za mene. Zaista sam sretna.

– Koji bi savjet dala nekome tko danas počinje u modnoj industriji?

– Moja kći upravo počinje – uskoro se seli u New York. Uvijek joj govorim: “Izgleda kao stil života, ali to je posao.” Ne treba miješati manekenstvo s načinom života. Naravno, dolazi s privilegijama i povlasticama, ali na kraju krajeva – to je posao. Ponekad si umorna, ponekad nije sve zabava. Moraš donositi odluke promišljeno, pametno i strateški. To je moj najveći savjet.

– Kad već govorimo o djeci – kako su tvoja djeca utjecala na tvoj pogled na svijet?

– Čekaj samo da izađem iz auta…

Parkira se u garažu (u rikverc), izlazi iz auta i sjeda na travu ispred kuće. Radim još jedan screenshot.

– Evo me. Što si me ono pitao? Ah, da! Pa znaš, počela sam se baviti manekenstvom sa 20 godina, a već s 23 sam postala majka. Tako da sam oduvijek bila mama. Da – one su mi bile najveća motivacija da se otrijeznim, da napravim karijeru od ovog posla. Uvijek sam imala tu odgovornost. Nije bilo samo – super je, zarađujem dobar novac. Nisam bila u filmu “idem na odmor i kupujem si torbice”. Uvijek je postojala svrha. One su mi bile u fokusu u svemu što radim. Iskreno, one su najbolje što mi se dogodilo. Znaš, kada sam se pojavila na Sanremu ove godine, voditelj me je nazvao mamom i onda su se neke feministkinje pobunile, kao: “Zašto je zoveš mamom? Ona je žena, to nije zanimanje!” Ali da budem potpuno iskrena, da si me pitao kako vidim sebe, rekla bih – prije svega sam majka.

– I to je sasvim u redu.

– Da, to je zaista ono kako se osjećam. Ne moram dokazivati da sam profesionalka. Najvažnija stvar u mom životu je majčinstvo.

– Kako se nosiš s pritiskom javnog života? Znam da si velika zvijezda u Europi i Italiji, ali u Los Angelesu, gdje ne susrećeš toliko ljudi i voziš se sama kao sada, je li ti to postalo neka sigurna zona?

– Da! Prija mi što se mogu osjećati normalno – kao da nitko ne zna tko sam ili da im nije stalo. I to je u redu. Naravno, kad te netko prepozna, to je lijepo. Lijepo je za ego. Prija, ali istovremeno može biti i mentalno naporno.

– Znači, Europa i LA su dobra ravnoteža?

– Da, dobra ravnoteža. Malo za ego, malo za dušu.

– Ljudi te vide kao glamuroznu manekenku. Kako ti vidiš samu sebe?

– Tek sada počinjem otkrivati kako vidim samu sebe. Prije to nisam ni propitivala – koja je moja uloga u svijetu i slično. Ali sada se osjećam kao snažna žena. Sad više prihvaćam svoju javnu ulogu. Osjećam da sam sada uzor – više nego što sam glamurozna. Jer tko me poznaje, zna da zapravo nisam toliko glamurozna.

– Rekla si da bi tvoj savjet tvojoj kćeri, možda i svim mladim manekenkama, bio da je manekenstvo posao, karijera, a ne cijeli život. Da nisi postala manekenka, čime bi se bavila?

– Kad sam počela baviti se manekenstvom, studirala sam. Voljela sam grafički dizajn, bila sam vizualna umjetnica. Pravila sam kolaže, bavila se vizualnim umjetnostima. Ne znam točno čime bih se na kraju bavila, ali znam da sam tada počela i šivati – voljela sam izrađivati vlastitu odjeću. Bila sam sklona umjetnosti. Moja najbolja prijateljica Valentina jednom mi je rekla: “Nema sumnje da bi bila uspješna u bilo čemu čime bi se bavila.” I nije to rekla tek tako – zaista to misli. To mi puno znači, jer sam borbena, snažna i idem do kraja – što god da sam izabrala, uspjela bih.

– Imaš li neku ideju što te čeka u budućnosti?

– Imam jednu veliku ideju. Još nisam sigurna kako ću je ostvariti, ali želim nastaviti inspirirati ljude. Razmišljam o nekoliko mogućnosti, ali važno mi je da i dalje pokazujem ranjivost, jer znam koliko to može ojačati druge. Samo pokušavam pronaći kreativne načine da to prenesem. I hvala vam što mi pomažete u tome na ovaj način.

– Hvala tebi na svemu.

– Hvala ti puno na razgovoru. Ciao!

Bianca gasi kameru, a ja ostajem još neko vrijeme sjediti pred ekranom s osjećajem da je ovih pola sata bio jedan od onih trenutaka kada spoznate određene stvari i sjećanje na njih nosite cijeli život… Snaga koju ljudi pronađu u sebi tjera me da vjerujem kako zaista možemo nadvladati sve i da smo jedni drugima potrebni – kao podrška, kao inspiracija, kao vjera da nešto zaista može. Ili, kako Bianca kaže, “da damo stvarima smisao”.