Balkanski špijun nema rok trajanja i zato ga gledamo opet, sada u kazalištu

“Balkanski špijun” je komedija za koju bih komotno mogla kazati da sam je gledala s 2 godine života, onda kada je došla u kina. Znam da to nije tako, bila sam premlada, no kao da je znam ne od samog početka mojeg gledanja filmova, već od njezinog početka prikazivanja. Uz “Maratonce”, ovo je film koji je uvelike obilježio moj ne samo filmski ukus, već cijelo jedno doba. Dramatičar i scenarist Dušan Kovačević svoj sljedeći filmski projekt, adaptaciju vlastite drame “Balkanski špijun”, odlučio je ne samo napisati nego i režirati, vjerojatno nezadovoljan time što je većina priznanja za filmove (“Ko to tamo peva” i “Maratonci trče počasni krug”) kojima je on udario idejni temelj pripala Slobodanu Šijanu kao režiseru. No pošto nije imao dostatna tehnička znanja i redateljskog iskustva, kao suredatelja angažirao je snimatelja Božidara Nikolića. Suradnja Kovačevića i Nikolića, koji je tijekom osamdesetih postao jedan od vodećih jugoslavenskih direktora fotografije, rezultirala je jednom od najpopularnijih jugoslavenskih komedija svih vremena, filmom koji je smjesta stekao kultni status, a replike koje izgovaraju njegovi likovi postale su i ostale dio opće kulturne baštine jugoslavenskih prostora. Replike iz filma sam izgovarala toliko mlada, prije nego sam ih razumjela, toliko su bile upržene u kolektivnu svijest gledatelja i publike.

Nakon liberalizacije političke klime u Jugoslaviji Dušan Kovačević mogao je nesmetano plasirati svoje ideje o odnosu pojedinca i vlasti, individualnoj i totalitarnoj svijest, te o posljedicama sistema koji zahtijeva potpunu poslušnost te je tako i kreirao cijelu ovu priču o Iliji Čvoroviću, bivšem staljinistu koji je nekoliko godina robijao na Golom otoku. Kao takav, povremeno se mora javljati na rutinsko ispitivanje u lokalnu beogradsku policijsku stanicu. Tako je i sad pozvan na rutinski razgovor, u kojem se nadležni inspektor interesira i za njegova podstanara Petra Jakovljevića, krojača koji se nedavno, nakon što je dvadeset godina radio u Francuskoj, vratio u socijalističku Jugoslaviju. Ubrzo je Ilija pušten kući, no toliko ga je uhvatila nervoza i paranoja da počne sumnjati u podstanara. Njegova mašta divlja i on počne sumnjati da je Petar Jakovljević antidržavni terorist i krene špijunirati Petra i u to uvuče cijelu svoju obitelj.

Drama, ali posebno film, ostavili su toliki trag u kulturi i društvu regije da mislim da ne postoji odrasla osoba, ili ona mlađa kojoj su 1980-e daleke, a koja ne zna tko je Ilija Čvorović i koja bar jednom nije citirala “Mene ako se sete (na Dan bezbednosti) sete se, ako se ne sete nikom ništa.” Tako se režije najnovije predstave “Balkanski špijun” HNK u Varaždinu uhvatio Vanja Jovanović, režiser koji se rodio cijelo desetljeće nakon filma. Njegov pristup tekstu bio je kao da uzima svjež, nikada do sada obrađen, materijal. Nešto što iza sebe nema hrpu adaptacija i ne uživa kultni status, ili čak puku popularnost. Prednost mu je bila upravo to što je rođen desetljeće nakon filma, tako da je posve neopterećen pristupio materijalu. Njegova verzija teksta koji donosi priču kako se iz strahova i nesigurnosti danas razvija paranoičan odnos prema svemu korespondira s mlađom publikom. Možda ne shvaćaju ili im nisu bitni povijesni trenuci u predstavi, no svakako prepoznaju onaj trenutak kada zauvijek, stalno nešto postane krivo, kada nam je za sve netko drugi kriv, kada svijet vidimo kao urotu protiv nas.

Gledajući predstavu na daskama HNK u Varaždinu ovo djelo je (još jednom) potvrdilo koliko je dio opće kulture, koliko je jak suvenir vremena i sustava vrijednosti od kojeg se udaljavamo zadnjih četrdeset godina i koliko se nismo uspjeli udaljiti. Slušajući replike glumaca na sceni postajem bolno svjesna da se brišu granice između fikcije i stvarnosti, baš poput likovima na sceni. Sada, u trenucima opće slobode iz tih replika izviru i prijeteći prema publici odzvanjaju riječi koje neodoljivo podsjećaju na sve više prisutne i dominantne aktualne teorije zavjere i na sve one koji svijet oko sebe shvaćaju isuviše doslovno da bi na kraju živjeli u nekoj svojoj kreiranoj stvarnosti, često posve neshvaćenoj od društva, čisto jer im je tako lakše. Tada se ne preuzima odgovornost za vlastite odluke i postupke i uvijek je “netko drugi kriv” i “svi su se urotili protiv”.

San o boljem životu zajednički je svim generacijama, no nagriza ga opća nesigurnost života i proizvodnje, kapitalizma u kojem živimo tako da na to društvo najčešće odgovara paranojom, iskrivljenom stvarnošću i lakoćom da se drugog i drugačijeg negativno etiketira. Kao da duh Ilije Čvorovića živi među svima nama i svake noći nam šapćući ulijeva strahove i paranoje u naše uspavane glave. Duh Ilije Čvorovića nije relikt prošlosti, on je itekako i dalje živ i tumači sadašnju stvarnost provodeći teror nad neistomišljenicima i svima drugačijima.

Dušan Kovačević je u svom djelu obradio uzorak terora države nad pojedincem, a koji domino efektom utječe na sve oko sebe. Najbolje se to vidi u liku Čvorovićeve supruge Danice, ona je u djelu doživjela potpunu transformaciju. Istovremeno Čvorović stvara svoj malo totalitarni ustroj, barem u obitelji u i s kojom živi. Ilija Čvorović je u svojoj tragičnosti izuzetno komičan, a kada je komičan je potpuno tragičan. Taj trenutak humora u tragediji preslikava se i dan danas. Jasan je svima, i onima koji su gledali film 1983. u kinima diljem Jugoslavije i onima koji su gledali predstavu, sada, na pozornici HNK u Varaždinu. Taj odmak od drame koristeći humor shvaća se kao univerzalni obrambeni mehanizam, zajednički svim ljudima, u bilo kojem trenutku povijesti. Humor je zadnja linija obrane od osobnog i svjetskog zla, koliko god nas on zapravo ne može spasiti.

Photo: Laguna

Motiv običnog, poštenog čovjeka, s društvene margine, a koji je bezuvjetno odan sustavu i koji je u neizmjernom strahu od velikog, drugačijeg i proračunatog svijeta sada je možda važniji nego prije četrdeset godine jer je on, bez obzira koliko mi suosjećali s njime, dio problema neprihvaćanja drugog i drugačijeg u društvu, teme koja je sada, 2024. možda jedna od najbitnijih. Isto tako, problematika odnosa pojedinca i vlasti ovijena u satirično ruho isto tako korespondira s današnjim apsurdnim vremenima, podjednako izazivajući smijeh. Jedino što se nadam da smo naučili (barem od 1983. na ovamo) da humor i smijeh nisu više zadnja linija obrane i da se protiv apsurdnog i zlog imamo s čime boriti, samo kada bi se ohrabrili i htjeli. Ili se to nadam?