Fotografije Ivana i Jake vode nas u svaki kutak Balkana

Odrastajući na Balkanu, uvijek su nekako tinjale podvojene emocije o pripadanju, je li to svijet kojem želimo pripadati (slutite različite razloge pretpostavljam) ili nam je rođenjem tako zapisano. U jednom periodu života dok sam živjela u Americi, percepcija tog pripadanja se iskristalizirala – to je svijet kojem pripadam, iz kojeg dolazim, i drago mi je zbog toga. Pokušavala sam ljudima prepičati sve te nijanse naših kolektivnih identiteta, u kojim točkama se sastaju, u kojima rastaju (i kako da im objasnim da se najčvršće veze dogode kad se kucnu dva čokančića domaće šljive; u grimasama lica onih koji ih piju dogodi se cijeli jedan balkanski svijet dobrodošlice i povezanosti). Kad sam vidjela da Ivan radi na projektu Balkan Frontier, odmah mi se učinilo zanimljiv istražiti o čemu se radi.

Jaka Teršek i Ivan Tomašević upoznali su se tijekom magisterija fotografije na Royal Academy of Fine Arts u Antwerpenu. Iako su ideje razvijali na engleskom, izvan akademije prebacivali bi se, kako kažu, “na neku spontano nastalu slovensko-hrvatsku mješavinu, jezik koji nam je bio prirodan i zabavan, a koristili smo ga i kada nismo htjeli da nas drugi razumiju”. U tom zajedničkom jeziku i prostoru nešto je kliknulo. “Dolazimo iz različitih sredina, ali prepoznali smo sličnost – osjećaj bliskosti. Odrasli smo u regijama s drugačijim ritmom od zapadne Europe, i to nam je dalo osjećaj doma dok smo studirali vani.” S vremenom su postali bliski prijatelji i počeli razmišljati o zajedničkom projektu. Balkan se sam po sebi nametnuo kao početna točka, “nešto osobno, nešto što je čekalo biti istraženo”. Prijavili su se za artistic reserach na Akademiji i krenuli na putovanje Balkanom, ono doslovno, i unutarnje.

Balkan Frontier

Iako obojica dolaze iz zemalja bivše Jugoslavije, njihova osobna iskustva tog nasljeđa oblikovana su različitim kontekstima. Ivan (rođen 1989.) odrastao je u Slavoniji, i za njega je percepcija Balkana oduvijek bila neposredna, oblikovana kulturnom bliskošću Srbije i BiH te poslijeratnim ozračjem koje je oko njega bilo sveprisutno. Za Jaku (rođen 1997.) jugoslavensko je nasljeđe uvijek djelovalo kao nešto iz daleke prošlosti. Odrastao u eri samostalne Slovenije, njegove su asocijacije “dolazile uglavnom kroz tragove; modernističke zgrade, Ex-Yu glazbu, priče bake i djeda o staroj dobroj Jugoslaviji. “Na početku smo se često osjećali kao autsajderi – premladi, nedovoljno ozbiljno shvaćeni, nesigurni kako uopće pristupiti temama koje nismo osobno proživjeli. No što smo više putovali, slušali i proživljavali različite situacije, sve smo se više počeli uklapati. Naučili smo čitati atmosferu, razumjeti metafore i šale koje imaju smisla samo ako si ih slušao odmalena. Malo po malo, osjećaj je postajao – da, zaista jesmo Balkanci. Znamo kako se kretati ovim prostorima, kako razgovarati s ljudima, kako razumjeti ono što je rečeno, a još više ono što ostane neizrečeno”, govore mi dok se prisjećaju kao su ih kolege i profesori često duhovito zvali balkanskim dečkima. “Isprva nismo znali što misliti – je li to kompliment, stereotip? Vjerojatno oboje. S vremenom smo prihvatili taj nadimak.” Shvatili su i da pozitivan ili negativan prizvuk riječi Balkan ovisi o kontekstu. “Izvana se često doživljava kao nešto egzotično, misteriozno. Iznutra, reakcije variraju od srdačne znatiželje do blagih tenzija – osobito kada se dotaknemo nacionalnih identiteta i ratne prošlosti.” Srljajući prema kraju priče, pitam ih: i, što ste na kraju saznali o Balkanu i na koja pitanja dobili odgovore? “Na kraju, projekt nam nije dao jednostavne odgovore. Dao nam je mješavinu jasnoće i zbunjenosti, što zapravo vrlo dobro opisuje i samu regiju. Možda je to i poanta: ne postoji jedan način da se bude Balkanac, i upravo je to čini onime što jest.”

Duge vožnje, produženi boravci na pojedinim mjestima i spontani susreti s ljudima bili su njihova metoda istraživanja, i mogu je zamisliti – tako nekako to gostoprimstvo ide kod nas na Balkanu. “Ovi su susreti dolazili u raznim oblicima i svaki je na svoj način oblikovao projekt. Neki su bili iz akademskih i kulturnih krugova – njima smo se svjesno obratili tražeći mišljenje, mentorstvo ili suradnju. Većina ih je rado podržala naš rad. Druge smo upoznali slučajno – na putu, u kafićima, na ulici. Pozvali su nas u svoje domove, podijelili priče, pustili nas da ih snimimo ili fotografiramo”, govori Jaka dok se Ivan nadovezuje: “Neki nisu htjeli biti snimani, ali su velikodušno dijelili uspomene i lokalno znanje. Takve razgovore bilježili smo i uključivali u projekt na druge načine. Nerijetko su nas ljudi iznenadili gostoprimstvom – nudili smještaj, hranu, plaćali piće ili hotel, a već sljedeći dan nastavili razgovor kao stari znanci”. Zajedno zaključuju: “Upravo ta otvorenost i spremnost na povezivanje, često spontana i neplanirana, postala je srž našeg pristupa. Podsjetila nas je da istraživanje nije samo bilježenje, već i prisutnost, slušanje i povjerenje u tijek stvari.”

Proputovali su cijelu regiju. Pitam ih što ih se posebno dojmilo. “Na putovanjima smo primijetili jednu tipično balkansku kontradikciju: ljudi su često izrazito zaštitnički prema svojoj imovini, ali iznenađujuće opušteni kada je riječ o vlastitoj slici. Snimajući na ulici, većina bi samo prošla uz osmijeh, no čim bismo usmjerili kameru prema autu, vrtu ili prozoru, netko bi se odmah pojavio s pitanjima tko smo i što radimo. Ta mješavina teritorijalnosti i ležernosti otkriva zanimljiv spoj ponosa, opreza i otvorenosti.

Jedno od najposebnijih iskustava doživjeli smo u Subotici, u Mini Jugoslaviji, nostalgičnom eko-parku i okupljalištu gdje su nas dočekali čobanac, rakija, tombola i karaoke. Vlasnik nas je proveo kroz prostor ispunjen simbolima prošlosti, a ubrzo smo i sami završili na pozornici, pjevajući s neznancima koji su nam postali prijatelji. Boca dunjovače išla je s nama, a ostatak večeri pretvorio se u nešto divlje i duboko dirljivo – pjevali smo, smijali se, razmjenjivali priče, osjećajući istinsku povezanost, ali i tihu tugu u pozadini. Bliskost i podijeljenost ovdje su išle ruku pod ruku. Bila je to možda najljepša – i najtužnija – večer cijelog putovanja.”

Umjesto da dijagnosticiraju probleme naše regije, željeli su uhvatiti mnogostrukosti proživljenog iskustva. “Pristupili smo projektu kao umjetnici – s dozom slobode da lutamo, promatramo i reagiramo instinktivno. To nam je omogućilo da Balkan istražujemo ne kao niz problema koje treba analizirati, već kroz atmosferu i isječke svakodnevice.” Ističu i kako nisu zatvarali oči pred društvenim, političkim ili ekonomskim problemima,”koji su itekako prisutni”. No, umjesto da ih bilježe direktno, ostavili su prostor da se ti slojevi pojave neizravno, kroz kroz ton, kontekst, tišinu. “Svjesni smo i da postoje fotografi koji puno bolje dokumentiraju te teme, tako da naš doprinos leži negdje drugdje: u emotivnom i intuitivnom prostoru, tamo gdje se snovi, sjećanja i stvarni život prirodno stapaju.”

Njihov projekt istražuje što znači pripadati mjestu često uhvaćenom između samopercepcije i vanjskih narativa, a fotografijom hvataju tu svojevrsnu prostornu ili atmosferičnu neodređenost, prizore koji istovremeno djeluju tužno, smiješno i pomalo apsurdno. Baš to me privuklo na toj vizualnoj razini koja sociološki otkriva sve podslojeve tog našeg Balkana. “I upravo nam je to važno. Želimo privući pogled, zadržati ga dovoljno dugo da iz fotografije počne izranjati nešto dublje. Ono što se na prvi pogled čini smiješno ili čudno, često postaje slojevitije što duže promatramo. Taj spori ritam otkrivanja nam je bitan – odražava složenost same regije, u kojem se slojevi priča i pogleda neprestano preklapaju.”

Kažu mi kako se dobar primjer tenzije između unutarnjeg identiteta i vanjske percepcije nalazi u samoj srži projekta: “Hrvat i Slovenac koji putuju Balkanom pod okriljem belgijske akademije – zvuči skoro kao vic. I ponekad smo se zaista tako osjećali. U početku smo bili svjesni kako izgledamo: dva lika s velikim fotoaparatima koji tumaraju malim, zaboravljenim mjestima. Pokušavali smo se uklopiti, biti neprimjetni, ali to je samo povećavalo distancu. Kad smo se odlučili otvoriti i biti potpuno upadljivi, dogodio se preokret. Ljudi su nam počeli prilaziti, razgovarati s nama, pozivati nas k sebi. Pokazalo se da upravo iskrenost i prisutnost otvaraju vrata dok je pokušaj uklapanja stvarao distancu.”

Glavni output projekta bit će fotoknjiga, ali ne u klasičnom dokumentarnom smislu. “Fotografije ne nastoje ništa objasniti ili definirati. Njihova je svrha potaknuti pitanja, ostaviti prostor za različita tumačenja. Ne želimo ponuditi jednu jedinu verziju Balkana, nego njegovu fragmentiranu i ponekad nedorečenu sliku. Knjiga nema jasno određen početak niti kraj, i to je sasvim namjerno. Za nas ona počinje tek kad se zatvori – kad čitatelj ponešto iz nje ponese sa sobom u vlastite misli i razgovore”.

Na, projekt još nije gotov, iako će iduće godine putovati nešto manje. Razgovaramo o završnim mislima i dojmovima svega što su dosad doživjeli, a posebno su ih zaintrigirale promjene koje se ubrzano događaju u određenim dijelovima Balkana. “Lako je pomisliti da je ovdje sve stalo u vremenu, ali stvarnost je složenija. Ljudi i dalje odlaze, neka sela nestaju, ali razvoj ide sve brže – posebno duž albanske obale, u Crnoj Gori i oko Beograda. Najčešće je riječ o infrastrukturi: ceste, stanovi, turizam. Donosi prilike, ali i rizike.” Netaknutom divljom i sirovom prirodom ostaju, očekivano, oduševljeni. “Od šuma u Bosni i Hercegovini do planina u Crnoj Gori i Albaniji, ovdje se kriju krajolici koji izgledaju kao iz bajke. No nije riječ samo o pejzažima – tu je i prava bioraznolikost, složeni i osjetljivi ekosustavi. Kako se infrastruktura širi, ključno je sačuvati te prirodne oaze, a ne ih žrtvovati.”

Ima jedna stvar koju su posebno naučili – prestati previše razmišljati (koju ću rado posuditi za vlastitu svakodnevicu, isto želim i vama). “Prije smo se pitali hoće li biti neugodno zamoliti nekoga za fotografiju – hoćemo li im smetati, hoće li nas gledati čudno. Sjećam se kad smo u Sjevernoj Makedoniji prošli kraj kuće gdje su dva muškarca češljala šarplaninca. Krenula je analiza: trebamo li stati? Na kraju smo jednostavno pitali. U roku par minuta pili smo pivo, jeli sir, dobili kavu, kao da se znamo godinama. Odveli su nas i do farme rođaka da pokažu odakle je pas. Ponekad je stvarno dovoljno samo stati i pitati, ostalo se posloži samo.”

I za kraj, još jedna zanimljivost: “Gdje god smo išli, koliko god mjesto bilo udaljeno ili nepoznato, uvijek smo naišli na nekoga tko je živio i radio u Sloveniji – ili barem imao rođaka koji jest. Pogotovo u Mariboru”, smiju se.

Fotografija se često percipira kao solo praksa, ali njihov rad je zajednički od početka do kraja na ovom projektu. Osim što su jako puno vremena proveli u vožnji, uvijek zajedno, različito su percipirali određene situacije. “Jaka gleda lijevo, Ivan desno. Netko nešto uoči, slijedi rasprava: treba li nam baš ta plastična stolica u protusvjetlu? Ponekad se vratimo i nakon kilometar kako bismo ipak uhvatili tu scenu”, objašnjavaju mi duhovito. Iako se često nisu slagali, nisu pokušavali uvjeriti onog drugog u svoje, već stvarno slušati i tražiti što najbolje služi priči. “Promatrajući kako onaj drugi razmišlja i radi, polako smo počeli preuzimali najbolje jedno od drugoga. Nismo postali isti, ali su se neki naši pristupi prirodno isprepleli.” Završno, odlučili su obrisati granice autorstva. “Želimo da fotografije djeluju kao da ih je mogao snimiti bilo koji od nas. Ne potpisujemo ih pojedinačno jer što uopće znači autorstvo u ovom slučaju? Jedan vidi prizor, drugi snimi, treći obradi. Sve radimo zajedno.”

I mislim da su mi u tom pristupu, za kraj, dali najljepšu moguću viziju Balkana – onog koji svi dijelimo, bez podjela.