In Conversation with:
Baby Lasagna i Vesna Pisarović

Vesna Pisarović intervjuira Baby Lasagnu? Da, to je jedino imalo smisla. Vesna Pisarović predstavljala je Hrvatsku na Eurosongu 2002. godine pjesmom “Sasvim sigurna” i plasirala se na odlično 11. mjesto. To je bio povod ovakvog, zvijezdama nabijenog intervjua, a uzrok je zapravo činjenica da je Vesna u međuvremenu ostvarila zavidnu glazbenu karijeru, napravila zaokret u glazbi, izrazu, imidžu i da sada uživa status zvijezde i izvođačice čiji se koncerti rasprodaju u tren oka. Upravo jedna takva zvijezda, glazbenica, jedina je dolazila u obzir kada smo razmišljali o intervjuu s Baby Lasagnom. Baby Lasagna napravio je nešto što je do sada samo uspjelo grupi Let3 s njihovim prošlogodišnjim glazbenim brojem, a nekako nam se čini da je Baby Lasagna napravio i korak dalje. Suočiti u komunikaciji izgrađenu veliku glazbenu zvijezdu i onu koja sada sjaji mladim žarkim sjajem čini se kao jedini logičan potez.

VP: Ovo je moj prvi intervju, i najraniji u životu koji sam radila, tako da ćemo vidjeti što će iz ovoga ispasti. Hoćeš li da te zovem Marko ili Baby Lasagna, to mi moraš reći. 

BL: Marko.

VP: Siguran si?

BL: Da, Marko, radije bih da je Marko.

VP: I… zatvoriš se u svoj stan, o čemu u stvari maštaš? Što će biti prvo što ćeš napraviti?

BL: Opet ću pogledati seriju „The Office“. To je moja sigurna zona, tako da mislim da ću to učiniti, tu se osjećam sigurno, kad sam na svom krevetu. U tišini, gasim internet na mobitelu i s Elizabetom gledam „The Office“.

VP: A reci mi, kad pogledaš SVE epizode serije „The Office“, kako će život izgledati nakon toga? Hoće li imati smisla?

BL: Već 11. put gledam seriju ispočetka, zabavljam se. Ovo je neki sigurnosni tik, rekao bih. 

VP: Sjećam se da kad sam se vratila kući s Eurosonga, tada su se još posuđivali filmovi, posudila sam deset westerna. To su filmovi koje baš, ono, gledam i opustim se, i zaboravim. Kupila sam si burek u pekarnici, pivo i to je bilo to. Želiš li sad pomalo da te 3 minute su ili 10 minuta pa da već nešto se novo dogodi iz toga, ili pronalaziš uvijek nešto novo u ovisno situaciji u toj izvedbi te pjesme?

BL: Jako dobro pitanje, ovako pitanje samo mi može doći od glazbenika, čini mi se. Ovaj, ja sam se bojao na početku i zamišljao sam si da će mi ova pjesma prije Eurosonga već dojadit’, ona na Dori će mi dojadit’, ali nikako da mi dojadi. 

Vjerujem da, bar si zamišljam da ću nakon Eurosonga poludjeti više od nje, ali još uvijek ne osjećam to. A to je možda zato što ja nisam najbolji pjevač, pa se uvijek trudim iznova što bolje je otpjevati. I onda gledam što mi je izazov; moram se fokusirati konstantno na trbuh, na izvedbu, na divljanje, pa onda još kako imam baš puno divljanja u svom javnom nastupu. Moram se koncentrirat’: “OK, sada si pretjerao, sada se smiri jer moraš uzeti dah…” i tako. Mnogo razmišljam, tako da mi nije mi još dosadilo. Kad me ljudi pitaju kad je Eurosong, moram priznati da stvarno ne znam točan datum. Ja sam samo poput nekog kofera, znam samo kad krećemo na put.

VP: Moje iskustvo je da je sve jako profesionalno, ima mnogo proba; probe kamere, šminke, svjetla, svaki dan nešto drugo. Inače sam veliki tremaš, stalno imam tremu, no prvi put na Eurosongu je nisam imala, stvarno sam uživala u te tri minute, sve je bilo kao neki lijepi san. Nadam se da će to biti i tvoje iskustvo. Možeš ti to. Kako se nosiš s tremom, „vidiš” li je, mijenja li ona svoj oblik, ovisno o danu, situaciji? 

BL: Nekad pogodi jače, nekad manje, ali u globalu meni je sve ovo novo u smislu da sam ja tek prvi put u ulozi pjevača. Cijeli život bavim se glazbom, ali nikad kao pjevač, i Dora je moj prvi javni nastup kao pjevača. Pa je ovo skroz nešto novo u smislu treme. Puno je veća nego prije. Prije sam se mogao skrivati iza instrumenta, znao sam da je pozornost, ili barem mnogo više nje na frontmenu, nego na meni. Sada sam ja taj koji izaziva pozornost publike. Kod mene se trema pokazuje tako da zijevam.

VP: Razumijem te, meni se počne spavati, suze mi oči. I da, slažem se, biti pjevač i imati bilo kakav instrument pred sobom je baš velika razlika. Često raspravljam o tome sa svojim bendovima. I stvarno nije isto, imaš taj mikrofon ispred sebe, ali to stvarno nije ništa. Nije nikakva zaštita, ti si sam svoj instrument i izložen si. 

BL: Mene je sada više strah koncerata koje smo ugovorili nakon Eurosonga, nego samog Eurosonga. Sada sam u ulozi frontmena i izvodit ću pjesme prvi put u toj ulozi i prvi put tako komuniciram s publikom. 

VP: Savjetovala bih ti da se probaš ne opterećivati. Moja mi je mama jednom rekla, i bila je u pravu: „Vesna, molim te, ti si dobra na stageu, samo nisi za konferansu, nemoj pričati.“ Uvijek se toga sjetim.

BL: Baš mi je drago da ste to sada rekli. Slažem se posve. Znao sam do sada za Rammstein, no Rammstein nije bend, to je kazalište. Ima golemu produkciju. Tako da je lako Tillu kad ne kaže ništa jer oko njega svijet gori i publika luduje. Na kraju koncerta zahvali, kaže „Danke“ i to je to. I tu se raspada cijeli moj mali svijet, tako da je bolje biti jednostavan.

VP: Što se tiče stila tvojih pjesama, glazbe; vidim da si bio inspiriran nekim bendovima poput Electric Cowboyja. Kako stvaraš pjesme, koliko pluginovi igraju ulogu u stvaranju pjesme, koliko je bitno biti originalan ili koristiti nešto što je tebi interesantno i onda to interpretirati na svoj način? Ti jesi sam po sebi originalan, zato me zanima. 

BL: Mislim da ljudi lako prepoznaju kopije, da lako prepoznaju fejkanje i to je u biti ono što je problem kada dođu u pitanje neoriginalnosti. Ali ako radiš svoju glazbu, iako ona proizlazi iz srca, iz duše, nebitno je zvuči li kao nešto. Mi kao slušatelji ćemo jednostavno znati da je to iskreno i originalno. Ne samo da je iskreno i da je tvoje, da je proizašlo srca, ne iz nekog shvaćanja da pjesma zvuči dobro.

VP: Slažem se, ali na kraju krajeva svi imamo sličan izbor informacija, a inspiracija sama je opet originalna, individualna stvar. A reci mi, zvuk koji vidiš dalje, kako ga vidiš, kako vidiš pozornicu, kakav će to biti bend u tvojim budućim koncertima? Koliko će to biti backing trekova, koliko će biti live performansa, kako to vidiš?

BL: Sve je još u nekom procesu razvijanja i kad se sastanem s bendom, vidim kako zapravo pričamo o daljnjem razvijanju te neke vizije. Iako ostaje malo vremena, uvijek su tu neki rokovi koji stišću kreativu, ali jako su nužni.

Planiram bubnjara uz sebe, ako pričamo baš o formaciji, bas gitaru i DJ-a u isto vrijeme, ovisno o potrebama pjesme. S obzirom na to da mi je, na primjer, “Rim Tim Tag Dim” dosta rock moment na albumu, no s druge strane imamo i EDM pjesme koje nemaju uopće gitare, više su DJ-evske. Imamo i funky stvar i onda ovisno o pjesmi ćemo se više oslanjati na backing trackove, odnosno na matrice, a što je više življa, funky stvar, tu ćemo puno više svirati live. Sve što radim mi je u službi stvaranja dobrog showa, da ljudima bude dobro, da nama bude dobro, da se svi zabavimo, a sad, sviramo li uživo ili na matricu, svejedno mi je. 

Da, pogotovo u pop izričaju, kako je rekao moj profesor pjevanja, kad dođeš na stage, zgrabiš ljude za bradu i do kraja koncerta ne puštaš. E to je to. A kojim sredstvima se služiš, to ti najbolje znaš, to ovisi o tvojoj estetici, i o tome što slušaš i voliš.

VP: Reci mi, što se tiče života vani, bi li mogao zamisliti da ako se nešto interesantno dogodi kroz ovaj period, jer ne znaš, uvijek mi radimo planove, ali život je tu da te planove pokvari ili promijeni, bi li mogao živjeti vani?

BL: Pa teško, u smislu znam da bi mi to teško palo, utjecalo bi na moje duševno stanje. Ovo bar zamišljam da bih, ali jedino kako bih mogao otići jest da znam da ću se u kratkom roku vratiti. To bi mi bila nekako misao, ono, luka u kojoj bih se konstantno sidrio kada bi mi bilo teško. Baš sam pričao s Elizabetom što bi bilo kad bi se morali odseliti i teško je to za izvesti, skoro pa nemoguće. No da se radi o nekoj stvarno super prilici, mogli bi otići na godinu-dvije, ali to je isto nategnuto. 

Ovaj lik iz moje pjesme je, hajdemo reći tako, prisiljen otići zbog životnih okolnosti. A ja bih više otišao iz fore, avanture. On teškog srca odlazi, on odlazi jer mora. Tu je razlika. 

VP: Koliko želiš biti informiran, koliko se informiraš i koliko se štitiš od toga? U kojoj mjeri misliš da možeš nešto promijeniti?

BL: Pa ne štitim se svjesno ni nesvjesno, samo jednostavno ne konzumiram te informacije. Ne niti iz nekog specifičnog razloga kao da želim sačuvati sebe ili ne znam, ostati apolitičan. Nego čisto jer mi je dosta, ja sam toliko izgubljen u tome da, na primjer, kad pročitam novinski članak, ne znam tko su ti ljudi o kojima se piše, koje i kakve su to afere, sve mi je kao da čitam japanski.

Ne bježim od politike, nego mi je dosadna. Ali razumijem i argumente ljudi i argumente svojeg mozga kad mi govore da bih se možda trebao informirati jer ipak djelomično nosim odgovornost kao građanin države. Tako da, ne znam, razvlačim se često između ta dva ekstrema: totalne apolitičnosti i tog nekog glasa koji mi govori da bih se trebao informirati kako bih znao što se događa. Ali u ovoj trenutačnoj situaciji totalno sam neinformiran, nažalost. 

VP: Tvoja pjesma je politička, govori o migraciji.

BL: Ta situacija nije nova, nije nešto od danas, niti od jučer. Uvijek je bilo migracije i ljudi koji će otići iz različitih situacija, najčešće političkih i ekonomskih. Stoga se apsolutno slažem s tobom. Ona i jest politička. Ja sam više obraćao pozornost na osjećaj koje je izazvala reakcija političkih aktivnosti negoli na same političke aktivnosti. Iskreno, nisam u pjesmi ništa pametno niti kazao, samo sam ispričao tužnu priču.

VP: Kakav si s engleskim?

BL: Studirao sam na engleskom jeziku i položio sam u Britanskoj ambasadi jedan ispit da bih bio kvalificiran za višu razinu engleskog jezika. Tako da, dobar sam. 

VP: Jer nekako mi se čini da mnogi pjevaju na engleskom, ali rijetko tko uspije komunicirati na engleskom, jer mislim da je, a to sada primjećujem s moje fonetičke i pjevačke strane, imaš jako dobar engleski izgovor, a to ti je svakako prednost.

BL: Baš su mi iz Vivi Blogsa, najveće zajednice Eurosonga, rekli da se po izgovoru ne može primijetiti od kuda sam; da bih mogao biti iz Irske, Amerike, Londona… 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Vogue Adria (@vogue.adria)

VP: Malo o modi. Za mene je moda – skandinavska moda. A za tebe?

BL: Ono što mi Elizabeta kaže da nosim. Ja ne znam što znači „skandinavska moda“. Super mi je gledati modnu reviju, fasciniran sam time kako se modom izražava.

VP: Kako se ti nosiš s tim javnim pojavljivanjima, koja su sada intenzivirana? Imaš li kakvu ispričnicu za to da kažeš: „Danas sam na Marsu, ne mogu doći“ ili doista ideš po rasporedu kako te pozivaju, tako odlaziš?

BL: Nažalost, nemam vremena baš za sve pa moram odbiti ljude. Nekad, ali i kad kažem odbiti ljude, mislim na medijska gostovanja. Pokušavam napraviti što više mogu. No ljudi su ponekad grozno naporni i onda ne mogu drugačije nego jednostavno reći – ne. Bilo je i neugodnih iskustava, raznih nagovaranja, kroz poznanstva u obitelji i nekim sumnjivim okolnim putovima. No što se tiče ljudi na ulici i kako reagiraju kad me vide, to mi je OK.

VP: Reci mi: što je za tebe ljubav? Vidiš li ljubav kao neku istinu dvoje ljudi, koji gledaju svijet različitim očima, ali onda s nesebičnošću i sa željom da ta istina dvoje ljudi traje dugo? Kako gledaš na to, koliko je to bitno i je li ljubav neka istina u svemu? I koliko je ona tebi bitna?

BL: Pričao sam s jednim prijateljem o tome, i razilaze nam se mišljenja. On je rekao da su naivan i glup dva brata. Uglavnom govorio je kako je loše biti naivan. A u biti ja mislim da  biti naivan, znači biti dobar. I mislim da je ljubav jedinstvena istina. U smislu da je ljubav za mene nesebična i ne samo između dvije osobe na romantičan način, nego bilo kakva ljubav: prema strancima, prema neprijatelju. I da treba biti uvijek na usluzi, biti naivan. Ljubav je naivna i ultimativna vrijednost prema meni. Ljubav nije promišljena i opasna.

VP: Jako si to lijepo rekao. Na kraju; zbog ljubavi se ljudi i ubijaju, i vode ratovi. I ljubav jest stvarno najveća istina. Neka te vodi ljubav i neka te štiti. Želim ti puno sreće i samo misli – jednostavno. I svemir će ti već biti na usluzi.

Fotografije: MARKO SUVIĆ
Kreativno vodstvo: FILIP KOLUDROVIĆ
Moda: ANA NIKAČEVIĆ
Šminka: SAŠA JOKOVIĆ
Kosa: ANTE PAŽANIN
Asistent stilistice: IGOR MAKOVIĆ