Kako smo u eri stalne povezanosti postali 'anti-social generacija'

Nekome može zvučati krajnje paradoksalno, ali prema nekim istraživanjima, generacija Z često doživljava društvene mreže kao produžetak svog života, besprijekorno spajajući offline i online interakcije sa svojim prijateljima. Za razliku od prethodnih generacija, Gen Z otvoreno priznaje potrebu za povlačenjem iz društvenih situacija radi očuvanja svog mentalnog zdravlja, koje je danas prioritet broj jedan. Ovo povlačenje se može protumačiti kao antisocijalno, ali je zapravo dio svjesne brige o sebi. Ukratko: Gen Z redefinira što danas znači biti socijalan. Njihova povezanost nije manje stvarna, već se odvija na drugačijim platformama i uz drugačije vrijednosti. I dok su možda fizički odsutni, njihova digitalna prisutnost je često intenzivnija i šira nego što se to na prvi pogled čini.

Sve u svemu, čini se da smo dobili ono što smo tražili. Privatni prostor je zaista postao toliko privatan, jer više niko ne obraća pažnju ni na koga. Ponekad se čak događa da dvoje ljudi sjede za istim stolom, ali iz nekog razloga šalju jedno drugom poruke, jer im je tako ipak lakše i brže razumjeti se. Danas se bliskost gradi na temelju toga, jer je teško pratiti komunikaciju ili izražavati osjećaje ako ne znate tumačiti niz simbola koji vam iskaču u chatovima. Ali, telefoni, logično, samo povećavaju stepen svakodnevne samoće. Sada je naše vrijeme koje posvećujemo društvenim interakcijama, u bilo kojem obliku, progonjeno mogućnošću da se nešto zanimljivije događa negdje drugdje, a naši šumovi u komunikaciji kontaminiraju razni streamovi, objave i postovi prijatelja, kolega, poznanika, pa sve do potpunih stranaca i ljudi koje uopće ne poznajemo. Sav taj konstruirani život, taj simulakrum koji je izvan naše kontrole, postaje neprijatelj naše socijalizacije i tako, poput biljaka, počinjemo vegetirati, doživljavajući tuđa iskustva kao svoja. Prestajemo osjećati potrebu da idemo bilo gdje, jer nam je dovoljno da ih samo vidimo.

Međutim, znači li to da smo manje povezani?
Ako je vjerovati novijim istraživanjima, izgleda da ne!

Gen Z odrasta u svijetu gdje su društvene mreže, video pozivi i tekstualne poruke primarni oblici komunikacije. Iako provode manje vremena u osobnim susretima, oni su gotovo stalno povezani s ostatkom svijeta i to online. Za njih, druženje ne mora značiti fizičko prisustvo – interakcije na TikToku, Discordu ili Snapchatu smatraju jednako vrijednima. Ova generacija zapravo cijeni privatnost i mentalno zdravlje, pa izbjegava tradicionalne društvene aktivnosti koje mogu biti emocionalno iscrpljujuće, poput velikih okupljanja. Istovremeno, online prostor im omogućuje da biraju kada i s kim će komunicirati, što može djelovati i biti protumačeno kao antisocijalno ponašanje, ali zapravo omogućuje dublje povezivanje s odabranim krugovima ljudi.

Međutim, istraživanja također pokazuju da se mladi od 16 do 24 godine osjećaju usamljenije od bilo koje druge starosne skupine, uključujući osobe starije od 65 godina. Naime, 73% pripadnika generacije Z navodi da se ponekad ili uvijek osjeća usamljeno, što izaziva veliku zabrinutost, jer je poznato da takva osjećanja mogu utjecati na zdravlje isto kao da svakodnevno popušite 15 cigareta. Nešto ipak nije u redu, jer postoji taj čudni paradoks koji proizvodi generacija društvenih mreža. Oni su uglavnom hiperpovezani u virtualnom svijetu, ali društveno potpuno diskonektirani. Internet, mobilni telefoni i video igre otvorili su mnoštvo novih veza i mogućnosti. Ipak, digitalne interakcije nisu uspjele zamijeniti potrebu za povezivanjem na emocionalnom nivou u fizičkom svijetu.

Photo: Cora Pursley

Potraga za senzacijama najrazličitijih oblika uklanja društvene interakcije i upravo stvara usamljenost, jer neprestano gradimo svijet bez ljudskog kontakta. Kad malo bolje razmislim, stvarno je tako – odemo u supermarket, koristimo samoposlužne mašine koje skeniraju proizvode i ne kaže nam ni “hvala”. Usluge dostave su nas toliko razmazile da više nitko ne ide u restorane. Radimo od kuće puno više nego što posao zahtijeva, a obično razgovaramo s kolegama s isključenim kamerama. Sve više aktivnosti zapravo obavljamo sami sa sobom ili stvaramo dojam da nitko više ne postoji, stvarajući privid da nam nitko nije ni potreban. Ali upravo je društvena interakcija ono što nas čini ljudima. Nedavno sam naletio na video u kojem čovjek panično poziva korisničku službu jer se već nekoliko minuta vrti u pametnom taksiju bez vozača, moleći operaterku da nekako zaustavi to prokletstvo vozilo. Taj video, koji je nekima smiješan, a meni osobno potresan, dokaz je koliko nam je stvarni kontakt ipak potreban da bismo prevladali situacije na koje softver nije računao.

Živimo u eri opće panike, pa se na ovu i slične teme gleda prilično apokaliptično. Smirio bih strasti, s obzirom na to da ni jedno ljudsko ponašanje, pa ni ovo, nije smak svijeta. Uostalom, iz njega bismo mogli naučiti mnogo toga, jer autentičnost sigurno postaje nova valuta, a Gen Z upravo to i cijeni: smislene veze. Oni preferiraju iskrene, sadržajne razgovore, bez mnogo gubljenja vremena, zasnovane na zajedničkim interesima, po mogućstvu u virtualnom svijetu. Zvuči antisocijalno, ali očito im odgovara.