Anthony Vaccarello širi svoje carstvo – iz svijeta mode ulazi u svijet filma

Ako ste bili dijete devedesetih, niste sanjali o brendu Yves Saint Laurent. Do tada je vodeći modni genij treće četvrtine 20. stoljeća, dizajner koji se često smatra tvorcem suvremene ženske garderobe, prepustio prêt-à-porter svojim asistentima koji su se gotovo po zapovijedi držali dogme buržoaske pariške elegancije. Za dijete devedesetih postojale su nove, uzbudljive stvari: minimalizam Helmuta Langa, grunge (ranog) Marca Jacobsa, raskošna glamuroznost Versacea, humor i drskost Jean Paula Gaultiera, dekonstruirane forme Yohjija Yamamota.

Ipak, Anthony Vaccarello nije bio tip budućeg dizajnera koji je kao tinejdžer imao stranice Vogue Italia zalijepljene po zidovima svoje sobe, iako je na satu matematike u bilježnici znao naškrabati pokoji crtež cipele s visokom potpeticom. Za njega su glazba i vizualna kultura koju je oblikovao MTV bili ulaz u modu: Björk u spotu “Violently Happy”, a iznad svega Madonna u Gaultierovu legendarnom ružičastom korzetu u obliku stošca iz ere “Blond Ambition”. “Iskreno, dok sam bio učenik, Yves Saint Laurent nije bio netko na koga sam se ugledao,” kaže Vaccarello, koji će iduće godine obilježiti desetljeće na čelu Saint Laurenta. “Za mene je tada već bio pomalo staromodan, više povezan s parfemima, s tom ženom – vrlo elegantnom, vrlo sofisticiranom – kakvu je uvijek stvarao. Ali ti isti klijenti ostali su mu vjerni, a on nikada nije odustao od tih nevjerojatnih žena, pomalo izvan vremena. To doista volim, i sada me još više privlači taj trenutak devedesetih kada je stvarao tu savršenu ženu.

Sviđa mi se ideja da uzmem taj DNK i prenesem ga na današnju ženu.

Da, recimo, uzmem cvijet i stavim ga na joga majicu, za nekoga koga možete sresti u Erewhonu.”

Ovog jutra nismo u Erewhonu, ali nismo ni daleko – ni po udaljenosti ni po atmosferi. Kasnoproljetna morska izmaglica baca čeličnu svjetlost kroz palme u vrtu hotela Chateau Marmont u Zapadnom Hollywoodu, gdje parovi u sportskim kombinacijama pijuckaju latte od zobenog mlijeka. Iako je ovaj dio grada, sa svojim pastelnim Lamborghinijima i bučnim partijanerima, za Vaccarella pomalo previše, rado bira doručak u Chateauu – pržena jaja i avokado, tipičan kalifornijski obrok.

Vaccarello, rođen i odrastao u Belgiji sa sicilijanskim roditeljima, dva puta godišnje provodi po mjesec dana u Los Angelesu, obično u ožujku i studenom, kao odmor nakon šestomjesečnih intenzivnih priprema ženske kolekcije. To je tradicija koja je započela rođenjem njegova sina Luce prije četiri godine. On i suprug Arnaud Michaux – koji je i njegov kreativni partner u dizajn studiju Saint Laurenta – povezali su se sa surogat majkom u Coloradu, budući da je surogatstvo ilegalno u Francuskoj, a liste čekanja u Kaliforniji tijekom pandemije bile su preduge. Nakon što se Luca rodio, nova je obitelj provela njegov prvi mjesec u Los Angelesu prije povratka u Pariz. Iskustvo je bilo toliko lijepo za sve, uključujući i biološku majku, da su ga ponovili prošle godine kada se rodila kći Lola.

Blonde ambition/ Gwyneth Paltrow nosi Saint Laurent kreaciju Anthonyja Vaccarella (ovdje i u nastavku; ysl.com), dok je Vaccarello promatra.

Dok je gradio svoju obitelj, Vaccarello je posljednjih godina proširio i kulturni doseg modne kuće kojom upravlja. Godine 2023. pokrenuo je Saint Laurent Productions kako bi podržao rad nezavisnih filmskih stvaratelja, počevši od kratkih filmova Pedra Almodóvara i, posthumno, Jean-Luca Godarda. Tri filma u produkciji Saint Laurenta prikazana su na Filmskom festivalu u Cannesu 2024.: Emilia Perez Jacquesa Audiarda, The Shrouds Davida Cronenberga i Parthenope Paola Sorrentina. Krajem ljeta, film Jima Jarmuscha “Father Mother Sister Brother” premijerno je prikazan u Veneciji, dok je The Fence Claire Denis imao svoju premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu. Vaccarello je za sve filmove radio kostime, a u tom smislu Saint Laurent Productions nastavak je rada Yvesa Saint Laurenta kao kostimografa za kazalište i film – najpoznatije za Catherine Deneuve u filmu Luisa Buñuela Belle de Jour iz 1967. godine. Ipak, glavni cilj nije nostalgija, već povezivanje umjetnika kojima se divi s kućom koju vodi i tako stvaranje Saint Laurenta koji nadilazi modu.

„Sve je to zbog redatelja“, kaže Vaccarello o filmovima koje podržava. „Ti su me redatelji oblikovali dok sam bio dijete, oni su učinili da moja vizija danas bude ono što jest; nije da im vraćam uslugu, već želim pomoći da nastave raditi ono što rade.

Ne radim blockbustere. Marvel me ne privlači.

Ovo je doista podrška nezavisnom filmu, ali i način da se brend proširi u nešto popularnije, vidljivije, nešto što ostaje. Sjajno je raditi revije i kampanje, ali one su prolazne. Možda to ne bih smio reći, ali za razliku od toga, za dvadeset ili trideset godina film će i dalje postojati, a ime Saint Laurenta i dalje će stajati na njemu.”

Jarmusch, čiji je film osvojio Zlatnog lava u Veneciji, prvi je put surađivao sa Saint Laurentom 2021. godine na kratkom filmu za modnu kuću. Film, nazvan French Water, okupio je blistavu postavu u kojoj su bili Julianne Moore, Charlotte Gainsbourg, Indya Moore i Chloë Sevigny. Vaccarello je potom angažirao Jarmuscha i u reklamnoj kampanji. Redatelj se obratio Vaccarellu čim je počeo osmišljavati Father Mother Sister Brother.

„Estetski, bilo je fantastično, jer su mi jednostavno vjerovali“, prisjeća se Jarmusch.

„Pet godina nisam snimio novi film – bio sam frustriran mehanizmima financiranja. Radim tako da ili imam potpunu umjetničku kontrolu, ili uopće ne radim, ali bilo je pritisaka oko prekoračenja budžeta i sve mi je to postalo previše. Suradnja sa Saint Laurentom značila je samo jedno: oni žele olakšati proces. Nisu filmski ljudi koji nameću svoje mišljenje u produkciji. Bilo je više kao da je doba renesanse i da imam mecenu.”

Kada je Vaccarello stigao u Saint Laurent nakon odlaska Hedi Slimanea 2016. godine, kuća je netom zatvorila svoj dizajnerski studio u Los Angelesu, koji je Slimane, zaljubljenik u gradsku glazbenu scenu i njegovu besprijekorno odjevenu mladež, otvorio nekoliko godina ranije.

Da bude sasvim jasno, Vaccarello nije u Los Angelesu zbog posla – grad ga ne inspirira pretjerano.

„Oduvijek sam volio Los Angeles“, kaže on, „vrijeme, prelijepu arhitekturu koja me podsjeća na pedesete, iako sve manje, jer se LA dosta promijenio u posljednjih dvadeset godina. Ovdje imamo kvalitetu života kakvu nemamo u Parizu, i toliko je drugačiji da mi je potreban. Ali nikada ne bih mogao stvarati izvan Pariza.”

U 43. godini Vaccarello sebe smatra – i ponosno ističe – dizajnerom stare škole. Za njega to znači odbijanje da se udvara TikTok osobnostima, da podilazi trendovima ili da veže svoj rad uz viralne trenutke ili It torbu. To je, po njegovu mišljenju, modna igra 21. stoljeća, i nimalo ne skriva prezir prema njoj. Sramežljiv i tih, Vaccarello je uspio voditi jednu od velikih modnih kuća, a da pritom ne postane javna osoba poput Johna Galliana ili Marca Jacobsa. Sa svojom uniformom sastavljenom od traperica, majice i istrošenih tenisica, gotovo je nemoguće zamisliti ga u muškoj odjeći koju sam dizajnira. („Sad sam otac”, objašnjava. „Zašto bih nosio narančastu košulju sa šorcem? Zašto? Za koga?”)

Od samog početka Vaccarello je okupljao ljude koji su ga zanimali – argentinskog redatelja Gaspara Noéa, glumice Béatrice Dalle i Charlotte Gainsbourg – kako bi formirao proširenu verziju originalne Saint Laurent klike, u čijem su središtu bile tri muze: Catherine Deneuve, Betty Catroux, brazilska mondena dama i supruga dizajnera interijera Françoisa Catrouxa, te anglo-francuska aristokratkinja i dizajnerica nakita Loulou de la Falaise. Vaccarello je također surađivao i sprijateljio se s američkim glumicama koje ga inspiriraju, poput Zoë Kravitz, Chloë Sevigny i Gwyneth Paltrow, kao i s mladim modelima poput Hailey Bieber te iskusnim poput Frankie Rayder.

„Ne influencerice, nego prave zvijezde koje imaju nešto stvarno“, kaže on. „Žene koje imaju što reći; žene s dubinom.”

Povlači traku koja pridržava vatu na pregibu lakta – ranije tog dana primio je vitaminsku infuziju u svom unajmljenom domu u Laurel Canyonu, standardnu holivudsku njegu. „Ne želim biti cool. Ne želim biti stalno prisutan na društvenim mrežama niti ići po pop-up trgovinama. Ne vjerujem da YSL kupac to traži. Oduvijek sam zamišljao kupca kao profinjenijeg, ne površnog. A ove stvari mi djeluju vrlo glupo. Red ispred luksuzne trgovine – to nije luksuz. Sama ideja da moraš čekati u redu za nešto – to nije šik.”

Poput Yvesa Saint Laurenta, Vaccarello usmjerava pogled prema ženama koje ne dolaze po njihove komade da bi im netko usađivao osjećaj za dobar ukus, već dolaze sa sasvim izgrađenim stilom. „One poznaju svoja tijela, znaju koji komad kupiti da ne bi izgledale smiješno, da ne bi slijepo pratile trend,” kaže on. „Više me inspiriraju takve žene.

Nije mi opsesija mladost. Ako je proizvod dobar, i mlađe djevojke će doći same. Ali ne stvaram stvari da bih njih impresionirao.”

Iako još nije ponovno otvorio krojački atelje za visoku modu u Saint Laurentu, Vaccarello žali zbog demokratizirajućeg impulsa, jer modu vidi kao suštinski elitističku. „Mislim, nadam se, da moda postaje nešto teže dostupno, intimnije. Natjerali smo ljude da vjeruju da je moda za svakoga i da svatko može kupiti odjevni komad ili torbu iz velike kuće. Nadam se da ćemo se vratiti starom načinu poimanja luksuza, jer ovo pomalo ubija samu ideju mode za mene.”

Yves Saint Laurent jednom je rekao da želi ženama pružiti „osnove klasične garderobe… bježeći od mode trenutka”. Za njega se ta garderoba sastojala od androginih kodova kuće na kojima je izgradio ime – smokinga, mornarskih kaputa i safari jakni, hlača, ženskih odijela, blejzera i balonera. Vaccarello, radeći kroz arhivu, izgradio je sličnu logiku svojim čistim, svedenim i zavodljivim komadima – uniformom za sofisticirane žene svoga doba. „Saint Laurent je pokrio toliko toga,” kaže on, „da je lako uzeti nešto što ti je zanimljivo i učiniti ga suvremenim. Kod Saint Laurenta nikada nije bila riječ o površnom sjaju – uvijek je to bila prava odjeća s dobrim obrtom, definirana osobom koja je nosi i njezinim stavom.”

Sevigny, koja je do sada ostvarila nekoliko kampanja s Vaccarellom, divi se načinu na koji njegovi dizajni diskretno odaju počast Saint Laurentu. Početkom rujna obukla je crni čipkasti bodi ispod kratke crne satenske “bubble” suknje na Venecijanskom filmskom festivalu; izgled je bio iz Vaccarellove kolekcije proljeće–ljeto 2018., inspiriran modelom Yasmeen Ghauri koja ga je nosila na reviji Saint Laurenta za jesen–zimu 1990. „U Anthonyjevoj odjeći postoji prava senzualnost, koju mnoge od ovih novih minimalističkih zvijezda, da ne spominjem imena, uopće nemaju”, kaže Sevigny. „Oni ne slave ženska tijela. Ako pogledate posljednju kolekciju, tu su oblici u koje drugi nisu zalazili, kao i te kombinacije boja i velikih perli – uvijek nešto što je i Saint Laurent radio, i uvijek s dozom tame ili gotike, što sve čini suvremenim.”

Jednog lipanjskog poslijepodneva Vaccarello je predstavio mušku kolekciju Saint Laurenta za ljeto 2026. u rotondi pariške Bourse de Commerce, nekadašnjoj tržnici žita i sirovina koja sada čuva kolekciju umjetnina Françoisa Pinaulta, vlasnika Keringa, matične kompanije Saint Laurenta. (Istog dana, nekoliko ulica dalje, u Centru Pompidou, Beyoncé je prisustvovala muškoj Louis Vuitton reviji i odmah postala glavna vijest događaja. Vaccarello obično izbjegava takve spektakle.) U Bourseu, francuski umjetnik zvučnih instalacija Céleste Boursier-Mougenot napravio je reflektirajući bazen u kojem se nasumično sudaraju i zveckaju plutajuće porculanske zdjelice, a oko bazena, uz glazbu tužnih klavira i gudača, Vaccarellovi modeli u sporim krugovima, s rukama u džepovima, nose velika svjetlucava odijela oštrih ramena i suženih strukova. Paleta šljive, zagasite narančaste i limetasto-zelene bila je prigušenija verzija njegove ženske kolekcije za jesen–zimu predstavljene u ožujku; umjesto radikalnih promjena, Vaccarellove ideje prelijevaju se iz revije u reviju, bez obzira na rod. „Shvatio sam da su muškarci koje sam prikazivao bili pomalo slabi u usporedbi sa ženama,” kaže on nakon revije.

„Žena je bila snažna, a muškarac pomalo kao njezin sin.

Sada je muškarac ljubavnik ili prijatelj. Više nije tinejdžer. Mogu razgovarati za večerom.”

U bilješkama za reviju nalazi se stara fotografija Yves Saint Laurenta u Oranu, Alžiru, iz oko 1950. godine. Na njoj nosi kratke hlače s naboranim i podvrnutim nogavicama, koje otkrivaju većinu njegovih uskih bedara. Vaccarello objašnjava da mu je ta slika bila polazište. U glavi je izmaštao malu fantaziju: kako bi izgledalo da je Yves Saint Laurent proveo ljeto na Fire Islandu sedamdesetih – iako tamo nikada nije bio, a nije ni Vaccarello? Prošlosezonska kolekcija zamišljala je drugi susret, ovaj put između Saint Laurenta i Roberta Mapplethorpea, jednog umjetnika koji je sublimirao svoje želje i drugog koji ih je slavio. Crne kožne čizme iz te kolekcije, do iznad koljena, mogle su se vidjeti na nekoliko današnjih gostiju, a navodno se rasprodaju posvuda unatoč cijeni od 4500 dolara.

„Seks i distanca“ – tako Vaccarello sažima dvije ključne teme rada Yvesa Saint Laurenta. „Seks i pudeur: košulja s mašnom oko vrata, ali povučeš mašnu i odjednom je gola pred ogledalom dok je fotografira Helmut Newton.“ Vaccarello cijeni napetost između površinskih efekata i onoga što naziva non-dit, neizrečenim. Ta je napetost i eksplicitna tema „Belle de Jour“, čija junakinja, buržujska domaćica Séverine Serizy, bježi iz braka bez strasti tako što poslijepodneva provodi zadovoljavajući klijente u javnoj kući. Sam Saint Laurent, jednako privučen ljepotom i dekadencijom, nagovijestio je taj rascep u odjeći Deneuve – od skromne crne haljine s bijelim ovratnikom i manšetama do crnog vinil kaputa. „To je dualnost koju volim kod Saint Laurenta“, kaže Vaccarello, „ideja seksualnosti, ali hladne seksualnosti: misliš da možeš nekoga imati, ali ne možeš.“

Vaccarello često govori o uzbuđenju koje nosi opasnost: opasnost u načinu na koji Pariz izgleda noću; opasnost Los Angelesa i njegove povijesti poznatih zločina; opasnost u neo-noir filmovima Abela Farrare; određena opasnost u vještičjem stilu Angeline Jolie; opasnost narkotičnih noćnih izlazaka sedamdesetih. To je senzibilitet koji dijeli s osnivačem kuće. „Kada je Yves Saint Laurent napravio svoju kolekciju Scandale 1971. godine“ – njegova zelena bunda od lisice postala je ikona kuće – „i svi su bili šokirani, jer se radilo o prostitutkama četrdesetih, to je bila inspiracija“, kaže on. „One su imale slobodan način odijevanja koji nam je i danas vrlo privlačan. Jessica Rabbit je ono što smo mi vidjeli devedesetih, Madonna koja nosi križ između ogromnih grudi. Taj vid lošeg ukusa također je važan u modi, jer se kroz njega dolazi do nečeg novog.“ (Sam Saint Laurent govorio je da mu je prijateljica Paloma Picasso, koja je pretraživala buvljake u potrazi za ratnom modom, bila inspiracija za kolekciju Scandale.)

Kako izbjeći govor o seksu kad se govori o Vaccarellovoj odjeći, u kojoj se slavi koža i koja često otkriva kožu i čipku? Haljina koja ga je postavila na modnu mapu bila je bijela svilena večernja haljina s dijagonalnim prorezom preko grudi i rasporom do bedra, iz njegove istoimene modne linije, koju je njegova bliska prijateljica, manekenka Anja Rubik, nosila na Met Gali 2012. godine. Rubik se prisjeća razgovora s Vaccarellom o filmu Basic Instincts i još jednom ključnom referentnom djelu devedesetih dok je radio na toj haljini.

„Mnogi ljudi kad pomisle na njegovu odjeću kažu: ‘Oh, to je seksi.’ Ali to nije ono što on radi“, tvrdi Rubik. „Odjeća nije provokativna u smislu da je velika i upadljiva. Ona je provokativna time što je prilično suzdržana. Puno je fokusa na proporcijama, ali ako ne razumijete dizajn, možda nećete vidjeti ljepotu iza tih proporcija, iza detalja. Odjeća nikada ne dominira osobom. Ako u prostoriju uđe žena koja je smjela, samouvjerena i koja se ne ispričava zbog sebe, ona postaje seksi.“

Što se njega samog tiče, Vaccarello je bio najmanje divlji u jednoj divljoj skupini tinejdžera. „Mnogo sam se zabavljao“, prisjeća se. „Radio sam puno glupih stvari – ali više kao promatrač nego sudionik: droge, izlasci, ali na onaj kul način devedesetih, ne tako ekstremno kao danas. Danas je zastrašujuće biti tinejdžer, zar ne?“

Njegovi su roditelji emigrirali iz Agrigenta, na jugu Sicilije, u Belgiju, gdje je otac radio kao konobar, a majka imala uredske poslove. Vaccarello se s velikom nježnošću prisjeća ranog života: obitelj puna ljubavi, osjećaj da može raditi što god poželi. Uživao je u tome što je jedinac i vjeruje da je, upravo zato što nije imao braću i sestre, razvio talent za prijateljstva. Odrastajući, svake je godine s roditeljima i bakom i djedom posjećivao Siciliju, a talijanska glazba iz tog razdoblja i danas u njemu budi neku slatku tugu. Danas te uspomene priziva tako što svako ljeto provodi na Siciliji, u velikoj kući izvan Nota, poznatog po baroknim građevinama i granitama od badema. Tamo okuplja društvo starih prijatelja na, kako to sam naziva, velikom bazaru.

Directors cut/ Vaccarellov ulazak u filmsku produkciju predstavlja i osobnu potragu i proširenje brenda. „Sjajno je raditi revije i kampanje, ali one su prolazne. Za dvadeset ili trideset godina film će i dalje postojati, a ime Saint Laurent i dalje će stajati na njemu.”

O seksualnosti se u njegovu odrastanju nikada nije govorilo – ni u obitelji ni među prijateljima. „Bilo je to kao neka vrsta non-dit,” kaže, „gdje znaš i nije ti stalo, živiš svoj život s prijateljima, ali ne kažeš: ‘Ja sam gej.’ Isto je bilo i s mojim roditeljima – nikada me ništa nisu pitali. Pretpostavljam da su razumjeli, ali nikada tome nisu dali ime. Tako da je zapravo bilo kul, jer nisi morao ništa objašnjavati. Moji roditelji bili su katolici, i ja sam kršten.” Vaccarello je u Madonni pronašao način da istodobno bude katolik i da bude svoj. „Kod nje je to uvijek bilo na ironičan način, i ja sam razumio taj način kritiziranja religije, ali uz to da i dalje vjeruješ u nešto.”

Moda ga je oduvijek privlačila, ali nije je mogao zamisliti kao posao. „Bruxelles je,” objašnjava, „pragmatičan grad: ili si odvjetnik, ili liječnik. Nimalo šik mjesto. Pretpostavljam da zato imamo toliko belgijskih dizajnera, jer se toliko smoriš. Ali ja nikada nisam sanjao o Antwerpenu. Gradovi su udaljeni samo 30 minuta vožnje vlakom, kao Brentwood i West Hollywood. Smiješno je. Ali to je drugi svijet.”

Sa osamnaest godina Vaccarello nije znao što da radi sa sobom, pa je upisao pravo. Bio je obožavatelj serije Ally McBeal, pravne dramedije iz devedesetih, i činilo se da je to dovoljno dobar razlog. „Mislio sam da je kul pjevati u toaletu,” prisjeća se, misleći na scene iz serije u kojima odvjetnici plešu i lip-syncaju pjesme Barryja Whitea u velikom zajedničkom toaletu. „Tako sam zamišljao taj posao, kao fantaziju. Ali nije bilo nimalo tako. Mrzio sam to.” Nakon dvije godine odustao je i upisao La Cambre, umjetničku akademiju u Bruxellesu, čiji diplomanti u posljednje vrijeme predvode francusku modu (uz Vaccarella, tu su i Julien Dossena u Rabanneu, Nicolas di Felice u Courrègesu i Matthieu Blazy u Chanelu – svi bivši studenti La Cambrea).

Antwerpen je imao Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti, koja je tijekom osamdesetih školovala dizajnere poznate kao Antwerpska šestorka (među njima Dries Van Noten i Ann Demeulemeester), ali je u Vaccarellovoj mašti, barem tada, zadržala oreol cerebralnog minimalizma – što nije bilo baš po njegovu ukusu. „Imao sam hrabrosti upisati modnu školu zato što se sjećam Oliviera Theyskensa koji je oblačio Madonnu u spotu za Frozen 1998. godine, kada je bila u goth fazi – Madonnin sam fan, kao što vidiš! Pomislio sam: ako on može oblačiti nju, a dolazi iz Bruxellesa, s La Cambrea, onda ima nade i za mene. Tako je počelo: Madonna, Olivier Theyskens, La Cambre.”

Nakon studija mode preselio se u Rim, gdje se pridružio dizajnerskom timu u Fendiju, a posao mu se svodio na pretvaranje Lagerfeldovih skica u bunde. U međuvremenu je počeo raditi na vlastitom brendu, koji je brzo privukao podršku Marie Luise Poumaillou i stekao sljedbenike među manekenkama poput Rubik. Godine 2013. Donatella Versace angažirala je Vaccarella da vodi Versus, svoju difuznu liniju, zamijenivši Jonathana Andersona, koji je otišao postati kreativni direktor Loewea. Saint Laurent je tada djelovao kao dalek san, iako je Vaccarello govorio da je to jedina kuća zbog koje bi se odrekao svoje linije – što je i učinio kada ga je Saint Laurent izabrao da zamijeni Slimanea.

„Nikada nisam razmatrala drugu opciju,” kaže Francesca Belettini, tadašnja predsjednica Saint Laurenta, a sada zamjenica glavnog direktora za razvoj brenda u Keringu. „Njegov rad mi je uvijek djelovao iznimno relevantno, oštro i bezvremenski, ali iznad same odjeće željela sam nekoga tko će moći autentično izraziti vrijednosti brenda – ne da ponavlja povijest, već da je reinterpretira na svoj način. Anthony poštuje suštinu Saint Laurenta: slobodu, sofisticiranost, želju. Ono što sam željela bila je evolucija, a ne revolucija, i apsolutna jasnoća i dosljednost koje omogućuju da brend gradi dugoročno.”

Vaccarello i ja večeramo u Sushi Parku, neuglednom restoranu na drugom katu jedne skromne trgovačke zone na Sunset Stripu. Restoran, koji kritičari hrane uglavnom ignoriraju, već godinama ima vjernu klijentelu ljubitelja sushija i filmskih zvijezda na skrivenim sastancima. To je Vaccarellovo omiljeno mjesto u Los Angelesu. „Možda sam ja kriv,” kaže, misleći na povremene paparazze s objektivima ispred. „Doveo sam ovdje Hailey Bieber, a ona je dovela Kim i Kendall. I onda su došli paparazzi.”

Iako je Saint Laurent Productions njegov najambiciozniji pothvat izvan dizajnerskog studija, nije i jedini: Vaccarello je otvorio knjižaru Babylone u ulici Grenelle, u prostoru nekadašnje Saint Laurent trgovine s modnim dodacima, i pokrenuo mali izdavački projekt pod imenom SL Editions, posvećen umjetnicima i fotografima koji ga inspiriraju. Ranije ove godine otvorio je i filijalu Sushi Parka u podrumu obnovljenog Saint Laurent Rive Droite butika u ulici St.-Honoré. Pariško je mjesto beskrajno elegantnije, osvijetljeno prigušeno, tamnog interijera, ali je hrana gotovo identična.

Budući da je to Saint Laurent restoran, otvaranje je najavljeno kratkim filmom Pierre-Angea Carlottija, s Lourdes Leon i palestinskim glazbenikom Saint Levantom u glavnim ulogama. (Za one kojima je potreban suvenir, na internetu se mogu kupiti Saint Laurent štapići za jelo od ebanovine po cijeni od 495 eura.) „Kad nešto voli, on jednostavno želi to podijeliti, uložiti u to i zaštititi ga,” kaže Kravitz, koja je upoznala Vaccarella kad ju je 2017. pozvao da glumi u Saint Laurent kampanji. „On želi unijeti ono što voli u brend. Saint Laurent je zajednica, svi se međusobno poznajemo, podržavamo i pratimo razvoj jedni drugih. Ako su svake godine to novi ljudi – tko god je trenutno popularan na Instagramu – sve postaje bez duše.”

Denis, koja sebe smatra povučenom, posjećivala je Saint Laurent revije, ali bi odmah po završetku žurila van. Njeno prijateljstvo s Vaccarellom počelo je tek kad ju je pozvao na rođendansku zabavu koju je organizirao za Dalle u jednom hotelu u Veneciji. „Bila sam iznenađena i presretna kad sam saznala da je želio biti dio mog filma – ne samo kao koproducent nego i kao kostimograf,” kaže ona. „Ne postoji bolji način za početak rada s glumcem na izgradnji lika nego kroz kostim. Ako kreneš od odjeće i cipela, malo-pomalo, lik počinje poprimati oblik.”

Naravno, ne završi svaki pothvat savršeno. Emilia Perez, iako je bila senzacija, nije uspjela na Oscarima nakon što su transfobični tweetovi Karlae Sofije Gascón, koja je igrala glavnu ulogu, preplavili društvene mreže. „Produkcija filmova nosi rizik, nosi opasnost, sve te stvari koje mene uzbuđuju. Ono što me danas nervira u modi jest to što se svi toliko boje. Kalkuliraju koji će im umjetnik, pjevač ili glumica donijeti vrijednost. Naravno da ne želim biti povezan s rasistom. To je očito. Ali kad radiš film – ne možeš kontrolirati svaku osobu.”

Saint Laurent Productions sada redovito dobiva scenarije za potencijalna ulaganja, ali za sada – osim svog redateljskog debija u spotu za Gainsbourga – Vaccarello nije pronašao novi projekt koji ga je privukao. „Moj nivo je prilično visok,” kaže on. „A trenutačno nemam novih zaljubljenosti.” Univerzum Saint Laurenta širi se baš onako kako Vaccarello želi, i to u trenutku kad luksuz doživljava neosporan pad. Nakon godina neviđenog rasta, Saint Laurent je u prvoj polovici 2025. zabilježio pad prodaje od deset posto, što bi bila veća vijest da to nije zasjenio pad od 25 posto u Gucciju, najvećem Keringovu brendu. Razlozi su vjerojatno višestruki: geopolitička nesigurnost, inflacija, carine, usporavanje kineske ekonomije. U rujnu je Kering dobio novog glavnog direktora, Lucu de Meua, koji je ranije vodio Renault i bio ključan u njegovu preokretu. On nije čovjek iz svijeta mode, što možda i jest poanta.

„Ne osjećam pritisak. Nije na mojim plećima,” kaže Vaccarello o poslu. „Postaje pomalo smiješno mijenjati dizajnere zbog jedne loše sezone ili zato što izvršni direktori donose pogrešne odluke. Kad stvari krenu loše, uvijek krive kreativnog direktora. A mi stvaramo umjetnost i gradimo nešto. Bili smo previsoko, i normalno je da malo padnemo.” Upravo je taj osjećaj zastoja između potrošača i luksuznih brendova obilježio proteklu godinu, kad je došlo do prave pomutnje u dizajnerskim studijima: Demna je otišao u Gucci, Pierpaolo Piccioli u Balenciagu, Matthieu Blazy u Chanel, Louise Trotter u Bottega Venetu, Jonathan Anderson u Dior i Jack McCollough i Lazaro Hernandez u Loewe, Dario Vitale u Versace, Simone Bellotti u Jil Sander, Michael Rider u Celine, Glenn Martens u Maison Margiela, Haider Ackermann u Tom Ford. Vaccarello ne ide nikamo. „Dobio sam ponude da pređem u druge kuće, ali nisam ih prihvatio jer je za mene Saint Laurent vrhunska kuća,” kaže on. „Sve što vidite danas povezano je s onim što je on radio: tu je opasnost, tu je buržoazija, tu je pokazivanje–skrivanje, muževnost–ženstvenost. Za mene postoje Chanel i Saint Laurent. To je kultura. To je francuska baština. Zašto bih išao negdje drugdje? Zbog više novca ili više slave? Slava me ne zanima. Presretan sam što sam u kući u kojoj imam stopostotnu kontrolu nad umjetničkim aspektom, i nikada ne bih riskirao da to izgubim negdje drugdje.”

Prošle godine Vaccarello i Michaux kupili su kuću na brdu u Brentwoodu – staklenu kutiju s nestvarnim pogledom koji se proteže od svjetlucavih svjetala centra grada sve do Pacifika, djelo majstora modernizma iz sredine stoljeća Craiga Ellwooda. U tijeku je velika renovacija koju potpisuje studio Marmol Radziner, poznat po restauraciji modernističkih remek-djela. Iako mu je um rijetko kada „isključen”, život u Los Angelesu uglavnom se sastoji od „nečinjenja ničega”, kako kaže: provodi vrijeme kod kuće, čita, gleda filmove, ide u šetnje i na plažu (ali ne i u vodu – Vaccarello ne voli plivati). Za sada smatra da je u redu da Lucu povremeno izvuče iz škole tijekom boravaka u LA-u, premda zna da to ne može trajati zauvijek.

„Ovo je posljednja godina kad mogu biti malo punk.

Što toliko važno dijete od četiri godine uči u školi? Više uči putujući, govoreći engleski u Americi i igrajući se s djecom na ulici. U školi bi učio rezati bananu nožem.”

Dok čitate ovo, Vaccarello i njegova obitelj vjerojatno se ponovno vraćaju u ritam svog losanđeleskog života. Tjedan mode u Parizu upravo je završio. U srpnju, kad o tome razgovaramo, razmišlja o kreiranju tvrđe odjeće, u bojama – crnoj i tamnoplavoj – koje za njega predstavljaju neku vrstu osnove. Njegova je ženska moda posljednjih godina bila mekša i razigranija, ali sada mu opasnost ponovno pleše po mislima: zamišlja reviju na Trocadéru na kojoj žene zavode jedna drugu, onako kako su to nekoć činili muškarci u Tuileriesu noću. „To je tvrđa kolekcija,” kaže. „Trudim se da se ne bavim politikom. Ali nije da ne vidim što se događa u svijetu. Mora postojati veza s tim. Sada imam kćer, ima godinu dana, i želim da bude snažnija.”

Hoće li se ljudima svidjeti? Vaccarello je dizajner čije samopouzdanje u vlastitu viziju skriva i određenu strpljivost prema svojoj mušteriji. Ne žuri da je osvoji; ona će mu se pridružiti kad bude spremna. „Magičnost ovog posla leži u stvaranju želje,” objašnjava. „Ali ako slijediš trend, ubijaš modu. Svaki put kad je neki brend dobar u nečemu, svi brendovi to rade: ista torba, isti kaput. Moja je poanta u tome da uspiješ onda kada potrošač ne zna što će mu sutra trebati. Jer, u suštini, ništa nam suštinski ne treba. Treba ti samo jesti, platiti stanarinu i biti dobar prema svojoj djeci. Ali ti pomisliš da ti treba – i to je najmagičnija stvar u ovom poslu.”

Kosa: Lorenzo Martin
Šminka: Georgie Eisdell
Grooming: Jenna Nelson
Manikir: Ashlie Johnson
Krojačica: Susie Kourinian za Susie’s Custom Designs
Sittings Editor: Yohana Lebas