Annie Lennox ekskluzivno za Vogue o novoj knjizi, ikoničnoj frizuri, second handu i Davidu Bowieju

Od kasnih sedamdesetih do danas, škotska kantautorica Annie Lennox podarila nam je bezvremenske hitove (i nezaboravne modne trenutke!), bilo kao članica grupe The Tourists, s legendarnim Eurythmics ili kroz uspješnu solo karijeru. Zato iznenađuje činjenica da ovako utjecajna figura pop kulture do sada nikad nije dobila pravi retrospektivni prikaz. Danas se to mijenja: njezin život, od glazbe do aktivizma i humanitarnog rada, tema je nove knjige izdavačke kuće Rizzoli New York pod naslovom Annie Lennox: Retrospective.

Knjiga, koja se proteže kroz sedam desetljeća i vizualno je vrlo impresivna što je čini idealnom coffee table knjigom, a uz sve to, knjiga pruža i intiman uvid u Lennoxine najupečatljivije nastupe, scenske outfite i spotove. Obožavatelji u knjizi mogu zaviriti i u najpoznatije modne editorijale i portrete, snimljene objektivom poznatih fotografa poput Richarda Avedona ili Ellen von Unwerth, ali i u rijetke polaroide s ikonama poput Davida Bowieja ili Cyndi Lauper.

Courtesy of Rizzoli New York

No, ova knjiga nije samo svojevrsna modna ploča nadahnuća, već i zbirka priča koje Lennox dijeli s publikom. Ispunjena uspomenama i dosad neispričanim trenucima, knjiga funkcionira kao svojevrsni dnevnik njezinog života pod reflektorima. U čast izlaska knjige, Vogue je pripremio intervju s Annie. U nastavku pročitajte kako se prisjeća svojih najvećih prekretnica, oblikovanja prepoznatljivog stila (posebno odijela!), te što je još čeka u budućnosti.

Vogue: Imali ste iznimno uspješnu karijeru, i mogli ste u bilo kojem trenutku napraviti ovakav vizualni pregled. Zašto je baš sada bio pravi trenutak?
Annie Lennox: Više puta su me pitali bih li napisala autobiografiju, ali uvijek sam osjećala da to nije za mene. No nakon pandemije počela sam razmišljati i rekla sam si: “Sad ili nikad.” Bolje da to napravim sada! Negdje u cloudu sam imala oko 6.000 fotografija, fantastičnih snimanja i backstage trenutaka, pa je bilo posebno zadovoljstvo pregledati ih kroz desetljeća. Uvijek sam jurila naprijed, razmišljala o sljedećem projektu, pa je to vrijeme refleksije za mene bilo nevjerojatno.

Vogue: Je li bilo teško odabrati što uvrstiti, s obzirom na to da knjiga obuhvaća više od sedam desetljeća?
Annie Lennox: Da i ne. Krenuli smo od “češljanja” materijala, samo češljaš i češljaš. Radila sam s divnim Jacobom Lehmanom iz Rizzolija, koji mi je puno pomogao. Razvrstali smo fotografije u kategorije, slagali flow, i svaka je slika pažljivo odabrana. Sve je bilo potpuno hands on, što sam obožavala. Nekih fotografija se nisam mogla u potpunosti sjetiti (ni gdje su nastale ni tko ih je snimio), ali za većinu sam točno znala.

Courtesy of Rizzoli New York

Vogue: Vratimo se na vaše početke s bendom The Tourists. Spomenuli ste kako ste često odlazili u second hand trgovine tražiti scenske outfite.
Annie Lennox: Prvi put sam otkrila sajmove odjeće u malom selu gdje je živjela moja baka, u Škotskoj. Imala sam dvanaest godina i sjećam se da smo jednog dana otišli na lokalni sajam gdje su bile izložene hrpe odjeće. Bila sam oduševljena kad sam pronašla vojničke kratke hlače, bile su mi najljepša stvar na svijetu. Nikad nisam imala novca pa sam kao dijete nosila stvari jedne obiteljske prijateljice, njezine rabljene haljine, i to mi je bilo uzbudljivo. Kad sam postala tinejdžerica, počela sam redovito posjećivati fantastične second hand trgovine u Aberdeenu. Subotom bih odlazila i, naravno, komadi koje bih našla, pripadali su uglavnom starijim gospođama koje su preminule (torbice, šeširi, bluze, suknje, nakit…). Osjećala sam se kao da sam otkrila pravo blago. Vratila bih se doma punih vrećica, a moja bi majka samo uzdahnula. Nije joj se svidjela ideja da nosim starinsku odjeću, ali bilo joj je lakše jer bi odjeću barem oprala i ispeglala.

Vogue: Sviđa mi se taj vaš DIY pristup na početku karijere. Danas većina glazbenika odmah ima cijeli tim stilista.
Annie Lennox: Nikad nisam imala stilističke timove, niti sam to željela, nije mi odgovaralo da oko mene stalno bude gomila ljudi. Kad nemaš velik budžet ni previše resursa, moraš biti kreativan. Oduvijek sam voljela predmete iz drugih vremena. Tkanine, teksture i uzorci iz tridesetih i četrdesetih godina su jednostavno predivni. Ali ja nisam fashionistica. Rijetko sam odlazila na modne revije, u životu možda četiri puta. No uvijek sam imala osjećaj za ono što dolazi u modnom svijetu.

Vogue: Je li za vas stil uvijek bio osobna stvar?
Annie Lennox: Mislim da svatko kroz odjeću pokazuje tko je, bilo to svjesno ili nesvjesno. Odjeća otkriva dio osobnosti. Ono što me ponekad smeta kod mode jest što ljudi slijepe prate pravila i rade točno ono što im trendovi kažu. To nikad nije bio moj put. Ja moram osjećati da ono što nosim govori nešto o meni.

Vogue: U Eurythmics danima često ste kupovali muška odijela i prepravljali ih da vam pristaju. To je bilo baš ispred vašeg vremena.
Annie Lennox: Dave [Stewart] i ja smo razgovarali kako ćemo se predstaviti publici, i bili smo fascinirani Gilbertom & Georgeom. Obožavali smo njihovu ideju da su poput blizanaca, i da je umjetnost život, a život umjetnost. To mi je poslužilo kao moto. Voljela sam ideju uniforme, odjeće koja stvara granicu. Nisam željela da me se objektivizira, i gleda samo kao zgodnu mladu djevojku. Nikad zapravo nisam bila tipična pretty girl,  imala sam specifičan izgled. U meni je oduvijek bilo i muževne strane. Svi smo mi fluidni.

Courtesy of Rizzoli New York

Vogue: U knjizi spominjete i šišanje kose na kratko, što je postalo vaš zaštitni znak.
Annie Lennox: Kao dijete sam nosila dugu kosu, a kao tinejdžerica sam htjela savršeno ravnu plavu kosu, ali moja jednostavno nije bila takva. Uvijek bi se uvila na jednoj strani. Sedamdesetih sam imala Vidal Sassoon bob, pa mullet. Konstantno sam mijenjala stil. A onda sam otkrila kratku kosu, oduševila me njezina praktičnost! U to vrijeme žene su počele tražiti “frizuru Annie Lennox”, jer je bila neobična. Eksperimentirala sam i zabavljala se. Željela sam da bude narančasta, pa smo stavili kanu na izbijeljenu kosu, cijeli proces bio je urnebesan, jer kana ima intenzivan miris i sve je bilo ljepljivo.

Vogue: U knjizi se nalaze i fotografije sa snimanja spotova. Postoji li neki spot koji vam je posebno drag?
Annie Lennox: Većina ih je bila zabavna, ali i vrlo zahtjevna. Spot za Waiting in Vain, obradu Boba Marleya, bio je upravo onakav kakvim sam ga zamislila. The King and Queen of America je isto bio fantastičan. Here Comes the Rain Again bio je nevjerojatno iskustvo: bilo je ledeno, a ja sam prvi put letjela helikopterom, iznad litica Orkneyja. A Sweet Dreams—s onom kravom koja silazi liftom u mali podrum u SoHou, na njemu su svi zanijemili. Bilo je potpuno bizarno.

Vogue: Taj spot bio je toliko ispred svog vremena.
Annie Lennox: Apsolutno. Sve je to bila Daveova ideja. Kad mi je objasnio koncept, zvučalo je suludo. Pomislila sam “Kakva krava u liftu?, ali napravili smo storyboard i krenuli. Najbolji trenutak je kad se krava približila Daveu i pogledala ga ravno u oči. Bio je to čudan, gotovo zavjerenički trenutak između njih. Ja sam se malo uplašila, ali Dave je ostao smiren i samo ju je pogledao natrag.

Courtesy of Rizzoli New York

Vogue: U knjizi su i fotografije vaših nastupa s glazbenim ikonama poput Davida Bowieja i Arethe Franklin. Kako se njih sjećate?
Annie Lennox: Te fotografije su poput razglednica, prilike za nastupati s takvim velikanima rijetke su za bilo koga. Sjećam se da sam tada bila pomalo u strahu, osjećala sam se nedostojno. Ali istodobno sam bila i uzbuđena zbog izazova. Svaki je umjetnik donio nešto svoje, Bowie je bio brz, duhovit, uvijek spreman na šalu. Svatko od njih bio je nevjerojatan na svoj način.

Vogue: Knjigu završavate fotografijom u odijelu s printom ananasa i rečenicom “Nikad ne zatvaram oči”. Zašto baš to?
Annie Lennox: Fotografiju je snimila moja kći. Samo sam navukla nešto na sebe. Kupila sam taj outfit u Španjolskoj, bio je na sniženju, visio je tamo kao da ga nitko ne želi. Poanta je bila humor i nježnost. Cijeli sam život provela u okruženju sive boje. Škotska je siva, a i u meni je bilo mnogo tuge i melankolije. Zato na jarke, shiny stvari uvijek reagiram snažno, još od djetinjstva. Taj outfit mi se činio prikladnim jer pokazuje koliko sam se promijenila, koliko sam evoluirala i radila na sebi.

Vogue: Knjiga pokriva sve faze vaše karijere. Što vas čeka u sljedećem desetljeću?
Annie Lennox: Tko zna! Kad si mlad, horizont je beskonačan. Kad dođeš u moje godine, više gledaš unatrag nego unaprijed. Zato je još važnije živjeti svaki dan punim plućima i sjetiti se da je zdravlje najveći dar. A ja i dalje živim kreativno: volim glazbu, fotografiju, pisanje stihova. Šetati plažom i skupljati kamenčiće, gledati kroz prozor i primijetiti nešto što drugima promakne. Život je pun čudesnih trenutaka, samo ih treba znati uočiti.

Vogue.com