„Modu je zauvijek promijenio – i to na bolje“, piše Wintour o svom bliskom prijatelju Giorgiu Armaniju, koji je preminuo u četvrtak u 91. godini života.
Nema sumnje da je postojao trenutak u svim tim desetljećima mog poznavanja Giorgia Armanija kada sam se napokon osjećala dovoljno ugodno da ga oslovim s „Giorgio“ umjesto s „gospodine Armani“ – ali do toga je trebalo vremena. Giorgio je izazivao golemo divljenje, ne samo svojim postignućima, već i svojom nepokolebljivom vizijom svijeta te načina na koji bismo u njemu mogli izgledati i živjeti. Budući da je sve što je radio pokretala žestoka i neumorna radna etika, samo oslovljavanje, čak i ono formalno „gospodine“, nosilo je sa sobom stanovitu nelagodu. Znao je biti hladan, čvrst i beskompromisno izravan kada bi to htio (i ja sam taj njegov aspekt više puta imala priliku vidjeti). Ali to je bila njegova persona, njegov zaštitni sloj, i služila mu je dobro.
Ako je Giorgiova odjeća uvijek bila jasna u svojoj namjeri – poput Coco Chanel, zanimao ga je isključivo krajnji respekt prema ženama te je instinktivno razumio da one žive radikalno promijenjene i oslobođene živote; on sam mogao je biti znatno suzdržaniji. Taj pomalo sramežljivi čovjek držao bi vas na distanci sve dok ne biste dokazali da ste dostojni njegova povjerenja i prijateljstva. Toliko nas je žudjelo stići do tog mjesta. S vremenom, on i ja došli smo do toplog međusobnog razumijevanja. Morali ste pričekati onaj sjaj u njegovim očima da biste znali da ste napokon prihvaćeni.
Smrt Giorgia Armanija, jučer u 91. godini, nije mogla biti doživljena drukčije nego duboko potresno, tim više što je upravo trebao proslaviti pedesetu godinu na čelu svog globalnog carstva – izvanredno postignuće koje dijeli tek šačica drugih dizajnera, među njima Ralph Lauren, Cristóbal Balenciaga i Rei Kawakubo. Tijekom tog vremena njegov je rad uspijevao zaobići hirove i ćudi mode, dosegnuvši svojevrsnu bezvremenost i jasnoću svrhe. Oni sretnici koji su nosili njegove kreacije na crvenom tepihu uvijek su izgledali elegantno, moderno i impresivno, jer on je razumio moć i stav kao malo tko. Činio je da glumci izgledaju poput filmskih zvijezda, ali i nekako više poput samih sebe. No, koliko god blistave bile, te zvijezde bile su tek dio njegova svijeta: neprestano se pojavljivao posvuda, zalazio u različite discipline, glazbu, sport, arhitekturu i umjetnost, shvaćajući da moda ne može, niti smije, postojati u izolaciji.
Prošlog mjeseca čula sam da Giorgio nije bio najboljeg zdravlja, i budući da sam bila u Milanu, pitala sam mogu li ga posjetiti. Poznato je, i uvijek mi se činilo šarmantnim, da je živio „iznad dućana“ (u svom prostranom i elegantnom milanskom stanu smještenom točno iznad Armanijeva glavnog dizajnerskog studija). Planirali smo se ondje sastati, no dok sam bila na putu, stigao je poziv da to ipak neće biti moguće. Umjesto toga, mogu ovdje reći ono što bih mu poručila tog poslijepodneva: da je on zauvijek promijenio modu. I to nabolje, te da mu toliko nas duguje toliko mnogo.
