Lažni kubisti u Beogradu postavljaju pitanja o standardizaciji tijela i simbolima moći

Prolazim ulicama općine Vračar (kojima očito ne idem tako često jer sam se povremeno osjećala kao da sam u drugom gradu) koje, unatoč prometu, i dalje čuvaju ostatke urbanog zelenila — krošnje koje se nadvijaju nad trotoare, hladeći beton ispod njih. Djeluju kao rijetki tragovi pažnje prema prostoru i tijelu u suvremenom Beogradu. I upravo tu, u tom specifičnom prijelazu između gradske vreve i jedne gotovo intimne atmosfere, nalazi se umjetnički prostor Autokomanda. Prostor koji je nenametljiv, ali odlučan u svojoj misiji da decentralizira kulturnu scenu grada i otvori prostor za umjetničke prakse koje dolaze sa strane, koje možda nisu dio dominantnog beogradskog umjetničkog narativa, ali ga zato uspješno provociraju i proširuju.

Razgovor s umjetnicima Annom-Sophie Berger i Brunom Zhu bio je nalik postavci koju su stvorili, promišljen, slojevit i povremeno suzdržan, ali s dubokom napetosti između estetike i politike. Njihov rad u prostoru umjetničkog prostora Autokomanda nosi naziv koji sam po sebi izaziva razmišljanje „Lažni kubisti” (False Cubists) i odmah otvara pitanja o autentičnosti, komercijalizaciji i institucionalnim okvirima umjetnosti.

Na ovo dvoje umjetnika (u različitim prilikama i okolnostima) prvi put sam naletjela nigdje drugdje nego na Instagramu. Bruno mi je izletio na feedu, a kako sam u posljednje vrijeme u potrazi za osvježenjem svog digitalnog dnevnika, volim pratiti što raznovrsniji sadržaj i ljude širom svijeta. Za Annu, na ničije iznenađenje, naišla sam isto tako, samo mi je ovog puta prijateljica poslala njen rad i pitala da li sam čula za nju. Od tada pomno pratim karijere ovo dvoje umjetnika, a neki od njihovih radova posebno su mi privukli pažnju, kao što je Brunov I believe in you iz 2024. godine, koji se bavi čitateljima i gledateljima koji se, ispunjeni anksioznošću i tjeskobom, okreću tržištu kako bi kroz odjeću, znakove i stavove preoblikovali svoj identitet. Ova postavka istražuje odijevanje i obraćanje kao povezane političko-estetske pojmove kroz tekstilni alfabet sastavljen od rukava-slova G, A i Y i suknje u obliku uzvičnika. Annin projekt Don’t smoke iz 2018., čije reference možemo vidjeti i na ovoj izložbi u Beogradu, privukao mi je pažnju zanimljivim nizom instalacija i simbola. Izložba u galeriji Emanuel Layr u Beču istraživala je teme nacionalnog identiteta i potrošačke kulture kroz seriju skulpturalnih radova. Radovi su nosili imena europskih zemalja i bili su izrađeni od materijala poput šperploče, flisa, konca, šrafova i plastičnih točkića. Ovi materijali, često povezani s mobilnošću i prolaznošću, korišteni su za formiranje objekata koji podsjećaju i na namještaj i na prtljag, sugerirajući komentar o kretanju i komodifikaciji kulturnog identiteta. Zato možete zamisliti moje iznenađenje (i uzbuđenje) kada sam saznala da će u umjetničkom prostoru Autokomanda upravo ovo dvoje umjetnika udružiti snage na novom projektu.

Postavka je radikalno pročišćena: dvije ogromne forme instalirane na ulazima i uz zidove izložbenih prostorija galerije koje podsjećaju na kragne, gotovo industrijske konstrukcije, hladne i precizne, koje posjetitelji mogu fizički iskusiti. Taj minimalizam zahtijeva kontemplaciju, nije tu da zadovolji oko ili ponudi jasan narativ, već da postavi pitanja o standardizaciji tijela, o normativnim mjerilima „čovječnosti“, o simbolima i moći koje nosimo na sebi, svjesno ili nesvjesno.

Upravo zbog te pročišćenosti, gotovo arhitektonske jasnoće instalacije, iskustvo izložbe ovisi o prisutnosti tijela — kako posjetitelja, tako i njihovih gesta, oklijevanja, reakcija. Dok sam promatrala druge posjetitelje, primijetila sam kako se prostor pretvara u nešto između scenografije i alata. Ljudi su konstantno snimali, ulazili i izlazili, provlačili vratove kroz uzak otvor konstrukcija, testirali vlastitu „uklopljenost“ u strogo određene dimenzije rada. Ta fizička interakcija, često vođena radoznalošću, a potom i potrebom da se dokumentira, dodatno naglašava napetost rada: što znači biti dio sustava koji je po mjeri, ali ne i po tvojoj mjeri? U tom trenutku, prostor postaje eksperiment u normativnosti, u kojem publika nehotično izvodi upravo ono što rad problematizira.

Postavka zahtijeva kontekstualizaciju, ali istovremeno odbija biti objašnjena. Njena hladna estetika i strogi minimalizam nisu nedostatak, već metoda koja potiče na pitanje: što se događa kada izložba odbije biti udobna? Kada odbije priznati publiku, već je potiče da se dokaže, da zauzme mjesto koje nije predviđeno?

Počevši od ideje „lažnih kubista” – kako se ovaj termin transformirao unutar vašeg rada? Da li je bio više inspiracija, provokacija ili nešto sasvim drugo?

Anna: Naišla sam na termin „lažni kubisti” u studiji Nancy Troy Couture Culture (Nancy Troy: Couture Culture: A Study in Modern Art and Fashion, MIT Press, 2002). Ona se bavi zajedničkim strategijama u marketingu luksuzne robe u modnim kućama ranog dvadesetog vijeka u Parizu, poput Poirea, i umjetničkim galerijama. Termin „lažni kubisti” preuzima od Anrija Kanvajlera, značajnog pariškog trgovca umjetninama koji je zastupao prvu generaciju kubista, poput Picassa i Braquea. Po njemu, lažni kubisti su bili umjetnici koji su odlučili da svoja djela javno izlažu na salonima, dok je on svoje umjetnike savjetovao da se povuku iz javnosti kako bi očuvali svoju ekskluzivnost i status.

Kada smo Bruno i ja počeli razmišljati o zajedničkom projektu, termin se prirodno ponovo pojavio — obuhvaćao je, s jedne strane, omaž osnovnoj modernističkoj geometriji kubizma, ali i pomenute komercijalne strategije i politiku izlaganja, kojima smo se oboje bavili u svom radu.

Bruno: Pogledali smo sobe Autokomande i shvatili koliko su kvadratne. Nacrtali smo njihov obim i na njega nadogradili neku vrstu „lažnog” „kubizma” koji je inspirirao niz razmišljanja – kubizam, kocka, kvadrat, visina, horizont, percepcija, recepcija, konzumerizam, konzumacija, vrat, izrez. Tako smo došli do ideje „okragnika u veličini sobe.” A s obzirom na njihovu razmjenu, oni podsjećaju i na prototipove giljotina.

Vaša instalacija koristi vrat, davljenje i odsjecanje glave kao metafore za granice, ali i za standarde. Ima li još uvijek smisla dizajnirati „za čovjeka” u svijetu u kojem se i sama ideja „čovjeka” neprestano mijenja?

Bruno: „Čovjek” o kojem je riječ oduvijek je bio sporna generalizacija, jer je izgrađena na slici dominantne većine. U mojoj suradnji s Anom-Sofi, ljudsko tijelo je strogi alat za skaliranje, koji potiče preuveličavanje ideala. Ono je nametljivo i anakrono. I nezgrapno. Ako niste visoki otprilike 1,75 m kao nas dvoje, vaš vrat neće moći proći kroz prostor koji smo ostavili otvorenim. Tako postaje jasno da i sama ideja „čovjeka” ima kapacitet da otuđi ljude.

Anna: Ja bih s velikim uvjerenjem inzistirala na tome da živimo u društvima u kojima je ljudsko tijelo upravo materijalna lokacija — doslovno tijelo politike — života, značenja i ljubavi, isto koliko i nasilja, uskraćenosti i bola, bez obzira na to koliko se spekulativno mijenja naša predstava o čovjeku.

Kako doživljavate odnos između „ornamenta“ i „oružja“ u suvremenom prostornom dizajnu? Gdje se završava estetika, a gdje počinje kontrola?

Bruno: Ornament je estetizirana ekstenzija političkih projekata. On u sebi nosi kodove koje korisnici trebaju primijeniti u svakodnevnom životu. Dakle, ornamentalno je manje nalik „oružju“ s jasnom linijom napada, a više nalik „programu“ koji ti govori kako da se krećeš, razmišljaš i ponašaš.

Anna: Dva grada s kojima sam najviše upoznata su Beč i New York. Dok bi se prvi još uvijek mogao opisati kao klasični grad države društvenog blagostanja, s jednim od najrasprostranjenijih i u potpunosti gradskih sistema javnog stanovanja, drugi je proizvod kasnog stadija sjevernoameričkog kapitalizma. I dok me ne zanima da ovdje ulazim u konkretne nijanse, rekla bih da je kao opće pravilo ornament sve više „oružan” što je prostor, ili grad, privatiziraniji. S tim u vezi, čak i najpodmukliji urbanistički elementi — poznat primjer su metalne pregrade na klupama u parkovima koje sprečavaju da se netko ispruži i prespava — mogu biti ponovno prisvojeni upotrebom i preusmjereni ka ornamentalnom kroz atrofiju ili destrukciju.

Vaš rad se poigrava simbolima koji nose institucionalnu težinu (poput znaka zabrane pušenja). Može li umjetnost razmontirati te simbole ili može samo preusmjeriti njihovu moć?

Anna: Bit ću iskrena: ne vjerujem da umjetnost razmontira simbole niti da preusmjerava moć, niti takve operacije pokušavam u svom radu. Znak zabrane pušenja mi je bio zanimljiv kad sam ga prvi put upotrijebila jer u sebi nosi mnogo kontradiktornih značenja. Pušenje je kulturna tehnika koju je snažno oblikovala jedna od najmoćnijih industrija oglašavanja, ali i jednostavan simbol visceralnog, oralnog užitka. Seksepil. Zatim, sukobljene institucije: one koje žele zabraniti pušenje na određenim mjestima i njihovi razlozi – zagovornici sigurnosti na radu, zdravstveni radnici – i s druge strane oni koji, u Mark Fisherovskom smislu, insistiraju na pravu pojedinca da ima mjesto izvan svog doma gdje može uživati u, iako opasnom, zadovoljstvu. U mojoj glavi, osoba koja nosi znak zabrane pušenja je uvijek pušač.

Bruno: Ne mislim da umjetnost može učiniti bilo što osim da bude ekspresivni prikaz ideologija. To znači da se od umjetničke produkcije obično očekuje da se ili pokorava (da propagira status quo) ili da se suprotstavi (da ide protiv, da bude anti-) dominantnim tendencijama. Najuzbudljiviji trenutak je kada netko napravi nešto potpuno obmanjujuće. Obmana je potpuna neprozirnost, pa čak ne možemo reći ni da li nešto razmontira ili preusmjerava. Ona hakira simbole i značenja prema neodređenom cilju, dok joj se pravac snažno osjeća. Takav pokret obično iznervira sve i nitko ne želi da ga zabilježi (upiše u Povijest).

Kada stvarate izložbu, zamišljate li „prosječnog“ posjetitelja? Da li vas to pitanje uopće zanima — ili potpuno odbacujete ideju univerzalnosti?

Anna: Ne odbacujem univerzalnost, ali je filozofski promatram kao aproksimaciju koja je ukorijenjena u zajedničkom poimanju ljudskosti. Ipak, ne zamišljam prosječne posjetitelje. Svoj rad stvaram znajući da može prenijeti više od prostog zbira misli koje imam dok ga osmišljavam. To je ono što dobra umjetnost može učiniti — da „bude nešto više”. Istovremeno, umjetnost shvaćam kao specifičan jezik, koji se ne bi smio miješati s pokušajem da bude najlakše čitljiv ili najlakše razumljiv, poput međunarodnog znaka za toalet.

Bruno: Zamišljam samo sebe kao tog posjetitelja. To me motivira da osmišljavam izložbe koje mogu izazvati sva moja čula. Shvaćam kreiranje izložbi kao simulaciju jedne zajednice (polity). Bilo da je simbolična ili ne, ona se oslanja na iskustva uključenosti i isključenosti koja definiraju nečiji položaj u svijetu.

Vaš rad ostvaruje doslovan, fizički kontakt s tijelom. Kako zamišljate emocionalnu reakciju posjetitelja na instalaciju? Da li težite tome da izazovete nelagodu, prepoznavanje, identifikaciju?

Bruno: Bit će mi veoma drago vidjeti posjetitelje kako pokušavaju uskladiti visinu svog vrata s našim.

Anna: Ova konkretna kolaborativna instalacija u Autokomandi rijetka je situacija u mom radu u kojoj je fizički kontakt moguć, ali to nije ono što me najviše zanima. Te dvije kragne doživljavam kao vizualno-prostorne, odnosno formalne intervencije. Činjenica da posjetitelj prolazi kroz otvor u posebno napravljenim policama jest zabavna i raduje me, ali to nije motiv koji se do sada često ponavljao u mom radu. Naprotiv, uvijek sam krajnje sumnjičava prema participativnim situacijama u izložbenom prostoru. Postoji tu neka teatralnost u vezi koje često nisam sigurna što mislim.

Postoji li, po vašem mišljenju, paralela između stvaranja umjetnosti i oblačenja u ideji “šablona” kao metode kontrole?

Anna: Svaka standardizacija ima potencijal da izbriše ono što je specifično, izuzetak, pojedinca.
Bruno: Dodao bih da standardizacija nameće konsenzus.

Kako se odnosite prema standardima — da li vas fasciniraju, frustriraju ili i jedno i drugo? Da li je za vas jugoslavenski standard utopija, ironija ili nešto između?

Bruno: Mislim da ne mogu imati osjećanja prema „standardima“. Kao krojač uvijek polazim od unaprijed postojeće forme. Ili drapiram komad tkanine na tijelo, ili manipulišem industrijskim krojevima. Ali ono što najviše volim je sam proces izrade, jer da bih stvorio novu formu, moram odstupiti od konvencija koje postavlja ona prethodna.

Anna: Iz perspektive 2025. godine imam veliku slobodu da na koncepte poput jugoslavenskog standarda gledam kao na povijesni model. Zbog toga nije ni relevantno da li su oni funkcionirali kao utopije ili kao neuspješna sputavanja, da li su bili etički ili nasilni. U svom radu kao umjetnica ponašam se više sociološki: proučavam takve koncepte sa snažnim vizualnim reprezentacijama kao kulminacije političkih želja, nada i zabluda.

Da li je moguće stvoriti prostor koji je istovremeno inkluzivan i politički subverzivan? Kako bi on izgledao prema vašem mišljenju?

Anna: Rekla bih da takav prostor ne može stvoriti jedna osoba sama, već da on nastaje tamo gdje se ljudi okupljaju oko zajedničke brige. Međutim, to je prostor političke akcije, koji osobno ne miješam s izlaganjem umjetnosti.

Bruno: Ja inkluzivnost vidim kao kraj subverzije, što nije nužno loše: ako postignemo zaista inkluzivno stanje u kojem su naši životi u potpunosti podržani, zašto bismo željeli da ga potkopavamo? Zato vjerujem da se uzbudljiva suvremena kultura ne proizvodi u jakim socijalnim državama blagostanja — jer tamo nema hitnosti. Nema kontrasta, nema paradoksa koje treba sintetizirati. Ali, jesmo li blizu ostvarenja takvog prostora? Trenutno se liberalni krugovi u Središnjoj Europi bore da se usklade sa svojim vlastitim liberalnim idealima, jer inkluzija nikada nije djelovala toliko isključujuće.

Što je za vas danas luksuz — rijetkost, autonomija, tišina ili nešto što još uvijek treba redefinirati?

Anna: Mislim da je to autonomija.

Bruno: Pravi luksuz je imati pristup. Istinski luksuz je posjedovati moć — a to nitko nema.

Photo: Katarina Šoškić

Projekt je podržan od strane Ministarstva kulture i sporta u Austriji, Austrijskog kulturnog foruma u Beogradu i Ambasade Kraljevine Nizozemske u Srbiji.