Kako da znamo je li nemir koji osjećamo normalan ili je anksioznost

Posljednjih godina borba za mentalno zdravlje postala je jedno od središnjih pitanja suvremenog društva. Ovo je samo djelomično uzrokovano stvarnim porastom broja mladih koji se suočavaju s anksioznošću. Međutim, svijest o stvarnom stanju, kako u našem društvu, tako i globalno, teško je oblikovati, ponajprije zato što su se na TikToku i Instagramu počeli pojavljivati samoprozvani stručnjaci koji u svega nekoliko sekundi žele „pomoći“ da kod sebe prepoznate anksioznost, depresiju, ADHD ili neko drugo psihološko stanje. Osim što su njihova znanja i kvalifikacije upitni, njihov je pristup najčešće pogrešan. Obraćajući se potencijalno milijunskom auditoriju različite dobi, kulturnog, obrazovnog i jezičnog profila, šire pogrešnu ideju da se bilo koji od ovih poremećaja mentalnog zdravlja ispoljava na identičan način kod svih te da svatko od nas može sam postaviti dijagnozu.

Posljedice takvog trenda mogu nanijeti veću štetu nego korist. Iako na prvi pogled može zvučati kao dobar način za rušenje stigme oko problema mentalnog zdravlja ili za poticanje informiranosti javnosti o tim stanjima, pokazuje se da su učinci daleko pogubniji. Način na koji će se anksioznost manifestirati ovisi o tipu ličnosti, navikama, vrijednostima, a potom i o kulturi u kojoj je netko odrastao i u kojoj živi. Rezultat takvog općeg trenda jest pretjerana patologizacija inače uobičajenih stanja. Osoba koja sluša „stručnjaka” na TikToku kako objašnjava 15 znakova koji pokazuju da imate anksioznost može pogrešno pomisliti da, samo zato što se na toj listi nalazi jedna ili nekoliko navika koje i sama ima, to nužno znači da pati od anksioznog ili nekog drugog poremećaja. Zato je jedno od najčešćih pitanja koje psiholozi dobivaju: je li nemir ili strah koji osjećam normalan ili se radi o anksioznosti?

Ksenia Kazak

Odgovore na ovo i druga najčešća pitanja u vezi s anksioznošću dala je Katarina Jeremić, diplomirana psihologinja i psihoterapeutkinja pod supervizijom.

Je li normalno osjećati anksioznost u stresnim situacijama?

Psiholozi se obično suzdržavaju od korištenja riječi „normalno“. Ne postoji univerzalni dogovor oko značenja i upotrebe te riječi. Treba imati još nešto na umu: kognitivna psihologija polazi od premise da situacije same po sebi nisu stresne, već naš doživljaj određuje hoće li ih netko doživjeti kao stresne. U istom kontekstu, jedna osoba može čupati kosu s glave, dok će druga ostati potpuno mirna. Međutim, ono što jest univerzalno – svatko od nas ima neku situaciju koju doživljava kao stresnu. Dakle, iako ne postoji „normalno“ samo po sebi, niti „stresna situacija“ sama po sebi – anksioznost je očekivana i ljudska reakcija.

Kako procijeniti je li osjećaj zabrinutosti zapravo anksioznost?

Trajanje, intenzitet i ishod neki su od znakova po kojima možemo prepoznati radi li se o anksioznosti, a ne o prolaznoj zabrinutosti. Zabrinutost je prolazna emocija, slabijeg intenziteta i može biti vrlo motivirajuća – potiče nas da riješimo situaciju. Nasuprot tome, anksioznost je uporna, snažna (klijenti je ponekad opisuju kao jaču od sebe samih) i ne pomaže u rješavanju vanjske situacije, već je često pogoršava. Kao najjednostavniji vodič za razlikovanje ove dvije emocije, možemo si postaviti jednostavno pitanje: Pomaže li mi ova emocija da ostvarim svoj cilj ili riješim kompliciranu situaciju? Ako je odgovor „da“ – radi se o zabrinutosti. Ako je odgovor „ne“ – riječ je o anksioznosti.

Postoji li način da objektivno sagledamo svoja osjećanja, a da pritom ne patologiziramo svoje emocije?

Društvene norme i rana iskustva mogu dovesti do toga da jednu ljudsku, uobičajenu emociju označimo kao patološku. Na taj način sami sebe uvodimo u spiralu nezdravih emocija. U određenim kulturama i skupinama ljudi, anksioznost se može doživljavati kao slabost. Zbog toga se javlja bijes prema sebi, misli poput: „Nisam smio/la to dopustiti. Ne smijem biti slabić.“ Ponekad ljudi misle da se time motiviraju, ali zapravo, patologiziranjem vlastitog iskustva samo si stvaraju dodatne probleme. Tada nisu samo anksiozni – sada su i bijesni i anksiozni. Objektivan pogled na sebe možda je pretežak pojam, jer kada promatramo vlastite emocije, nužno smo subjektivni. No na prihvaćanju svojih emocija – umjesto njihovom osuđivanju – definitivno možemo raditi. Upravo je to i srž terapijskog procesa.

Koji su fizički simptomi anksioznosti i kada postaju razlog za zabrinutost? Jesu li tjelesne manifestacije poput nesanice, ubrzanog pulsa ili bolova u želucu uvijek znak anksioznog poremećaja?

Anksioznost se različito manifestira u različitim tijelima. Povezana je s radom raznih organa i sustava, pa tako i fizičke senzacije mogu biti raznolike. Ubrzano lupanje srca, ubrzano disanje ili osjećaj da ponestaje zraka, napetost mišića (posebno u čeljusti, vratu i ramenima), znojenje, suha usta, „čvor“ u želucu, osjećaj vrtoglavice – sve to mogu, ali ne moraju biti znakovi anksioznosti. Važno je da osluškujemo svoje tijelo i ne zatvaramo se pred signalima koje nam šalje. Ipak, sve te manifestacije mogu imati i druge uzroke, bilo medicinske, bilo psihološke. Upravo zato je važno da postoji suradnja između liječnika i psihologa, kako bi se ispitale sve mogućnosti. Osim toga, važno je i zdravorazumski filtrirati tjelesne senzacije jer su ponekad jednostavno to – prolazne senzacije.

Što ako nekoga i sama pomisao na terapiju dodatno uznemirava? Kako prevladati otpor, sram ili nelagodu u vezi s traženjem stručne pomoći?

Više puta mi se dogodilo da klijenti na početku seanse otvoreno kažu kako su uznemireni i da im teško pada otvaranje određenih tema. Međutim, ponekad već tijekom prvog razgovora shvate da nije toliko strašno koliko su očekivali. Često očekujemo da će nam nešto biti puno teže, pa nam je zapravo najteže upravo to čekanje. Kad terapija krene, obično ju prati početno olakšanje.

Osim toga, uznemirenost može biti i dobar znak – može značiti da ste blizu „otkrića“ i može poslužiti kao svojevrsna mapa u terapijskom procesu. Ono oko čega osjećate otpor i što ne želite iznijeti često je upravo ono najvažnije. Ukratko: kad kod sebe primijetite otpor pri samoj pomisli na terapiju, prihvatite ga kao znak da vam je terapijski rad itekako potreban!

Može li se anksioznost prikriti produktivnošću ili funkcionalnošću? Što ako izvana dobro funkcioniramo, ali iznutra stalno osjećamo napetost ili nelagodu?

Visokofunkcionalna anksioznost upravo tako i izgleda. Osobe s visokofunkcionalnom anksioznošću osjećaju se kao da su stalno na rubu katastrofe. Pojednostavljeno, njihova „mantra“ glasi: „Moram spriječiti katastrofu.“ Pretjerano planiranje, preuzimanje velikih tereta i obaveza neka su od ponašanja kojima pokušavaju spriječiti tu zamišljenu katastrofu.

Često se događa da ljudi koji izvana djeluju vrlo uspješno i odgovorno iznutra stalno iščekuju trenutak kada će se sve oko njih urušiti. Ni uspjesi tada nisu doživljeni kao kod većine ljudi – uspjeh im donosi samo olakšanje što je katastrofa izbjegnuta, a ne zadovoljstvo, ponos ili radost.

Kako prepoznati anksioznost kod bliskih ljudi, ako o tome ne govore otvoreno?

Budući da se anksioznost može manifestirati na različite načine, teško je dati općenit savjet. Ipak, ono što okolina često prvo primijeti jest potreba za (pre)uvjeravanjem. Vaši bliski koji pate od anksioznosti često će iznova pokretati iste teme, željeti s vama detaljno razmatrati iste scenarije i tražiti vašu potvrdu. Primjerice, kolega koji je anksiozan može vas stalno pitati kako vam se čini prezentacija i hoće li dobro proći. Partner koji je anksiozan može biti uporan u provjeravanju vaših osjećaja, stalno pitati jesu li se promijenili, tražiti uvjeravanja i slično.

Naravno, da bi situacija bila složenija, strogo izbjegavanje određenih tema ili aktivnosti također može biti znak anksioznosti. Izbjegavanje vožnje, polaganja ispita, traženja posla, kao i razgovora o tim temama, može upućivati na anksioznost.

Kako pristupiti tome?

Najgore što možete učiniti jest upasti u anksiozno (pre)uvjeravanje s bliskim ljudima.

Na primjer, kolegica koja je često anksiozna zbog javnog nastupa može vas pitati: „Što misliš, jesam li spremna?“ U želji da joj pomognete, počinjete je uvjeravati da je izvrsna i uvijek dobro pripremljena. Iako će joj u tom trenutku biti lakše, na ovaj način neće naučiti tolerirati neizvjesnost i samo će održavati uvjerenje da joj drugi moraju umirivati emocije. Pred sljedeću prezentaciju osjećat će se isto, a vi ćete opet prolaziti kroz isti monolog o tome kako je ona super. Ovo je, naravno, pojednostavljeni primjer.

Izbjegavajte upadati u (pre)uvjeravanje i umjesto toga podržite blisku osobu da potraži stručnu pomoć.

e li moguće da anksioznost „nestane sama od sebe“ ili bez terapije? Kada možemo govoriti o spontanom reguliranju emocija, a kada postoji rizik da anksioznost postane kronična?

Blaži oblici anksioznosti mogu se spontano povući. Dogodi se da ljudi sami pronađu načine regulacije ili da se okolnosti promijene. Međutim, kada se radi o anksioznosti koja traje dulje vrijeme, koja je generalizirana i/ili značajno utječe na kvalitetu života, terapijski rad je neophodan.