Što je performance anxiety i kako prevladati ovo stanje bez medikamenata. Razgovaramo s Anom Perović, psihoterapeutkinjom, psihologinjom i voditeljicom podcasta "U raljama osećanja".
Tara Đukić15 studenoga, 2025
Kada sam se prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, nakon danonoćnih priprema jednog velikog događaja, uspjela presvući i izaći među uzvanike, bila sam sigurna da se ništa od elementarnih nepogoda koje tutnje u meni ne vidi na mom licu. Draga, oko tebe je aura stresa, došapnula mi je jedna od bliskih žena baš u trenutku kad sam pomislila da briljiram u disciplini zvanoj minglanje, a čije sam značenje samo koju godinu ranije pretraživala na Googleu. Nije bilo mnogo bolje ni nedavno kada sam se, nakon duže pauze, vratila javnim okupljanjima. Anksiozne misli za stolom od stotinjak ljudi toliko su me preplavile da sam imala osjećaj kao da mi tlo izmiče pod nogama. Bilo je to usko povezano s činjenicom da se introvert u meni poprilično razbahatio u svom working from home sustavu, još se snažnije udaljujući od svakodnevice u kojoj mora biti besprijekoran u očima drugih, klijenata, suradnika, kolega, uzvanika, pa čak i obitelji i prijatelja.
Kada sam prvi put čula za pojam performance anxiety, počela sam preispitivati sva sjećanja tog emocionalnog meteža pred važan događaj, javni nastup, poslovni sastanak, vjenčanje ili ispit… tremu koja na mnogo dubljoj razini zapravo dolazi iz želje da ostavimo izuzetan dojam. Vijest da se za ovo stanje u Americi počinju prepisivati beta blokatori, čija je prvotna namjena reguliranje nepravilnog srčanog ritma i kontrola srčanih disfunkcija, samo mi je potvrdila koliko je ovaj fenomen otišao daleko, baš kao i upotreba Ozempica. Naime, beta blokatori djeluju na takozvane beta receptore, strukture u našem tijelu koje reagiraju na hormone stresa poput adrenalina. Kada se ti hormoni vežu za receptore, srčani ritam se ubrzava, krvni tlak raste, a osoba može osjetiti neugodne senzacije nalik tremi. Beta blokatori se vežu za te receptore i sprječavaju hormone da djeluju. Jednostavno rečeno, blokiramo sebe da uopće registriramo stres. Eliminiramo umjesto da reguliramo problem. A znamo koliko to može biti varljiva zamka. U razgovoru s Anom Perović (In Between Sessions), psihoterapeutkinjom i psihologinjom, razgovarala sam o tome kako prevladati sve nijanse ovog stanja.
Čini mi se da je pojam performance anxiety kod nas nespretno preveden kao anksioznost od javnog nastupa, vrlo usmjeren na produktivnost i na to da se u situaciji u kojoj trebamo dokazivati vlastitu kompetentnost zapravo rješavamo svega što nam stoji na putu prema cilju, među ostalim i svojih osjećaja. Ta američka kulturološka norma prenosi se i kod nas, kao simptom kapitalističkog društva. U tom procesu sebe instrumentaliziramo, odnosno promatramo kao nekakav servis ili stroj koji treba automatski prolaziti kroz očekivanja koja život postavlja pred nas, ali i mi pred sebe. I da to radimo s nekakvim osmijehom na licu, uklanjajući usput sve signale da nam možda u tome nije baš ugodno, da možda u tome imamo neke strahove, da se možda ne osjećamo dobro, govori mi Ana, naglašavajući da se u jedan paket anksioznosti spaja strah od nepoznatog, za nas potencijalno ugrožavajući, i spomenuta potreba da nešto postignemo, ostvarimo, pokažemo svoju kompetentnost.
Photo: Galt Museum Archives
Dijelim s njom svoje iskustvo, vrlo povezano sa socijalnom anksioznošću, jer ovaj fenomen ne obuhvaća isključivo one koji se bave javnim poslovima, poput glumaca i pjevača, koji tu svakako prednjače, nego i sve koji su na bilo koji način javno izloženi ili okruženi velikim brojem ljudi zbog prirode svog posla. Čak i kad nam to ide bolje, apsolutno očekivanje da ćemo se dobro osjećati sve vrijeme, svakog dana, potpuno je nerealno, čak i da nemamo pojačanu anksioznost od takvih oblika društvenog izlaganja sebe. Ovdje zapravo govorimo o tome da smo svi ranjivi, na jednom vrlo ljudskom nivou, na tu vrstu stalnog izlaganja sebe drugima. Naročito kada u tome predstavljamo svoju stručnost ili nešto što nam je važno da se vidi i prepozna, pa koliko god se dobro snalazili, imat ćemo potrebu za povremenom vrstom validacije. Tu dolazimo do ključne točke, a to je da u trenucima ovakve anksioznosti svatko od nas ima izbor, hoće li, kada se javi neko neugodno stanje, zastati i pokazati radoznalost prema onome što osjeća, ili će pokušati to trenutačno eliminirati, zapravo potisnuti.
A taj izbor nije uvijek jednostavan jer mnogi rade u industrijama koje obiluju tenzijama, stresom, pretjeranom stimulacijom ili intenzivnom interakcijom. I onda se nađemo u situaciji da pomislimo kako je pokazati radoznalost za ono što se u nama događa luksuz koji si ne možemo priuštiti jer nemamo vremena, jer se nešto od nas očekuje, jer moramo biti na visini zadatka. Time riskiramo naviknuti se da vlastitim unutarnjim stanjima pristupamo kao nečemu što treba ukloniti, minimizirati i, kako znamo i umijemo, maknuti s puta do cilja prema kojem smo krenuli, naročito ako smo taj dan imali pet sastanaka zaredom, prebukirane rasporede ili smo još i roditelji.
Poanta je da ne smijemo odustati od vježbanja psihološkog mišića. To je ono što zovemo emocionalna regulacija koja je zapravo nešto teži put prema ovladavanju vlastitim stanjima, ali i jedini put koji nam dugoročno produbljuje povjerenje u vlastite kapacitete. Da možemo prolaziti kroz iskustva i ovladavati njima, da vjerujemo sebi, da što god nam se događa imamo u sebi neko mjesto iz kojeg ćemo ta stanja moći transformirati u nešto podnošljivije. Naravno da postoji mnogo ljudi kojima su u određenim stanjima i fazama potrebni medikamenti, uz konzultaciju s psihologom ili psihijatrom, ali to je poput štake kada uganete gležanj, vanjski oslonac dok istodobno idete na fizikalnu terapiju. Moramo pokušati povratiti kapacitet vlastitog mišića, u ovom slučaju psihološkog, jer je njegovo jačanje i osnaživanje ogroman dio psihoterapijskog rada.
Kao netko tko uvijek ima pretjerano dramatične reakcije, na psihoterapiji se često dotičem ovih pojmova, kao i razlike između regulacije i kontrole emocija. Ako nešto kontroliramo, prema tome se postavljamo kao prema nečemu što treba zauzdati, staviti pod kontrolu, učiniti što manje vidljivim, a to dolazi s nuspojavama. Jer ga tumačimo kao nešto ugrožavajuće. Ako reguliramo, onda najprije osvještavamo signale, prepoznajemo što osjećamo i što proživljavamo u datom trenutku. Imenujemo ih i učimo stvarati unutarnji dijalog sa svim tim stanjima u sebi kako bismo ih transformirali u nešto podnošljivije. Hej, neki moj dio se ovdje osjeća pomalo ugroženo ili ljutito, potrebno mi je da se osjeća malo sigurnije. Učimo rječnik potreba i signala koji stoje iza tih stanja i time ih demistificiramo. Taj proces ne možemo uvijek obaviti sami i često nam je potrebna psihološka podrška, naročito kada imamo na umu da smo odrasli na prostoru na kojem se društvo borilo za egzistenciju, bez vremena da se bavi vlastitim emocionalnim i psihološkim kapacitetima.
Photo: Galt Museum Archives
Ako poznajete glas u sebi koji vas uvijek kritizira, preispituje i primjećuje što ste pogrešno rekli ili učinili, u sebi nosite unutarnjeg promatrača koji s vama najčešće komunicira destruktivno, a ne konstruktivno. Naš je zadatak presresti ga uz svijest da je njegova percepcija nas vrlo filtrirana određenim stvarima na koje obraća previše pažnje. Zamislite da bilo koga percipiramo na tako selektivan način, da bilo koga i bilo čiju percepciju stavimo pod povećalo i zumiramo samo u one stvari koje su možda mogle biti bolje ili koje su nesavršene, objašnjava mi Ana. Treba se zapitati je li komentar koji smo sebi uputili od pomoći na putu do cilja. Ako nije, onda imamo unutarnjeg sabotera. Ako jest, možda postoje manje problematični i dobronamjerniji savjeti koje sebi možemo uputiti kako bismo nešto popravili.
Performance anxiety povezan je i s fokusom kapitalističkog društva na to koliko smo produktivni i kakvu personu prikazujemo na poslu ili kod kuće. To što sebe doživljavamo kao stroj jednako će nam stvarati problem i u poslovnom projektu i onda kada postanemo roditelji koji sebi nameću zadatak da mogu i moraju ispuniti baš sve. Tada obično dolazi do pucanja i pitanja, kada se to dogodilo da smo prema sebi izgradili odnos koji nam umanjuje pravo na ljudskost. Kao da vršimo opresiju nad sobom.
Društvene mreže u nama posebno bude osjećaj da smo nekakav vječno nedovršeni projekt koji treba popraviti kako bi se negdje prikazao. Često se događa da se ne uspoređujemo s tuđim životima, nego samo s fragmentima njihovih života koje su oni odabrali pokazati u online svijetu. A onda se dogodi i to da osjećamo kako ne možemo ispuniti standard koji smo sami postavili vlastitim predstavljanjem, neki oblik otuđenja od te osobe, podvojenosti, jer u svojoj biti nismo ta vječno stilizirana, selektirana verzija. Ako čak i naše behind the scenes vrijeme posvetimo uljepšavanju te slike, kada ćemo imati vremena za sebe, nesavršenog i ranjivog, za introspekciju i, naposljetku, za pitanje što je zapravo meni važno i potrebno, koji je život koji sam za sebe željela i kako da za njega stvorim prostor.
Photo: Galt Museum Archives
U većini slučajeva, kada osjetimo ovakvu vrstu anksioznosti, situaciju u kojoj se nalazimo doživljavamo kao potencijalno ugrožavajuću, bilo za vlastiti identitet, reputaciju ili za to kako ćemo ispasti u tuđoj percepciji. Nije riječ o pitanju života ili smrti, govori mi Ana. Prvo moramo osvijestiti pristupa li neki dio nas toj temi kao da jest, možda zbog nekih ranijih iskustava koja smo doživjeli davno, u školi, kada smo se prvi put susreli s trenutkom izlaganja i paničnim osjećajem da nam jako mnogo ovisi o tom ishodu, odgovaranju, nastupu ili natjecanju. Kada prepoznamo te dijelove sebe koji reagiraju kao da nam cijela egzistencija ovisi o tome i kada zagrebemo dublje ispod tog uvjerenja, možemo se kao odrasla osoba podsjetiti da su te situacije doduše high stakes, nešto do čega nam je stalo, ali da razina ugroženosti nije ni približno toliko velika. U terapiji zapravo dolazimo do toga da sebi vratimo osjećaj sigurnosti, što je vrlo individualna stvar, ali već samo pitanje što bi mi pomoglo da se u ovoj situaciji osjećam sigurnije može biti dobra smjernica.
Ispod svega ovoga krije se i spoznaja da nismo baš dobro povezani sa sobom, negdje smo se na tom putu odvojili od vlastite unutarnje jezgre. Samim tim, odgovore često tražimo izvan sebe. Preskačemo najjednostavnije pitanje, koji su to trenuci u našim životima u kojima nam se vraća osjećaj smisla. Što god to bilo. Čini mi se da živimo u eri u kojoj više nismo povezani sa sobom, što vodi prema dubljem pitanju, zašto ulazimo ili ostajemo u nekim odnosima, zašto živimo život koji kao da su drugi izabrali za nas. Mislim da je važno istaknuti da ti odgovori neće doći ni od koga drugog na ovom svijetu, pa čak ni od psihoterapeuta, on vam samo može otvoriti vrata, nego upravo od nas samih. I to je ključno ako želimo govoriti o kontrateži životu u kojem robujemo kapitalizmu i potiskujemo vlastite emocije.
