Nakon osvojenog Srca Sarajeva, Andrija Kuzmanović za Vogue Adria o filmu Yugo Florida i ulozi koja ga je promijenila

Tjedan dana prije nego što ću ostati bez oca, u Srbiji je postao dostupan Google Street. Ležala sam pokraj njega na fotelji, ne sluteći ništa, i iz čiste znatiželje ga pitala postoji li mjesto koje bi želio obići u ovom trenutku. Bilo koje mjesto na svijetu. Zagreb, odgovorio je, stari purger. Krenuli smo od Lisinskog, pa niže niz Vukovarsku i Palaču pravde do njegove zgrade, napravili krug oko garaže, brojali ulaz prvi, ulaz drugi, ulaz treći, zadržali se kod stupa kod kojeg se gitara svirala do jutra, pa trgovine namještaja na čijem je mjestu bila kavana u koju je svraćao poslije posla, i taj prozor na četvrtom katu – ima li tu sada koga. Svako ima svoju Yugo Floridu, pomislila sam kada sam prvi put pročitala sinopsis filma Vladimira Tagića, u kojem lik Zorana (Andrija Kuzmanović), na prvi pogled pasivan i pomiren s besmislom, odlučuje brinuti o svom ocu (Nikola Pejaković) u posljednjim tjednima njegova života i s njim krenuti na oproštajno putovanje duž svih točaka uspomena. U filmu satkanom od pregršt istinitih, autobiografskih trenutaka, Tagiću je bilo ključno da za glavnog lika odabere onoga tko je po svojoj prirodi u potpunoj suprotnosti od njega. Kada se sastanemo s Andrijom, neposredno nakon premijere filma u Sarajevu, za čiju je glavnu ulogu osvojio prestižnu nagradu Srce Sarajeva, kao prvo pitanje se samo nameće koliki mu je bio izazov da u ovom ostvarenju izađe izvan svih svojih poznatih okvira?

Bilo mi je prije svega važno pokazati da ti ljudi postoje, započinje za Vogue Adria. Svaki put kada radim neki lik, želim predstaviti da ti ljudi, ma koliko bili različiti od mene, negdje zaista postoje. Ovdje sam dosta pobjegao od sebe – što glumac uvijek i želi, ali ovo je prva uloga koja je na mene utjecala i privatno i kojoj sam se zaista dosta posvetio – promijenila mi je život u tom trenutku, smršavio sam gotovo dvadeset kilograma zbog uloge i smirio se. Nekako sam do sada sve radio arhaično, u letu i usput, a ovo je prva stvar kojoj sam se doista potpuno dao.

Lik Zorana je vrlo realan, poznat i blizak, kao netko naš, iz susjedstva. On je miran i staložen, ne ulazi često u sukobe, ali zapravo cijelo vrijeme tinja i gori iznutra. Kada dođe kući, pije tablete za spavanje – ali čak ni tada ne može zaspati. U trenucima je dijete u tijelu odraslog čovjeka, nespreman na bilo kakvo obvezivanje i pomiren sa sudbinom. U lik smo unijeli mnogo Vladimirovih i mojih karakteristika. Otvoreno smo razgovarali i gradili ga, bilo da je riječ o nečemu Tagićevom fizički ili intimno, iznutra što je želio prenijeti – stavove, osobine, vrline i mane. Možda najviše mane, i njegove i moje. Usamljenost je u srži – u Zoranovu liku ona se krije iza povučenosti, u očevu – iza otuđenosti, a iz toga proizlazi i duboka prikrivena potreba za bliskošću.“

Odnos otac – sin vrlo je osjetljivo područje u našoj regiji. I uzvišeno, i snažno, i nedorečeno, a vrlo često i poput rasprsnute žive rane. U ovom slučaju, otac je vidno otuđen, ali cjelokupna dinamika njihova odnosa otkriva se isključivo kroz dijalog, bez suvišnih deskripcija i detalja. Kada ga pitam je li u ovom filmu riječ o traženju oprosta, pukog prisustva ili nečeg sasvim trećeg, shvaćam da su Vladimir i on ipak imali nešto suštinski zajedničko. I meni je otac umro, a kako sam unaprijed znao što će se u filmu dogoditi, već sam se usput opraštao od njega. Vlada je također iz nedostatka – i nedostajanja – svojeg oca napravio ovaj film, tako da smo to oboje doživjeli i postojala je neka poveznica. Ali zapravo mislim da dok netko ne ode, ti ni ne znaš koliko ti je značio, što je valjda i logično.“

Baš zbog toga Yugo Florida nosi neizrecivu težinu čak i onda kada je duhovita, cinična i ni u jednom trenutku patetična. To je onaj hitac koji prolazi sve radare naših obrambenih mehanizama i pogađa tamo gdje najviše boli. Za samog Vladimira, snimanje ovog filma bilo je katarzično, nešto što je morao izbaciti iz sebe kako bi mogao nastaviti dalje. Dodatno je otežavajuća okolnost to što nas na ovim prostorima uče da ne pokazujemo ljubav i emocije, zbog čega mnogo toga propustimo reći na vrijeme. Koliko je ovaj film promijenio njegovo viđenje odnosa s obitelji, postojećih obrazaca i načina ophođenja?

Ja sam odrastao u obitelji u pravom smislu te riječi – s tetkom, mamom, bakom, djedom, svi smo živjeli zajedno i danas se držimo zajedno, tako da sam živio i živim s puno ljubavi, razumijevanja i pomaganja. Ali činjenica je da je život postao vrlo brz i da smo zbog toga zaboravili na neke stare vrijednosti – danas pitamo telefon ono što smo nekada pitali prijatelje. Nekada kada odem na buvljak pronaći neki CD, pjevam pjesmu dva sata – nas sedmero se udruži da pogodi koja je to (smijeh), bez ikakvog interneta i društvenih mreža. Kapitalizam nas je svakako otuđio, ali neke stvari poput ovog filma mogu podsjetiti ljude da barem na nekoliko dana budu drugačiji.

Pored Andrije i Nikole, u ostalim ulogama u filmu su Jovana Stojiljković, Snježana Sinovčić-Šiškov, Vahid Džanković, Hana Selimović, Bojana Stojković, Goran Slavić, Iva Milanović i Jana Milosavljević, a publika ih je u Sarajevu dočekala na premijeri. Ja obično uđem na posljednjih deset minuta filma da vidim kako publika sluša – ovdje su baš slušali i svi su se preselili u film. To me jako pogodilo, kasnije sam jedva mogao govoriti na sceni. Što nam ostaje poslije ovog filma? Moram priznati da kada sam ga prvi put gledao, nisam ga dobro osjetio jer sam imao neku svoju verziju u glavi (svi mi volimo praviti se da smo i redatelji, i montažeri, i glumci, i pjevači…). Onda sam pozvao Vladu da dođe k meni da ga pogledamo zajedno na velikom platnu, odnosno zidu, preko projektora, i drugi put sam doživio taj osjećaj – dišem, a ne dišem, podsjećajući se da mu je posljednja scena, kada sjedi sam u očevu stanu, bila najznačajnija. A onda dodaje:

Poslije ovog filma ostaje tišina. Ali ne prazna, nego tišina za razmišljanje. Za knedlu u grlu, za dah. Za propitivanje.

Photo: Sarajevo Film Festival, Sense Production