Ana Vučković Denčić u četiri oka: Autorica hit knjige Bazen, njezini posuđeni junaci i izmišljena YU diva

Anu Vučković Denčić upoznao sam još dok smo studirali zajedno. Bilo je to davno, ali dobro se sjećam našeg susreta jer njenu pojavu, a naročito njen široki osmijeh, ne možete ne primijetiti i ostati imuni. Nalik Španjolkama iz Almodóvarovih filmova, uvijek je bila i ostala glasna, osoba koja vam i u kratkom susretu na ulici, onako usput, ispriča nešto što vam promijeni dan. A takvi su rijetki, baš kao i njezini junaci, neobično obični karakteri koji se ušunjaju u neku od njenih rečenica i promijene tok priče na neočekivan način. Za vrlo kratko vrijeme postala je vrlo važna figura naše književne scene i autorica koju uvijek želite pitati kad će nešto novo.

Završila je studije dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a zatim i master studije filmologije. Njena zanimljiva biografija odvela ju je na razne strane, no odlučila je skrasiti se u redakciji legendarnog Radio Zagreba, gdje priprema i vodi nekoliko emisija posvećenih filmu i popularnoj kulturi. Pisala je za mnoge portale i novine, a sada u okviru projekta Velike priče, redovito objavljuje kolumne u svom stilu, razmišljajući o životu i sitnicama u kratkoj formi.

Do sada je objavila više knjiga koje su postale bestseleri: Epoha lipsa juče, Lust ‘n’ Dust, Plišani soliter, Surfing Serbia i Yugoslav, a nedavno je iz štampe izašla i njena nova knjiga Bazen, sasvim neuobičajene strukture, koja već neko vreme ne silazi sa vrha top lista gradskih knjižara, što i nije toliko čudno za nju, jer šta god napiše doživi i po nekoliko štamparskih izdanja.

Photo: Bojana Filipović

Čak dva puta je bila u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, a od tada je njezina knjiga izašla iz tiska, čekamo idealan trenutak za ovaj razgovor i koristimo val euforije novogodišnjih praznika da oboje podvučemo crte i napravimo rekapitulaciju godine za nama.

Dok mi objašnjava što znači biti u spisateljskoj kondiciji, razmišljam o tome kako uvijek nepogrešivo zna odabrati temu i sagledati je iz ugla koji vam nije bio ni na kraj pameti.

Kako se osjećaš trenutačno? Šta ti je na pameti?

Osjećam se titravo i nemirno, pomalo umorno od produženog vikenda na koji sam išla s mamom. Pod utiskom sam divno okićenog Soluna, grada koji mnogo volim, kao uostalom svu Grčku koju sam do sad vidjela. Iznenađena sam kako sam ja, obično cinična, uspjela da se istinski obradujem svjetlucavosti, eleganciji mašni i lampica na izlozima, preuranjenim božićnim sajmovima i Orašaru u sto boja i inkarnacija. Kao da mi je trebalo da se vratim na tvorničke postavke radosti i dječje fasciniranosti svijetom, a kako znamo, on ne samo sada, nego i općenito nikad nije bio samo lijepo i radosno mjesto. Na pameti mi je tek otvoreni solunski metro, u kojem sam se premijerno provozala, i antika koju su brižljivo sačuvali, tako da vozeći se možemo da je vidimo. Na pameti su mi ugovoreni prednovogodišnji susreti, kavane, emisije, to gdje da utefterim put u Pariz, što su mi prijatelji kupili za rođendan, dakle, mnogo suštinski lijepih stvari, ali i simbolično okretanje novog lista, jer je ova godina bila i teška i traumatična. Uvijek mi je na pameti da uspijem da nemam nikakve obaveze, nego da uvečer mirno legnem, ušuškam se, ujutro se probudim, doručkujem u krevetu, idem na bazen, pa lagano i na posao. Dakle, na umu mi je sveti gral žena i pre svega – mir. A ja ću poslije lako naći nemir.

Tvoja nova knjiga Bazen već mjesecima otkad je izašla je jedna od najprodavanijih u našim knjižarama. Kako bi onima koji ne znaju ama baš ništa o knjizi kazala o čemu se radi?

Ovo je knjiga o plivanju i plivačima, a ja sam jedna od njih, netko tko istovremeno i pliva i promatra. Oduvijek mi se svidio naziv novina The Observer, jer sam uvijek zamišljala nekog tko iza tih novina ili kroz njih detektivski motri na okoliš i ono što se događa. To sam ja u ovom slučaju, a moji plivači su različitih dobi, zanimanja, društvenog statusa, aure. Povezuje ih to što plivaju na jednom beogradskom bazenu, koji sasvim slučajno liči na onaj na kojem ja gotovo svakog jutra također plivam. Neki kažu da je ovo knjiga priča, netko da je roman, a ja mislim da je to hibridna forma u kojoj su povezane storije nekih različitih, i nadam se uzbudljivih junaka, među kojima su i fiktivna slavna jugoslavenska glumica, bivša zvijezda novog vala, djeca debeljuškasta kao renesansni anđeli i čovjek koji liči na latinoameričkog nobelovca.

Za mnoge umjetnike bazen je predstavljao izvor inspiracije i neku vrsu fascinacije. Zanima me kako na tebe konkrektno djeluje taj ograničeni prostor za plivanje i kako je postao lajtmotiv tvoje nove knjige?

Reći ću vam kako je sve počelo. Isprva sam samo željela biti u formi i zategnuti se, a plivanje mi je djelovalo najlakše i najljepše, i kao nešto što ću raditi s lakoćom. Također, kao pritajenom introvertu, izgledalo mi je da je to aktivnost u kojoj neću morati komunicirati s drugim ljudima, nego samo dođem i otplivam svoje. Kako sam se samo prevarila. Plivala sam u terminu s nezaposlenim i umirovljenicima, i mic po mic, u gestama i ritualima dodavanja fena, ključa ili između zamaha ruke, počeli smo razgovarati. Upravo na tom čvorištu otvorila se priča o bazenu, malo sam je gradila materijalom pretpostavki tko su ljudi s kojima dijelim taj ograđeni prostor punjen vodom, a malo su to bili naši svakodnevni razgovori ili ono što sam načula iz priča onih koji su zastali na rubu bazena da se odmore. Ipak, najviše su to bile moje pretpostavke o tome tko su ti ljudi i kakav život vode van vode. Sve je počelo od čovjeka koji je imao fizionomiju i uho latinoameričkog Nobelovca, zabavljalo me da napišem nešto o njemu, da uhvatim taj mali bazenski paradoks, da napišem nešto u stilu mog omiljenog pisca Cortázara. A onda su se ljudi i priče gomilali i potpuno iz nehaja nastala je ova moja kratka, ali nadam se efektna knjiga. Osim Cortázara, na umu sam imala i knjigu Nevažne tačke gledišta Paola Sorentina, jer mi se dopao njegov portretski pristup. On je imao pronađene fotografije kao polazište, a ja svoje žive suplivače.

Photo: Bojana Filipović

Čini mi se da se dosta baviš Jugoslavijom ili nekim recidivima jugonostalgije kao što je to bio slučaj i s tvojom prethodnom knjigom Yugoslav. U tom smislu me zanima kako zamišljaš svoje idealne čitatelje na Balkanu? Tko su ti ljudi koji uživaju u tvojim pričama?

Mislila sam da sam sa Yugoslavom iscrpila fascinaciju Jugoslavijom i njenim obilježjima i artefaktima, ali izgleda da je nečeg ostalo i za novu knjigu. I to nije slučajno, jer je i taj bazen u kojem plivaju moji junaci nastao u doba Juge, u njega je ugrađena ta ideja, te pločice. Unutra plivaju i ljudi koji su nastali i koji su živjeli u to doba. Zapravo, cijela ova knjiga bila je za mene čisto uživanje, prava radost, prilika da se pišući zabavim i stvorim potpuno novi svijet i sustav, koji liči na ovaj naš, nešto poput postave kaputa. Zato bih rekla da su moji idealni čitatelji oni koji vole bujnu i raskošnu priču, bujicu referenci, oni koji i sami imaju mašte i vole apsurd, paradoks, bizarno. S jednog aspekta ova knjiga je različita od Yugoslava, vedrija je i otvorenija, ali opet sam tu ja, moj osobni stil koji se nekome možda neće svidjeti, ali je moj. I tu su moja vječna interesiranja – hrana, popularna kultura, nostalgija za nedoživljenim vremenima, povezivanje junaka najtanjim nitima i motivima. Čak sam jednu junakinju iz Yugoslava posudila i dala joj život i u Bazenu.

Negdje si već rekla da ti je omiljeni lik u knjizi izmišljeni karakter jugoslovenske dive koja dolazi plivati među svojim obožavateljima, šta misliš tko bi to sve mogao biti, a da je među živima?

Upravo najviše naslaga Jugoslavije ima u priči o Lavi Kondić, fiktivnoj jugoslavenskoj glumici, nekoj mješavini Milene Dravić i Olivere Katarine. Uživala sam smišljajući njezinu biografiju, u kojoj su i njezini izmišljeni, nikad zaista snimljeni filmovi, njezina udaja za vaterpolista i enformista, intervjui, glazbena karijera, susreti s Titom i Jovankom, filmski festival u Baskiji, druženje s Jagodom Buić. Samu sam sebe zabavljala pišući, oživljavala sam jednu moguću biografiju. I u ovom segmentu, kao i u još ponekom, ubacivala sam fantastične trenutke i pomake, poput onog da, iako je ona u poznim godinama, kad netko zaroni u bazenu može vidjeti njezine noge dvadesetogodišnjakinje. Inspiracija za nju bile su naše, ali i neke europske, ponajviše talijanske dive, ali i jedna moja suplivačica, uvijek s punđom, karminom i naušnicama, prava milanska, a zapravo beogradska Sciura.

Ponekad mi se čini da pisanje liči na plivanje i obrnuto. Kako ti stječeš kondiciju, odnosno koliko si zadihana nakon pisanja knjige?

Pisanje liči na plivanje, jer ako razmišljate o tome koliko ste prošli i koliko još treba, umorit ćete se. Ali ako plivate ili pišete u naletima, furiozno i gipko, onda će to biti organski i autentično. Imam više discipline u plivanju nego u pisanju. Ja sam suštinski lijena književnica, mora se dogoditi debela akumulacija sadržaja da bi se nešto izrodilo. Ipak, plivanje mi je otkrilo nešto što nisam znala, a to je da se problemi lakše rješavaju, ideje lakše pročišćavaju i da ingeniozne misli padaju na pamet – upravo zato što ste u pokretu.

Photo: Bojana Filipović

S obzirom da pišeš knjige, scenarije, vodiš autorsku emisiju na radiju, pratiš film kao filmska kritičarka, dosta toga te zanima, zapravo krećeš se u raznozranim medijima, da tako kažem. Koji od njih te zapravo najviše ispunjava, sada kada bi se morala opredijeliti?

Ne bih rekla da sam filmska kritičarka u užem smislu, prije će biti da sam filmska novinarka, koja ponekad podijeli svoj stav ili prokomentira u razgovoru s kolegicom u emisiji neki svoj doživljaj pogledanog filma. Čini mi se da sam našla svoju pravu mjeru, jer se rad na radiju i pisanje savršeno uklapaju. Na radiju mi se sviđa što najčešće ja postavljam pitanja i onda slušam druge kako govore, to mi je divno u danima kad mi je dosta same sebe. Također mi se dopada ta zaštićenost i intimnost, kao i to što vrlo brzo vidim rezultat svog rada. U pisanju je to drugačije, to je moje polje potpune slobode i tu puštam da se ideja, misao ili priča polako grade, dozrevaju, narastaju, do trenutka kad to više ne može ignorirati. Najviše me ispunjava kombinacija ovih aktivnosti, nizanje žena i lijenosti, furioznog i mahnitog pisanja, red aktivnosti, red pasivnosti.

Čini li ti se da su žene na neki način preuzele književnu scenu i da suvereno vladaju, što ranije nije bio slučaj. Što misliš zašto je to tako?

Bilo je i vrijeme da dobijemo prostor da pričamo i pišemo, i ne lezi vraže – evo diverziteta, evo različitih glasova, poetika. To prisustvo ili dominacija se pojačano primjećuju upravo zbog te različitosti i spektra koji autorice pokrivaju svojim pisanjem. I nije riječ samo o temama, već i o načinu. Mi ne kalkuliramo, nego pišemo iz srca ili trbuha. I dobro je što je tako. Mnogo je važno i to što se uglavnom podržavamo, i među nama uglavnom nema zle krvi. Možda zato što zaista za sve ima mjesta, jer se bavimo umjetnošću, ne nečim egzaktim gdje postoje prva tri mjesta na postolju.

Uspješno pišeš i kolumnu u okviru projekta Velike priče. Nalaze li teme tebe ili ti teme? Koliko ti uopće odgovara to pisanje za jednokratnu upotrebu?

Taman kad mislim da teme nema i da sam sve iscrpila, kao i kod ideje za knjigu, dogodi se nešto i ideja se pojavi. Imam potpunu slobodu u izboru teme, što je mač s dvije oštrice, ali moji tekstovi za Velike priče najčešće se bave popularnom kulturom, nekim paradoksima i fenomenima, vrlo često hranom koja je moja velika ljubav. Možda bi se moglo reći da je pisanje ovakvih tekstova vježba za književni rad, ali ja to ne mislim. Za mene su tekstovi jednako vrijedni, ponekad i uzbudljiviji ili ubojitiji od književnog rada. To su ponekad odbljesci stvarnosti, neke moje opsesije i fantazmagorije, ponekad i iskre iz kojih može nastati nešto duže. Mnogo volim i to što ubrzo nakon objavljivanja tekstova mogu vidjeti kako čitatelji reagiraju na njih, mnogo brže nego što to mogu vidjeti za knjigu. Ti tekstovi ostaju na internetu, pa nadmašuju jednokratnu upotrebu.

Photo: Bojana Filipović

I za kraj, nadaš li se potajno užem krugu NIN-ove nagrade i šta bi kazala ako bi ju napokon osvojila?

Cijelog života osciliram između želje za povlačenjem u stranu, da budem sama i da me nitko ne dira, da tko želi čita moje knjige i da to bude to, i aktivnosti, uzbuđenja, svjetla uperenog baš u mene. Iskreno, nisam puno razmišljala o užem izboru, jer mi je, kao i mnogima, prethodni period bio turbulentan. Opet, kako se približava period u kojem se bira laureat, to me zabavlja. Zabavljalo bi me i da nemam aktualnu knjigu, volim, a tu smo već na novinarskom terenu, previranja, glasanja, debate, dodjele. Ako bih dobila nagradu, renovirala bih kupaonicu ili išla u Argentinu, na dodjeli bih u kosi nosila gigantsku mašnu i zahvalila se mojim dragim suplivačima-penzionerima.