Ana Kraš i nepodnošljiva ljepota življenja

Anu Kraš nekako morate poznavati. Zapravo, ne mogu zamisliti da netko tko drži do sebe na spomen njezinog imena slegne ramenima ili krene pretraživati Google. Jednostavno, čak i ako ne znate kako se zove, velika je vjerojatnost da ste se susreli s njezinim radom – na ovaj ili onaj način. Možda ste je vidjeli na Instagramu, na nekoj modnoj reviji ili čak na billboardu. Dotaknuli ste neki komad namještaja koji je dizajnirala ili niste ni bili svjesni da gledate fotografiju koju je ona snimila. Uglavnom, sto posto sam siguran da je znate. Nije filmska zvijezda (iako bi to bez problema mogla biti), niti je celebrity kratkog daha, ali je slavna i poznata – točno onoliko koliko treba i kod onih kod kojih treba.

Sjećam se kada sam prvi put sreo i upoznao Anu Kraš. Bilo je to zaista jako davno, sjedili smo zajedno na kauču kod zajedničkih prijatelja – čini mi se da je bila novogodišnja noć. Mene je prijateljica dovela kao plus jedan i nisam ni slutio da ću tada upoznati buduću it djevojku koja će postati planetarno poznata. Sjećam se samo koliko je Ana i tada, a i sada, bila lijepa. Mislim da ljudi mogu imati različita mišljenja, ali siguran sam da se svi slažu da je Ana Kraš izuzetno lijepa. Gledao sam u nju – potpuno nijem i zadivljen njezinim pokretima, načinom na koji govori, outfitom – jednostavno, sve je bilo na svom mjestu. Ukratko: gorgeous. Oduvijek me zanimalo kako toliko lijepi ljudi gledaju na ljepotu. Zato i započinjem ovaj razgovor jednostavnim, ali vrlo teškim pitanjem – što je za tebe ljepota?

Ljepota nam mora prijati, kaže mi Ana na samom početku. Za mene je lijepo ono što je i zanimljivo, nešto što mi budi znatiželju. Samim time, to su najčešće stvari koje su neobične i koje nisu u potpunoj harmoniji. Njezin odgovor me inspirira za sljedeću temu koju stavljam na stol. I dalje ostajemo u domeni filozofije življenja, jer me zanima – treba li nekad napraviti iznimku i raspravljati o ukusu? Kad je riječ o vizualnom ukusu, po meni, tu nema mjesta za diskusiju – ležerno nastavlja pričati, bez kolebanja – ljudima se sviđaju različite stvari i to čini naše okruženje raznolikim i zanimljivim. S druge strane, postoji neukusno ponašanje, ali to je već druga tema.

Za one koji možda nisu znali, Ana Kraš je već odavno uvrštena među sto najutjecajnijih žena svijeta, a prije više od desetljeća osmislila je svoj životni put tako što je, nakon studija dizajna na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, nastavila kročiti tim putem daleko odavde – najprije u Americi. Osim interesa za fotografiju, modu i dizajn namještaja, koji joj je osigurao zavidno mjesto na svjetskom umjetničkom tržištu, Ana je prije svega izvrsna crtačica. Također istražuje različite medije kroz crtanje i slikanje, s radovima koji su izlagani na brojnim izložbama diljem svijeta. Njezina umjetnost često kombinira jednostavne oblike s bogatim teksturama i bojama, stvarajući djela koja su istovremeno moderna i bezvremenska. Želim da mi priča o svojim počecima – kako je sve počelo i što je sve željela kad je bila mala.

Od ranog djetinjstva puno sam crtala. Znala sam crtati hiperrealistično, bez ikakvog učenja – bilo mi je lako prenijeti sve što vidim u stvarnosti, ali i u mašti, na papir – otvara se Ana. Tako se rodila ideja da studiram nešto vezano za umjetnost. Iskreno, s osamnaest godina nisam imala pojma što točno želim, nisam mogla precizno zamisliti većinu tih umjetničkih profesija i bila sam poprilično zbunjena. Otišla sam do Primenjene i vidjela na oglasnoj ploči različite smjerove. Pročitala sam ih sve, i odsjek za dizajn interijera i namještaja mi je privukao pažnju. Bilo mi je zanimljivo zamisliti kako neki prostor može izgledati, jer to nikad prije nisam radila – i to mi je bilo dovoljno da se prijavim na prijemni ispit. Iznenadila sam se kada sam bila primljena.

Jedan od njezinih najpoznatijih radova svakako su Bonbon lampe – serija ručno izrađenih svjetiljki od recikliranih niti, koje su postale prepoznatljive po jedinstvenom dizajnu i efektnoj upotrebi boja. Ova lampa je prepoznatljiva po svom ručno tkanom abažuru, izrađenom tehnikom ispreplitanja vunenog ili pamučnog konca oko metalnog okvira. Svaka lampa je unikatna jer se izrađuje ručno, a boje i uzorci mogu se prilagoditi, što je čini vizualno dinamičnom i atraktivnom. Ova lampa stekla je globalnu popularnost i danas je dio stalne kolekcije brenda HAY, poznatog po minimalističkom i funkcionalnom dizajnu te je često možete vidjeti u takvim interijerima, jer je karakteriziraju pastelne i zemljane boje, kao i meka, difuzna svjetlost koja stvara ugodnu atmosferu. Najčešće viđam loše kopije, i to posvuda, nasmijava me Ana. Bila sam prije tjedan dana u Miamiju i u smještaju je bila kopija velike Bonbon lampe. Čak i u mojoj ulici u Parizu postoji trgovina koja prodaje kopije. Svakog tjedna mi ljudi šalju neke nove varijacije na temu koje nađu na internetu… I dan-danas me jako dira činjenica da je toliko tisuća ljudi odabralo moj dizajn za svoje domove i da se toliki životi odvijaju pod svjetlom lampe koja je nastala u mojoj glavi.

Imam dojam da Ana ne prestaje maštati i razmišljati, što joj omogućava da tako lako stvara. Čini se da se kod nje sve odvija spontano: prvo u glavi, pa zatim, gotovo niotkuda, iskrsne dobar vibe na njezinom Instagram profilu, koji izgleda poput džepne suvremene galerije. Volim pratiti kako se odvija njen online život. Čini mi se da uvijek zna što hoće i želi, jer mi otvoreno priča o tome kako joj ideje dolaze na pamet. Ideje mi dolaze skroz formirane, odlučna je u odgovorima, ali mislim da podsvjesno o stvarima razmišljam dugo dok se ne uobliče u preciznu sliku. Nikad ne sjednem za stol i pokušavam nešto smisliti ili riješiti na papiru. To jednostavno nije moj proces.

Njezina sklonost nomadskom načinu života vodila ju je u razne gradove – od Milana i Berlina, preko Los Angelesa i New Yorka – i dovela je na njenu trenutačnu stanicu – Pariz. Ana trenutačno živi u vrlo mirnom dijelu grada, gotovo bez turista, no i dalje u samom središtu, u klasičnom haussmannovskom stanu s dekorativnim rozetama i kaminom u svakoj prostoriji. Dnevna soba je kružna, s velikim prozorima koji se otvaraju prema malim balkonima – prizor kao iz filma. Ja nikad nisam živjela u ovakvoj arhitekturi. Prostor se koristi na drugačiji način. Na primjer, namještaj se ne prislanja uz zidove jer je to nemoguće, pa interijer djeluje prozračnije i raskošnije. Stropovi su jako visoki, samim time svjetlost je fantastična. Srasla je s ovim dijelom Pariza jer nudi raznovrsnost i eklektiku u arhitekturi, gdje se blokovi iz sedamdesetih i devedesetih miješaju s haussmannovskim građevinama. To je uzbuđuje jer Pariz, iako lijep, uglavnom izgleda manje-više isto, a ovdje je svaki pogled drugačiji, što je neodoljivo podsjeća na Beograd.

Jasno mi daje do znanja da je kućni tip, kako sama tvrdi do te mjere da to možda graniči s nečim što je nezdravo. Svjetlost, kaže mi privremena Parižanka, danju ona prirodna, a uvečer samo lampe. Dakle, to je nešto bez čega nikada ne bi mogla zamisliti svoj životni prostor, izvor svjetlosti za nju predstavlja okosnicu svakog interijera u kojem živi. Okružena je uglavnom predmetima koje je sama dizajnirala, na primjer, trenutačno joj je omiljena Panel lampa, jer imitira svjetlo baš kako ona voli. Pitam je za predmete koji nemaju njen potpis, a ona mi sjetno opisuje predmete iza kojih stoji nježna priča njenih roditelja. Predmet koji mi znači je uramljena grafika neba i mora, koju su moji roditelji kupili kad su saznali da sam ja na putu. Uh, ali tu je i slika cvjetnog buketa u vazi koji je moja mama naslikala po mojoj narudžbi, za moj pariški stan. Je l’ mogu izabrati oba?, pita me znatiželjno dok je brže-bolje podsjećam na jednu njenu super misao o nepotrebnim stvarima u domu, koliko upravo takve stvari život čine mnogo ljepšim. Zanima me misli li da dizajn mora nužno biti funkcionalan. Dizajn da, on je definiran funkcijom. Ali umjetnost ne. Umjetnost je tu da emotivno pokrene i učini trenutak ljepšim ili vrjednijim.

Pariz je super, jer je centar svega, a nije naporan i prevelik. Pomišljam koliko je to savršena definicija grada u maniri Ane Kraš. Praktičan je, svuda možeš pješke, biciklom, prijevozom, što ja jako volim. Mrzim automobile po gradovima. Imam dojam da je konačno pronašla mjesto gdje se zaista osjeća ugodno, ovaj grad joj nudi bezbroj poslovnih mogućnosti budući da se Design Week, Art Week i Fashion Week događaju i po nekoliko puta godišnje. Osim toga, tu je blizu, u Europi, pored svojih prijatelja i obitelji, pa i ne mora toliko putovati kao što je to bio slučaj ranije. Najviše volim obilaziti grad skuterom ili biciklom. Grad je kao neki muzej, prelijep, kad prelaziš mostove i gledaš zalazak sunca, kao da si se našao u nekom ulju na platnu. Uvijek se iznova iznenadim ljepotom. Moj partner i ja volimo otići u Bois de Vincennes jer je šuma jako lijepa i velika, i možeš biti sam u prirodi. Za ručak obično odemo u Paris Feni, bangladeški restoran u mojoj četvrti, a za večeru Waly Fay, afrički restoran. Priznaje i da nije veliki obožavatelj francuske kuhinje i vina.

Sjetna je nekako povodom svih gradova u kojima je živjela. New York mi ne nedostaje, a Beograd da, uvijek – obitelj, najbliži prijatelji, moj jezik i atmosfera. Pomišljam da je Beograd možda grad gdje se osjeća kao kod kuće, pa je pitam što iz Beograda uvijek nosi sa sobom. Ja obožavam detalje u Beogradu. Odrasla sam u naselju Braće Jerković i svaki put kad sam tamo, ja se iznova zaljubim u neke neobično ostakljene terase i nejednako prefarbane fasade. Improvizacije u arhitekturi su meni jako romantične, zanimljivije od radova izloženih u muzejima. A Beograd je pun improvizacija, kao patchwork nespojivih stvari koje su složene u neku unikatnu, neočekivanu harmoniju.

Često razmišljam o tome kako su ljudi skloni fantazirati o tuđim životima i siguran sam da dosta njih mašta o tome da zauzme mjesto Ane Kraš, jer zaista njen život izgleda kao divan san. Međutim, kako izgleda realnost, kako to ona zaista živi, postoje li prepreke kao i u svim životima? Sve me to zanima. Kao netko tko je freelancer i vlasnik svog biznisa, teško je imati rutinu jer se dani razlikuju ovisno o obavezama i projektima, Ana mi objašnjava svoju svakodnevicu. Obično se probudim rano, ali volim ako mogu ostati u krevetu još pola sata ili sat, jer volim razmišljati dok sam u krevetu ujutro. Zatim se istuširam jer obožavam osjećaj vode i mir koji donosi. Ne pijem kavu, doručkujem. Na papiru napišem listu stvari koje trebam napraviti tog dana i najčešće počnem s radom na kompjuteru u nadi da ću to što prije završiti, pa da se mogu prebaciti na neke manualne stvari koje više volim.

Od prošle godine Ana je, na radost mnogih, lansirala svoj brend. Jako mi se sviđa što je izabrala riječ Teget za ime etikete, jer oni koji poznaju naš jezik, točno znaju o kojoj nijansi plave je riječ. Na brendu radi zajedno sa svojim partnerom Rubenom Moreirom, što daje dodatni intimni nivo predmetima koje kreira. Njihov asortiman se sastoji od lampi, pomoćnih stolova, presvlaka za sofe, jastuka i odjeće. Na neki način ova etiketa spaja Anino dugogodišnje iskustvo u dizajnu, modi i umjetnosti, integrirajući sve njene vještine u dizajnu objekata, grafičkom dizajnu, art direkciji, pa na kraju i fotografiji. Estetika brenda kombinira jednostavnost, funkcionalnost i eleganciju, s bogatim teksturama i neočekivanim bojama. Teget odražava Anin eklektični stil i produbljuje njenu izražajnu umjetničku praksu. Smije se glasno kada je pitam kako bi slijepoj osobi objasnila što je to Teget? Sve je dosta jednostavno, ali puno specifičnih detalja i neobičnih materijala. Što se palete boja tiče, dosta je neutralnih sivkastih nijansi, ali ima i boja – žuta kao sunce, zelena kao jabuka, crvena, plava, ljubičasta. Ako bih morala izabrati jednu riječ da opišem Teget, ta riječ bi bila: suvremeno. Estetika ne pripada prošlosti i nekoj specifičnoj eri, niti djeluje kao nešto iz budućnosti.

Znam da svatko od nas živi prebrzo, brže od onog tempa koji je često i dozvoljen za normalno funkcioniranje. Veliki gradovi i njihove brzine često itekako utječu na naše raspoloženje i osobne agende, stoga me uopće ne čudi da Ana Kraš bira more kao destinaciju gdje može u miru razmišljati i biti sama sa sobom. Najbolje razmišljam uz zvuk valova, pomalo cliché odgovor, ali istovremeno tako istinito bolan u ovim vremenima u kojima nitko nikog više ne čuje dobro. Kao da na kraju našeg razgovora uspijevam zaista odlutati negdje daleko i zamislim upravo takvu sliku na zidu njenog stana: bonaca, obala mora i smiraj dana koji užarenu loptu kotrlja po horizontu. Savršen početak za happy end jednog intervjua.